GOTTLIEB, Antun

GOTTLIEB, Antun, kirurg (Vukovar, 21. XI. 1880 — Ann Arbor, Michigan, 13. X. 1967). Sin Alberta (1840–1932), bečkog doktora medicine, koji je od 1869. do kraja života bio liječnik u Vukovaru. Završivši gimnaziju u Osijeku 1898, u Beču studirao medicinu i stekao doktorat 1904. Godinu dana ostaje na kirurškom odjelu u Wiedener Krankenhaus, potom 1905–12. nastavlja specijalizaciju kirurgije u zagrebačkoj Bolnici milosrdne braće pod vodstvom D. Schwarza. God. 1912. preuzima dužnost šefa kirurškog odjela županijske bolnice u Bjelovaru, gdje poduzima za ono vrijeme veoma smione operativne zahvate, npr. prvu resekciju želuca u Hrvatskoj 1913. Odlazi 1914. na ratište, ali je već 1915. zbog bolesti otpušten iz vojne službe i imenovan šefom kirurškog odjela Bolnice milosrdne braće (od 1918. Zakladna bolnica) u Zagrebu. Zauzimao se za modernizaciju kirurške opreme, razvoj laboratorija i prilagođavanje operativne tehnike i njege bolesnika napretku europske medicine. Osim trbušnom kirurgijom, bavio se i većinom drugih grana operativne medicine. Prvi je u nas, s laringologom Petrom Zecom, izveo resekciju grkljana zbog karcinoma 1918. i, u suradnji s Vasom Savićem, torakoplastiku kao terapiju kavernozne tuberkuloze pluća 1919. U petnaest godina rada na najvažnijem kirurškom odjelu u Hrvatskoj odgojio je najistaknutije predstavnike cijele jedne generacije naših kirurga. Zbog svojega političkog uvjerenja, koje je kao frankovac za šestosiječanjske diktature otvoreno i oštro isticao, umirovljen je 1930, ali nastavlja kiruršku i pedagošku djelatnost u privatnom sanatoriju na Srebrnjaku, poslije poznatom kao »Gottliebov sanatorij«. God. 1940. reaktiviran je i imenovan predstojnikom svojega bivšeg odjela, premještenog u nove zgrade na Svetom Duhu, ali već 1941. ustaška vlast ga zbog židovskog podrijetla izbacuje iz bolnice, iako je ranije bio progonjen kao hrvatski nacionalist. Nakon II. svjetskog rata G. je imenovan predstojnikom kirurškog odjela u Zakladnoj bolnici na Rebru 1945. a zatim u Bolnici »Dr. Mladen Stojanović« 1946, gdje je ostao do konačnog stupanja u mirovinu 1950. Politička stvarnost u Hrvatskoj nije nikad odgovarala njegovim domoljubnim i humanitarnim idealima, što mu je onemogućilo sveučilišnu karijeru. Odbio je ponudu bivših učenika i suradnika da ga prigodom proslave 70. godišnjice života izaberu redovitim profesorom honoris causa zagrebačkoga Medicinskog fakulteta. Preselio se 1962. kćeri Nataliji i zetu Josipu Matovinoviću u Ann Arbor, ali je do kraja života ostao u sentimentalnoj i intelektualnoj vezi s domovinom. Po vlastitoj želji njegov je pepeo položen na zagrebačkom groblju Mirogoju. Blistava uma, spretnih ruku i oštar u govoru, G. nije bio vješt pisanju i ostavio je samo nekrolog svojem učitelju Schwarzu i nekoliko kazuističkih priloga objavljenih u Liječničkom vjesniku između 1906. i 1922.