HEGEDUŠIĆ, Željko

HEGEDUŠIĆ, Željko, slikar i grafičar (Tuzla, 22. VII. 1906). Brat Krste, slikara i grafičara. U Zagrebu završio realnu gimnaziju 1925. i Akademiju likovnih umjetnosti 1930 (Lj. Babić, J. Kljaković, F. Kovačević, T. Krizman M. Vanka; slikarska specijalka V. Becić). God. 1930–31. usavršava se u Parizu, gdje stanuje s E. Kovačevićem, A. Motikom, A. Šimekom te K. Tompom. Nastavnik je crtanja u gimnaziji u Zagrebu (1932), Srijemskoj Mitrovici (1933–39) i ponovo u Zagrebu (1939–50). God. 1943. dodijeljen je na rad Umjetničkom odboru, osnovanom u svrhu uređenja svetišta crkve u Mariji Bistrici, 1946. putovao Bosnom i Hercegovinom crtajući skice po kojima će kasnije nastati slike i litografije, 1947–48. honorarno predavao anatomiju na Školi primijenjene umjetnosti, 1948. učio načine kopiranja fresaka u Sopoćanima. God. 1950–55. izvanredni profesor pri zagrebačkoj Akademiji za primijenjenu umjetnost (zidno slikarstvo i anatomija). Potom djeluje kao samostalni umjetnik u Zagrebu (umirovljen 1971), a do 1961. i kao likovni savjetnik (Interpublic, Likum, Centroreklam). — Od početka se izražava spontano, sklon eksperimentiranju i angažiranoj umjetnosti, ali i larpurlartizmu. Svojim djelima nastoji »dosegnuti mondrijansku čistoću s natruhama nadrealizma« i »prikazati svoje viđenje apsurda bezumlja«. U prvoj fazi posvećen je pretežito crtežu, od 1954. grafici, a od poč. 1970-ih slikarstvu. Već za studija slika plošno, a prostor dobiva međusobnim odnosom boja. Potom na njegovu likovnu poetiku djeluju dodiri s purizmom, kubizmom te ponajviše nadrealizmom. Smatra se jednim od najdosljednijih nadrealista u hrvatskom slikarstvu, a njegov pariški crtež Šetnja-Pigalle (1931) prvim poznatim nadrealističkim crtežom u hrvatskoj likovnoj umjetnosti (I. Zidić). Radi detaljne crteže te krokije pune atmosfere, dodajući grotesknoj figuraciji i crnom humoru lirsku notu i neposrednost dječjeg svijeta (Paris, 1931; Vrtna restauracija, Stavnja, 1932; Promuvani ljudi, 1934; Oj Maro Marice, 1939). Za suradnje s grupom Zemlja (1932–35), s kojom izlaže kao gost od njezine IV. do posljednje, zabranjene izložbe, na kojoj je trebao sudjelovati kao član, razvija jasnoću plastičnog jezika. U tom periodu slika u Mitrovici temperom na staklu, nadahnut prostorom ravnice. Nastaju malogradske vedute jednostavnih oblika i čistih boja (Parobrodarska ulica, Motiv iz Sremske Mitrovice, obje iz 1934, MG u Zagrebu; Na pustom trgu, 1935; Žitna pijaca u Mitrovici, 1935). U Parobrodarskoj ulici, primjernom ostvarenju purističkog i modernog u hrvatskom međuratnom slikarstvu, reducirao je motiv na osnovne elemente, sagradivši bojom kose kuće, koje »putuju poput broda ulicom«. U svojim kompozicijama podjednako je kritičar, kroničar i analitičar koji ekspresivno deformira stvarnost (Crna vrata, 1935. i Crna rijeka, 1938, crteži; Bogojavljenje, 1937, ulje). Izražava se grafizmom, a koloristička modelacija i predmetna realnost javlja se tek sporadično potkraj 1930-ih (Mrtva priroda s porilukom, 1939). Od 1950-ih zaokupljen nadrealističkom kombinatorikom, aktualnim temama i nemirima, spaja stvarno i fantastično, gestu i konstrukciju, informelne i geometrijske strukture, prepoznatljive likove, neobične detalje i rastakajuće forme, lirizam i tjeskobu, grafizam i kolorit (Ekološka katastrofa, 1962, ulje; Slučajnost, 1964, tuš; Oblici fantazije II, 1978, kemijska olovka). Pretežu litografije do 1964 (Neizvjesnost, 1953, MSU Zagreb; Na Tjentištu, 1954; Budimpešta 1956, 1957; Atomska gljiva, 1959), potom bakropisi s akvatintom (Poplava I i II, MSU Zagreb; III, MG Zagreb, 1965). U posljednjoj, slikarskoj fazi, vođen »dirigiranom slučajnošću«, igra se slobodno curećim bojama; pojavljuje se premoć apstraktnog nad figurativnim (Radi se o moru, 1980; Tako sam počeo, 1987). U 1990-im prenosi u likovnu materiju tjeskobu, užase rata (Tama Balkana prijeti, 1990; Vukovar, 1992), ali i punoću unutrašnjeg svijeta (Baš sam u formi, Sve slobode su dozvoljene umjetnicima, 1996) te nastavlja istraživanja u tehničkom i vizualnom području (Radost eksperimenta III, 1996, ulje na rendgen filmu, aplikacija tkanine). Bavio se zidnim slikarstvom, grafičkim oblikovanjem i ilustracijom. Sudjelovao pri oslikavanju Gradskog podruma u Zagrebu 1932 (pod vodstvom M. Vanke) i 1946 (freske Prešanje i Pečenje rakije), izveo zidnu sliku u restauraciji Zagrebačkog velesajma (1947, poslije uništena) i Glavnoga kolodvora u Zagrebu (Stari Zagreb, 1957, s N. Marakovićem) te zidnu dekoraciju u baru hotela »Kristal« u Opatiji (1962). Surađivao s bratom Krstom pri slikanju fresaka (Hipokrit na Vranešićevu sanatoriju u Zagrebu, Zelengaj, kbr. 37, 1942; Hrvatska škola, palača u Opatičkoj ul., kbr. 10, 1943), ukrašavanju svetišta crkve u Mariji Bistrici (izradio 1944. skicu Rođenje Kristovo) i oslikavanju kulisa i zastora u zagrebačkom HNK (izveo 1969. friz Ples smrti na donjem rubu zastora Anno Domini 1573). Oblikovao je plakat za čitaonicu Kluba akademičara u Koprivnici (1932), ilustrirao 1951. knjigu Trsteno A. Ugrenovića (Zagreb 1953), a 1962–71. desetak svezaka biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, za koju je oblikovao i znak. Objavio mapu 8 litografija (Zagreb 1957), serigrafije u mapi Hegedušić Parać Šebalj (Zagreb 1995, predgovor M. Baričević) i mapu Željko Hegedušić – slike (Međaši hrvatske kulture. Zagreb 1997, predgovor B. Glumac). Kopirao fresku Sv. Bernardin u zagrebačkoj katedrali (1949), Poklonstvo kraljeva Antona s Padove u Draguću (1952, s H. Kujundžićem i I. Kalinom), Judin poljubac i Bog u slavi u Žminju (1953) te Ples mrtvaca Ivana iz Kastva u Hrastovlju (1955). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1959, 1964. s M. Detonijem, 1971, 1976, 1979–80, 1982–83, 1986–91, 1996–97, 1999, 2000, 2001), Stockholmu (1964. s K. Hegedušićem), Šibeniku (1969, 1980), Splitu (1970, 1999), Zrenjaninu (1970), Hvaru (1981, 1987), Koprivnici (1981, 1986), Zadru (1981), Kragujevcu (1984), Selcu (1985), Senju (1986), Labinu (1987), Križevcima (1993), Washingtonu (1997), Bakru (1998), a skupno na izložbama: Grupa hrvatskih umjetnika (Split 1937; Osijek i Zagreb 1939), Hrvatski umjetnici u NDH (1941–42), ULUH/HDLU (od 1947), NOB u likovnoj umjetnosti (Zagreb 1949, 1955, 1957; Split 1959), Umjetnost XIX. i XX. stoljeća (Zagreb 1951), jugoslavenska grafika u gradovima Europe i Amerike (od 1958), Grupa Mart (1957–62), Međunarodna izložba grafike (Ljubljana 1957–65), Plavi salon u Zadru (1957, 1966, 1970, 1972), Zagrebačka izložba grafike (1960, 1964. nagrada, 1966, 1968, 1970, 1972), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Intergraphik (Berlin 1965), Zagrebački salon (1965–69, 1970–72, 1975, 1984, 1987, 1990, 1993–95), Likovni susret (Subotica 1965–67, 1970–72), Jugoslovenski crtež XX. veka i akvareli iz zbirke MSU Beograd (1966. nagrada), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Trijenale u Beogradu (1967), Međunarodna izložba originalnog crteža u Rijeci (1968), Trijenale u Somboru (1968, 1972. nagrada), Zagrebačka izložba crteža/Hrvatski trijenale crteža (1968, 1971, 1973, 1975, 1979. nagrada, 1996), Angažirana umetnost u Jugoslaviji 1919–1940 (Slovenj Gradec 1969), Nadrealizam i socijalna umjetnost (Beograd 1969), Bijenale grafike u Firenci (1970–72), Bijenale suvremene hrvatske grafike (Split 1974, 1980), Izložba portreta u Tuzli (1975, 1983, 1987,) Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Grupa hrvatskih umjetnika 1936–1939 (Zagreb 1977), Refleksi nadrealizma u poslijeratnom jugoslavenskom slikarstvu (Zadar 1980), Jugoslovenska grafika 1950–1980 (Beograd 1985), Donacija Franje Doleneca (Koprivnica 1991), Hrvatska moderna (Rijeka 1992), Zagrebački korijeni hrvatske grafike (Zagreb 1992), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996). Sudionik je likovne kolonije u Biogradu na moru (1965–66), Novoj Gradiški (1974–80), Primoštenu i Rovinju (od 1976). God. 1983. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.