HENNYNGH

traži dalje ...

HENNYNGH, plemićka obitelj s posjedima u nekadašnjoj Zagrebačkoj županiji od XV. st. Njihovo obiteljsko ime zabilježeno je u dokumentima najčešće u obliku Hennyngh te u oblicima Hening, Henniigh, Henning, Henningh, Henny, Hennycz, Hennyng, Hennynk, Henyng i Hennyngh Czernyn (Cerni, Cernin). Prema nekim piscima (I. Bojničić i, prema njemu, Lj. Ivančan), prvotno prezime obitelji bilo je Czernyn (nakon 1460. taj oblik više nije zabilježen). Pridjevak »iz Susedgrada« imali su po istoimenom gradu i posjedu. Utemeljitelj obitelji vitez Nikola, podrijetlom Nijemac (miles Henyng Theuthonicus), navodi se u većini dokumenta samo prezimenom; osobno ime poznato je iz zbirke dokumenata u Arhivu HAZU. U historiografiji uglavnom je nazivan Andrija (ime njegova unuka), a kadšto i Ivan (ime njegova sina). Posjede u Hrvatskoj stekao je ženidbom s Dorom, kćeri Ivana IV. Tótha, i unukom Lovre II. iz susedgradske loze roda Arlandija nazvane Tóth. Ona je bila posljednji odvjetak svoga roda. Na nju je kralj Albert II. prenio 1439. prava muškog nasljedstva, pa su je zagrebački i čazmanski kaptol uveli u posjed gradova i imanja Susedgrada, Želina (u susjedstvu Turopolja) te kaštela Donje Stubice. Kao Nikolina supruga, Dora se prvi put spominje 9. II. 1443, kada su ona i njezina majka Irennia Dombo darovale svoje dvije kuće s posjedima u zagrebačkom naselju na brdu Gradecu pavlinskom samostanu u Remetama kraj Zagreba i time namirile dug Ivana IV. Tótha samostanu. Dorin rođak Andrija, sin Stjepana iz Bistrice, darovao je 1447. njoj i njezinu suprugu svoj dio posjeda Bistrice (šire područje današnjeg naselja Marije Bistrice), a isto je učinila 1455. Katarina, Stjepanova udovica. Od 1449. spominju se sporovi Nikole s građanima Gradeca oko naplate tributa za trgovinu, kojih su oni bili oslobođeni na cijelom području Hrvatske privilegijem kralja Bele IV. iz 1266. Regent Ivan Hunyadi, u čijoj je vojsci Nikola služio i koga je držao svojim pokroviteljem, potvrdio je u ožujku 1451. njemu i Dori vlasništvo posjeda Bistrice, a isto su u prosincu učinili baruni i prelati Ugarskoga Kraljevstva. God. 1455, po nalogu kralja Ladislava V. Postuma, oboje su ponovo uvedeni u posjed Susedgrada i Želina, kaštela Donje Stubice i u posjede Kravarsko, Čiče i Brdovec. Nedugo nakon smrti Ulrika II. Celjskog (1456) izabran je Nikola na saboru slavonskog plemstva u izaslanstvo kralju Ludoviku V. Postumu u Budim s molbom – kojoj je kralj udovoljio – da ukine ubiranje kunovine u Slavoniji na način koji je uveo Ulrik II. kao slavonski ban. U prvoj pol. 1457. kralj je Nikolu imenovao za meštra kraljevskih konjušnika (magister agazonum). Na budimskom dvoru Nikola je o. 1457. bio među pristašama ugarskog palatina Ladislava Gorjanskog i vojvode Nikole Iločkog, političkih protivnika obitelji Hunyadi. Pribivao je izbornom saboru na polju Rakos kraj Pešte, na kojem je 1458. za hrvatsko-ugarskoga kralja izabran Matija Korvin. Novi je kralj za boravka u Beogradu 1. XI. zapovjedio Janu Vitovcu, slavonskom banu, da Nikolu i Doru uvede u posjede Stupnik i Bistricu. Nikola je bio među slavonskim plemićima na zasjedanju zajedničkoga ugarsko-hrvatskog sabora u Szegedu 6. XII. 1458. U siječnju 1459. pratio je do Save bosanskoga kralja Stjepana Tomaša, koji se vraćao u Bosnu iz Szegeda, gdje se sastao s Matijom Korvinom. U lipnju je čazmanski Kaptol, po nalogu N. Iločkog i Vitovca, slavonskih banova, ispitivao tužbu Nikole i Dore protiv Martina IV. Frankapana, koji je nasilno zauzeo njihov posjed Stupnik, te u kolovozu tužbu protiv Hansa Apprehara, kaštelana grada Samobora i službenika Katarine Branković, udovice Ulrika II. Celjskog, koji je sa svojim ljudima napao njihove prekosavske posjede Orešje, Strmec, Novake i Rakitje. Poznat je odlomak Nikoline oporuke (Arhiv HAZU, sig. D-XX-54). Umro je prije 4. VI. 1462, kada se prvi put spominje Dora kao njegova udovica. Tijekom 1463/64. ona se sporila s više plemića, koji su željeli prisvojiti njezin posjed Bistricu. Nije nastavila nedovršenu suprugovu parnicu s građanima Gradeca iz 1449, ali je i ona od njih ubirala maltarinu na stubičkom posjedu. To joj je zabranio Matija Korvin 1464. U to se vrijeme udala za Bartola X. Frankapana Ozaljskog, s kojim nije imala djece. Dorin sin iz prvog braka Ivan spominje se s njom od 1471. God. 1472. darovala je Dora Stupnik dominikanskom samostanu sv. Nikole u naselju na brdu Gradec. Ivan je poveo parnicu nakon odluke Matije Korvina 1472. da Gradecu vrati njegove ranije turopoljske posjede Hrašće, Petrovinu i Šiljakovinu, koje su mu 1399. oduzeli i 1401. od kralja Žigmunda dobili članovi obitelji Tóth. Parnica je završila presudom kr. suda od 1487, kojom je Hrašće vraćeno Gradecu, a Petrovina i Šiljakovina dosuđene Ivanu. On je 1481. darovao posjed Gornju Bistru plemiću Emeriku »de Korothna«, a 1482. bio među plemićima koji su po nalogu Matije Korvina opomenuti zbog nezakonita ubiranja tributa za trgovinu od građana Gradeca. S majkom Dorom nagodio se 18. V. pred zagrebačkim Kaptolom s rođacima iz obitelji Ljubša i Raškaj, s posjedima na području Gornje Stubice (potomci po ženskoj lozi ogranka roda Arlandija), o zamjeni posjeda Donji Slani Potok, Dobri Zdenci, Pustodol i Hruševec za posjede Modrovec, Samci, Dobrovec, Vinterovec i dr. Dora se poslije više ne spominje. Obiteljske posjede naslijedio je Ivan. On je 1484. više puta napao ljude zagrebačkoga Kaptola na planini Medvednici te, kraj Mraclina u Turopolju, kaptolske vojnike koji su se vraćali iz bitke s Turcima na Uni. Ivan je bio među vlastelom i plemićima iz Hrvatske koji su pod vodstvom bana L. Egervárija pribivali zasjedanju zajedničkoga ugarsko-hrvatskog sabora u Budimu, gdje su 1492. posebnom ispravom prihvatili odredbe požunskog mira 1491, kojim je Habsburgovcima priznato nasljeđivanje krune sv. Stjepana, ako kralj Vladislav II. umre bez potomaka. God. 1492. od Barbare Schaumburg, udovice Dujma IV. Frankapana, kupio je grad i vlastelinstvo Samobor. U dokumentu od 30. X. 1493. Vladislava II. među odličnicima i plemićima spomenuti su Andrija i Gašpar, sinovi pokojnog Ivana Hennyngha iz braka sa Sofijom, kćeri bana Damjana Horvata od Litve. Gašpar se nakon 1493. više ne spominje. Ivan je imao i kćeri Margaretu, Katarinu, koja se udala za Davida Sebriaka, Uršulu te Doroteju i Elizabetu, koje su bile redovnice i koje su 1535. s nećakom Andrijom, sinom njihove pokojne sestre Katarine iz drugog braka s Jurjem Teuffenbachom, vratile općini Gradec Petrovinu i Šiljakovinu. Andrija Hennyngh i žena mu Sofija, kći slavonskog bana Ivana Thuza, prodali su 1497. grad i vlastelinstvo Samobor Elizabeti Petheő de Gerse, supruzi Nikole VI. Frankapana Tržačkog. Andrija, koji je bio posljednji muški potomak obitelji i nije imao djece, sklopio je ugovor o međusobnom nasljeđivanju 1503. sa suprugom Sofijom, a 1504. i s Tomom Bakačem, državnim kancelarom i ostrogonskim nadbiskupom, i njegovim rođacima. Na poč. XVI. st. darovao je Andrija pavlinskom samostanu u Lepoglavi posjed Merinje (Mirinje, Merynye, Myrynye) na svom vlastelinstvu. Umro je između 29. IV. i 7. IX. 1507. Njegove je posjede naslijedila supruga Sofija. Već u prosincu 1507. ona se žali Vladislavu II. da na te posjede polažu pravo rođaci obitelji Hennyngh po ženskoj lozi, među njima Franjo III. Héderváry, sin Andrijine sestre Uršule, udane za Nikolu VIII. Héderváryja (23. VI. 1493. spominje se kao udovica). Sofija i njezin drugi suprug (od o. 1510) Matija I. Frankapan Ozaljski i u idućim su se godinama odupirali zahtjevima koje su na posjede obitelji Hennyngh postavljali Andrijina sestra Margareta, udovica Bakačeva nećaka Valentina i žena Ivana Bánffyja, i članovi obitelji T. Bakača, a napose Petar I. Erdődy, koji je 1515. nasilno zauzeo njihov turopoljski posjed Ruču. Nakon 24. IV. 1518. Sofija ponovno ostaje udovica, a umrla je prije 6. III. 1519, kada kralj Ludovik II. naređuje da se, jer je umrla bez potomaka, svi njezini posjedi predaju banu P. Berislaviću. Posjedi obitelji Hennyngh ipak nisu pripali kr. fisku. Dana 26. VI. 1523. izdao je Ludovik II. darovnicu i nalog zagrebačkom Kaptolu da u posjede uvede Margaretu, njezinu kćer Anu i Anina supruga, ugarskog plemića Stjepana Désházyja, koji je u te posjede ponovno uveden 29. I. i 4. II. 1524. i nosi od tada pridjevak »iz Susedgrada«. Désházy, njegova supruga Ana i punica Margareta utemeljili su 1527. samostan u Svetoj Gorici iznad Brdovca (današnje naselje Marija Gorica) i predali ga franjevcima iz Bosne; uz to su im darovali za uzdržavanje selo Trstenik. Kralj Ferdinand I. potvrdio je 1528. Margareti i njezinoj obitelji darovnicu za susedgradsko-stubičko vlastelinstvo. Margareta se tada posljednji put spominje, a 1529. više nije bila živa. Ana je darovala župnoj crkvi u Donjoj Stubici sve podložnike sa svojih posjeda Reke i Podgorja; obdarila je i kapelu sv. Ane, gdje je 1533. pokopana. Désházy je umro prije 30. IV. 1534. kao posljednji potomak svoga roda i bio pokopan uza svoju suprugu. Posjedi obitelji Hennyngh pripali su kr. fisku. God. 1551, nakon parnice s fiskom, zakonsko je pravo nasljeđivanja bilo priznato ženskim potomcima te su im vraćeni obiteljski posjedi (osim grada Želina, koji je kralj Ferdinand I. 1539. založio Petru I. Erdődyju; grad je ostao u trajnom vlasništvu njegove obitelji). Osim Andrije Teuffenbacha, pravo na posjede stekli su njegov nećak barun Helfrik Sebriak de Kaynach, sin njegova polubrata Sigismunda, te praunuci Uršule Hennyngh, sinovi njezine unuke Katarine Rozgony i Andrije II. Báthoryja, Andrija III. Bonaventura, vrhovni kapetan Ugarske, Juraj i Nikola. Andrija Teuffenbach, koji se po majci nazvao Hennyngh (tako se nazivaju i njegovi potomci), jedini se nastanio na svom dijelu susedgradsko-stubičkog vlastelinstva; 1554. prodao mu je svoj dio nećak Sebriak de Kaynach. Andrija je sa suprugom Uršulom Meknyczer obnovio ruševni kaštel u Donjoj Stubici, koji je s posjedom založio 1559. podbanu Ambrozu Gregorijancu, a svoj dio susedgradskog posjeda iste godine supruzi Uršuli. God. 1563. prodao je Andrija posjed Posavje (poslije Orešje, danas Jankomir u Zagrebu) Jurju Mindszentyju. Te je godine umro. Naslijedile su ga supruga Uršula i kćeri Ana, Kunigunda, Marta i Sofija. God. 1564. prodao je A. III. Bonaventura Báthory svoje dijelove vlastelinstva F. Tahyju, koji je u kupljene posjede ušao nasilno. Uršula i njezina obitelj imali su najpreče pravo prvokupa Báthoryjeve polovine, pa se ona protiv Tahyjeva postupka uzalud žalila Ferdinandu I, povela parnicu i ne čekajući sudsku odluku izbacila 1565, za Tahyjeve odsutnosti, njegovu obitelj s vlastelinstva. Uz pomoć Gregorijanca, njegova sina Stjepana, poslije Martina muža, zetova Mihovila Konjskog, Anina muža, Matije Kerecsényja, Kunigundina muža, i podložnika s posjeda, odbila je vojsku bana Petra II. Erdődyja, koji je pokušao vratiti Tahyja na posjed. Optužena za izdaju protiv kralja, morala je 1566. napustiti svoju polovinu vlastelinstva, koja je predana banu Erdődyju, potom Ugarskoj dvorskoj komori i 1569. Tahyju. God. 1568. vođena je protiv Uršule parnica, a 1571. dopustio joj je kralj Maksimilijan II. da se sa 10 000 forinti iskupi za otpor banskoj vojsci i vratio joj oduzete posjede. Tomu se protivio Tahy, ali se ona ipak uspjela vratiti na vlastelinstvo 6. VIII. 1572. uz pomoć Tahyjevih podložnika, koji su se protiv njega bunili 1571/72, poticani od Uršule i njezine obitelji. Međutim, Uršulin zet S. Gregorijanec nije ih zaštitio kada se u kolovozu iste godine u Hrvatskom saboru raspravljalo o kažnjavanju krivaca za pobunu, koja je prethodila seljačkoj buni 1573. Nakon njezina sloma u veljači, uhvaćeni pobunjenici optužili su Uršulu i njezine zetove za poticanje na bunu (pismo Ugarske dvorske komore od 17. XII. 1573. Maksimilijanu II. objavili J. Adamček, I. Filipović i M. Križman). Tahy je umro 1573. a naslijedila su ga četiri sina i tri kćeri. God. 1574. obavljena je nova podjela cijelog vlastelinstva među suvlasnicima, a 1575. svoj su dio na pet dijelova podijelili Uršula i njezine kćeri. Nasljednici obitelji Hennyngh (Teuffenbach) isplatili su 1584. obitelji Tahy 44 000 forinti i stekli cijelo vlastelinstvo. Potkraj XVI. st. potomci Ane Hennyngh (Teuffenbach) i njezina supruga Konjskog te Marte i S. Gregorijanca, posjedovali su polovinu kmetova na vlastelinstvu. Kunigunda, kojoj je drugi suprug bio Petar Rattkay, i Sofija, udana za Tomu Milića, nisu imale potomaka. U XVII. st. najveći dio vlastelintva stekao je Julije Čikulin, dijelom ženidbom sa Sofijom Rattkay, unukom Ane i Konjskog, dijelom kupnjom. Kada je njegova obitelj izumrla u XVIII. st., posjedi su pripali obitelji Sermage.

LIT.: Obitelj. — B. A. Krčelić: De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares. Zagrabiae (1760), 277–278, 457. — I. Kukuljević Sakcinski (I. K. S.): Događaji Medvedgrada. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1854, 3, str. 47–50, 60–65, 70–71. — I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 1. Pest 1857, str. 136, 228–230; 3. 1858, str. 270; 5. 1859, str. 75, 77; 9. 1862, str. 787–788; 10. 1863, str. 708. — M. Mesić: Banovanje Petra Berislavića za kralja Ljudevita II. Rad JAZU, 1868, 3, str. 44. — I. Kukuljević Sakcinski (I. K. S.): Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj, 1. Zagreb 1869, 1–7. — M. Mesić: Građa mojih razprava u »Radu«. Starine, 1873, 5, str. 163–164, 169–170, 177–178, 211–212, 215, 254–255, 260. — I. Kukuljević Sakcinski: Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t. d. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1891, 262. — I. K. Tkalčić: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 2. Zagreb 1894, str. III, VII, XVII, XXVII, XXXV–XL, XCI, CCIX–CCXI, 204–205, 208, 210, 213–215, 217, 228, 231, 239, 241, 251, 274, 286, 336–337, 433–448, 469, 486, 492, 516, 520–521; 3. 1896, str. XI–XIII, 2, 44, 57–58, 68–69, 198, 228–229, 238–239; 7. 1902, str. 136, 225, 377; 10. 1904, str. XIII, 16–17; 12. 1929, str. 127–128, 135–139, 393; 16. 1939, str. 202. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 61. — Lj. Ivančan: Vratislav i pleme Aka. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) str. 158–160. — I. Bojničić: Kraljevske darovnice odnoseće se na Hrvatsku. Ibid., 7(1905) str. 193–194, 264; 8(1906) str. 30. — Lj. Ivančan: Potomci plemena Ake. Ibid., str. 73–83. — E. Laszowski: Povjesni spomenici plem. općine Turopolja, 2. Zagreb 1905. — B. Radvánszky i L. Závodszky: A Héderváry-család oklevéltára, 1. Budapest 1909, 480–481, 490–493, 508; (L. Závodszky) 2. 1922, 41–46, 384–385. — I. K. Tkalčić: O staroj zagrebačkoj trgovini. Rad JAZU, 1909, 176, str. 206–208, 213. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 1. Zagreb 1912, str. 9, 263, 317, 325–327, 340; 2. 1915, str. 469; 3. 1916, str. 84, 259, 370–371, 495, 501; 4. 1917, str. 67, 83, 189, 205, 227, 243, 251, 377. — E. Laszowski: Habsburški spomenici, 1. Zagreb 1914, str. 125, 226–228, 243, 255, 327–328, 348, 361, 364–365, 459; 2. 1916, str. 9, 16–17, 139–140, 215–216, 218–219, 256–257; 3. 1917, str. 458. — Đ. Szabo: Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1920, 49, 51. — V. Klaić: Hrvatski sabori do godine 1790. U: Zbornik Matice hrvatske. Zagreb 1925, 270, 276. — R. Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 1943², 152–153, 267. — S. Antoljak: Bune pučana i seljaka. Zagreb 1956, 130–136. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 3(1960) str. 565, 567, 572, 574, 577–578, 580, 582–584, 586, 590–593, 596–598, 601, 612, 618, 629–631, 636; 4(1961) str. 465, 481, 486, 509–510, 513, 515–516, 521–523, 527–529, 534, 537, 540–541, 544, 546, 549, 552–553; 5(1963) str. 537, 541–542, 544, 547–549, 553, 556–557, 559–563, 565–567, 569, 571–573, 575, 577–578. — J. Adamček: Susjedgradsko-stubičko vlastelinstvo uoči 1573. Historijski zbornik, 19–20(1966–67) 1/4, str. 142, 144–159. — J. Adamček, I. Filipović i M. Križman: Nova građa o seljačkoj buni 1573. Arhivski vjesnik, 11–12(1968–69) str. 14, 41. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 3. Zagreb 1972², str. 343–345; 4. 1973, str. 9–10, 26–27, 220; 5. 1973, str. 249, 359–368. — J. Adamček i I. Kampuš: Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću. Zagreb 1976. — N. Klaić: Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću. Beograd 1976, 77–86, 92–93. — J. Adamček: Povijesni pregled. U: Stubica—Zagreb 1979, 10–11, 51. — Isti: Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. — J. Buturac: Stubica Donja i Gornja 1209–1982. Stubica—Zagreb 1982, 65, 71, 130, 141, 145, 148, 153, 160. — N. Klaić: Povijest Zagreba, 1. Zagreb 1982, 57, 60–62, 153–154, 157, 219, 260, 480. — Ista: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987, 145, 180–182, 241–244. — S. Antoljak: Hrvati u prošlosti. Split 1992, 598. — Nikola. — I. Kukuljević Sakcinski: Jura Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, I/2. Zagrabiae 1862, 202. — A. Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb 1940, 267. — Dora (umrla o. 1482). — V. Bedenko: Zagrebački Gradec. Zagreb 1989, 49–51, 99. — Ivan (umro o. 1493). — I. Bojničić: Pravo nasljedstva kuće Habsburžke na hrvatsko prijestolje i izbor Ferdinanda I. Prosvjeta, 5(1897) 1, str. 10–11. — Andrija (?—1507). — Đ. Szabo: Spomenici kotara Ivanec. Zagreb 1919, 29.
 
Tatjana Radauš (2002)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

HENNYNGH. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/7492>.