GOTOVAC, Tomislav

GOTOVAC, Tomislav, likovni umjetnik i filmski redatelj (Sombor, 9. II. 1937). Od 1940. živi u Zagrebu, gdje je 1955. završio gimnaziju, potom godinu dana studirao arhitekturu te deset godina bio bankovni i bolnički službenik. God. 1967. na saveznom amaterskom festivalu u Skoplju proglašen je majstorom amaterskog filma. Te godine upisuje filmsku režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, gdje je 1976. diplomirao (A. Petrović). Od 1977. ponovno živi u Zagrebu. Prvi film Smrt snimio je 1962. u Kino klubu Zagreb, potom slijede znatnija ostvarenja. Film Prije podne jednog fauna iz 1963. svojom složenom strukturom korespondira s istodobnim pionirskim djelima američkih strukturalista. Filmove Pravac (Stevens-Duke) i Kružnica (Jutkevič-Count), oba iz 1964, označuje, kao i radove A. Warhola iz istog razdoblja, stroga isplaniranost i redukcija izvedbenog postupka i snimanog sadržaja, ali i otvorenost prema tehničko-izvedbenoj i sadržajnoj slučajnosti. Sljedeći se njegovi filmovi (Osjećam se dobro, 1966; 29, 1967) odlikuju raznovrsnim izražajnim postupcima i predmetima prikazivanja, a često se koristi metodom »poredbenih varijacija« (H. Turković) ostvarenih skokovitim flash kadrovima (T, 1969; M, 1970). Za studija snimio je prvi kolaž-film Zdrav pomladak (1969, s L. Stojanovićem) te se okušao u kratkom igranom filmu Presuda (1976). U tom razdoblju počinje se baviti i glumom: L. Zafranović, Poslije podne (Puška), 1968; L. Stojanović, Plastični Isus, 1971 (zabranjen); Z. Tadić, Ritam zločina, 1981; G. Rušinović, Mondo Bobo, 1997. i dr. Potkraj 1970-ih njegovi filmovi zapaženi su u Europi i SAD. Sudjelovao je na svjetskim smotrama eksperimentalnog filma (Međunarodni festival avangardnog filma, London 1979; Internacionalni video forum, Dessau 1995. i dr.), a 1983. dva mu filma ulaze u program American Federation of Arts (The Other Side, European Avangard Cinema 1960–80). Retrospektiva njegovih filmova održana je 1978. u Lublinu, Łódźu i Varšavi, 1979. u Amsterdamu, Utrechtu, Hagu, Groningenu, Parizu i Londonu te 1980. u Genovi i Oxfordu. Istodobno G. je u nas jedan od začetnika procesualnih umjetničkih akcija (fluxus-akcije, happeninzi i performansi) i drugih radikalnih eksperimentalnih tehnika suvremenog intermedijskog umjetničkog izraza. Potkraj 1950-ih režira fotografske sekvencije i serije s naglašenim konceptualnim usmjerenjem, često s primjetnim refleksijama sociološkoga i psihološkog sadržaja. Njima registrira svakodnevne životne manifestacije i svoje akcije (Glave, 1960; Udisanje zraka, Pokazivanje Elle-a, obje iz 1962; Weekend art, 1996–98. s A. Ilićem i Ivanom Keser). Od 1964. do 1966. intenzivno se bavio kolažima, prvo pod utjecajem K. Schwittersa, a potom u posve osobnim pravcima istraživanja. Prvi happening Happ naš izveo je 1967. u Zagrebu (u suradnji s H. Šercarom i I. Lukasom; rekonstruiran u cjelovečernjem igranom filmu A. Peterlića Slučajan život iz 1969). Slijedi niz umjetničkih akcija (Striking, 1971; Akcija 100, 1979; Zagreb, volim te, 1981; Pad Bastille 14. srpnja, 1991) koje se odlikuju izrazitom provokativnošću (krajnje nekonvencionalno ponašanje, agresivnost, tjelesno ogoljavanje), a u novije doba su popartističkih (Superman, 1984) i političkih konotacija (Paranoia View Art, 1986–94; Point Blank, 1992). Samostalno je izlagao u Beogradu (1976) i Zagrebu (1979, 1984, 1986, 1988, 1990, 1994). Sudjelovao je na mnogim skupnim izložbama i manifestacijama (Nova umjetnička praksa 1966–1978, Zagreb 1978; De Appel, Amsterdam 1979; New Art Practice in Yugoslavia, Melbourne 1980; Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina, Zagreb—Beograd 1982; Triennale hrvatskog kiparstva, Zagreb 1982; Rethorical Image, New York 1990; Zentrum Zagreb. Skulptur in Kroatien 1950–1990, Duisburg 1994; Riječi slike, Zagreb 1994–95; Tjedan performacija i javno tijelo, Zagreb 1997; Zagrebački salon, 1998). — U eksperimentalnim filmovima i umjetničkim akcijama pokazao je sustavnost pri organizaciji vremenskih i prostornih sekvencija. Koristeći se različitim oblicima plastične ekspresije, uključivši i vlastito tijelo, G. je ustrajao na izravnom dijalogu umjetnika i njegova djela na jednoj strani i društva na drugoj strani.