GRAČAN, Stjepan

GRAČAN, Stjepan, kipar (Prugovac kraj Kloštra Podravskog, 28. II. 1941). Završio gimnaziju u Osijeku 1961. U Zagrebu je studirao povijest umjetnosti i psihologiju 1961–63, potom kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je 1967. diplomirao (A. Augustinčić, V. Michieli) te 1968. završio poslijediplomski studij. Specijalizirao je monumentalnu skulpturu u majstorskoj radionici A. Augustinčića 1969–71. Djeluje u Zagrebu, gdje je najprije slobodni umjetnik, od 1983. scenski kipar u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija«, od 1988. likovni pedagog na Akademiji likovnih umjetnosti, od 1992. u zvanju izvanrednog, a od 1996. redovitog profesora. Suosnivač je likovne skupine Biafra (1970–78). U početku radi apstraktnu skulpturu na tragu C. Brancuşija. Po svršetku studija opredijelio se za novu i angažiranu figuraciju. Oblikuje u poliesteru izobličene ljudske figure pojačane ekspresivnosti prirodnih dimenzija (Dječja figura, 1970; Grupa X-1, 1971, MG u Zagrebu). Uporaba novog materijala i boje (obojeni i oslikani poliester) omogućuje mu stvaranje zgnječenih ili rastopljenih figura, obojene odjeće i kore tijela. Snažni dramatični efekti i obradba površine približava ga poetici informela. God. 1971–75. oblikuje seriju spaljenih, porečenih egzistencija, među kojima se ističu Bez naziva XV (1973, MG u Zagrebu) i Dvije lutke sa Sinaja (1975, Gliptoteka HAZU). Slijedi ciklus skulptura naglašenoga kolorita (Bez naziva XX, 1975; Bez naziva XXXV, 1977–78, MG u Zagrebu). U postbijafranskom razdoblju stvara raznovrsnija djela ostajući dosljedan radikalnoj figuraciji i poruci kojom želi djelovati na ljudsku savjest i osjećaje. Pored ekspresivnih ljudskih figura (Princ karnevala, 1982; Bez naziva XLI, 1982; Bez naziva LXII, 1988) u kontekstu uništeni život, oblikuje i životinjske figure (Bez naziva, 1987–88; Poslije svega – skupina od 10 skulptura svinja i 10 dječjih figura u poliuretanu 1999). Od poč. 1980-ih zaokupljen fenomenom svjetla upotrebljava pozlatu (reljef Maska III, 1987; zavjetne ruke). Sklon konceptualnoj igri i dematerijalizaciji radi i pozlaćene apstraktne medalje u poliesteru, uništava skulpturu da bi stvorio prostornu sliku (Preslikana skulptura, 1997, poliesterna skulptura u oslikanom platnu). Kaširani obojeni papir upotrebljava od poč. 1990-ih na način poliestera i izrađuje zgažene i raspete ljudske figure (Na zebri, 1991; Bez naziva, 1992; Uzašašće iz 1992, izloženo 1994. kao Krist u crkvi, a 1996. kao Krist u izlogu). God. 1998. izlaže rad Kolekcija od 27 malih metaliziranih poliesternih žaba, osmišljeno složenih u rešetkastu vitrinu. One su umanjenice njegove javne skulpture Velika žaba (1980, prijedlog na Zagrebačkom salonu) realizirane u inačicama: brončana žaba (1984, Zagreb, Zorkovačka ul.), tri aluminijske žabe pod nazivom Babinjak (1999, Zagreb, Aleja skulptura na savskom nasipu) te jedna i pol žaba (1999, park dvorca Jakovlje). U spomeničkoj plastici G. mijenja kiparski izraz, modelira jednostavnim i širokim potezima velike ljudske figure odljevene u bronci. Izradio je portretne figure Vladimir Nazor (1971, Zagreb, tuškanački park; 1974, Vinkovci), August Cesarec (1974, Osijek), Đuro Đaković (1982, Slavonski Brod), Marija Jurić Zagorka (1990, Zagreb, Tkalčićeva ul.), spomenik partizanskom borcu zadarskoga kraja (1981, Zaton) te skulpture Gradišćanska majka (1984, Veliki Borištof) i Ivan Krstitelj (1986, Zadar, crkva sv. Ivana Krstitelja). Realizirao je petnaest poprsja (August Cesarec, 1979). Nagrađen je na natječajima za zagrebačke spomenike: V. Nazoru (1971, prva nagrada), A. Šenoi (1987, treća nagrada) i V. Holjevcu (1994, druga nagrada). Izlagao samostalno u Osijeku (1962, 1966, 1968, 1977, 1983, 1995), Zagrebu (1975, 1978, 1982, 1988, 1991, 1994, 1996, 1998–99), Varaždinu (1982), Zadru (1982), Slavonskom Brodu (1983), Subotici (1983), Montrealu (1988), Rijeci (1990) te skupno, između ostalog na izložbama ULUH/HDLU (od 1967), Salon mladih (Zagreb, 1968, 1970 – nagrada, 1971, 1972 – nagrada), skupine Biafra (1970–78), Nadrealizam i suvremena hrvatska umjetnost (Zagreb 1973), Biennale Slavonaca (od 1975 – nagrada), Porečki annale (1974, 1981–82), Angažirana figuralika (Slovenj Gradec 1976), Beogradski trijenale (1977, 1988), Veliki i mladi (Pariz 1977), Zagrebački salon (od 1978), Novi oblici figuracije (Dubrovnik 1979), Triennale hrvatskoga kiparstva (od 1982), Memorijal Ive Kerdića (od 1987), Osamdesete u Hrvatskoj (Zagreb 1991). Od 1979. bavi se i kazališnom scenografijom (Propast magnuma I. Aralice, 1992. HNK u Zagrebu).