HERBERSTEIN, Ivan Josip

HERBERSTEIN, Ivan Josip (Herberstain; Johann Joseph, Joannes Josephus), krajiški general (Graz, 28. II. 1633 — Graz, 30. XII. 1689). Sin grofa Ivana Maksimilijana starijega, štajerskog namjesnika. God. 1643. pridružuje se Redu malteških vitezova i posvećuje vojnom pozivu. U službi carskoga generala, vojvode Karla Lotaringijskog – kojemu je poslije bio pobočnikom – sudjelovao je 1664. u bitki protiv Turaka kraj St. Gottharda. Kralj Leopold I. imenovao ga je 5. V. 1665. pratiteljem turskog poslanstva iz Carigrada u Beč prigodom pregovora koji su okončani Vašvarskim mirom. Zatim je H. došao u Hrvatsku za stotnika u Đurđevac. Već 1666. iz podređenoga mu vojnoga kruga stigla je pritužba na njegovo vladanje prema Vlasima u okolici Đurđevca. Te je godine premješten u Ivanić i promaknut u velikog stotnika. Prigodom izbijanja bune križevačkoga velikog suca S. Osmokruovića 1666. H. je uspješno suzbijao vlaške zahtjeve, pa su Vlasi izgubili pravo izbora »vrhovnog suca« (prizivnog) iz triju kapetanija. H. je 1668. imenovan pukovnikom u Križevcima. Kraće vrijeme bio je kao zamjenik generala V. Lesliea samostalan zapovjednik u Slavonskoj krajini, tj. u Varaždinskom generalatu, gdje u okolici Đurđevca, Ivanića, Križevaca i Bjelovara naseljuje Hrvate katolike, što izaziva nezadovoljstvo Vlaha, pojačano suzbijanjem trgovine hrvatskom djecom, koju su prodavali Turcima. Nakon neuspjele bune H. je uspio isposlovati zabranu nekontroliranih seoba s područja pod turskom vlašću, a za vlaškog duhovnika postavljen je uvjereni unijat biskup P. Zorić. Kada je karlovački general H. Auersperg umro, H. je u lipnju 1669. imenovan generalom te postavljen na položaj karlovačkoga generala, ali se uskoro morao nakratko vratiti u Varaždinski generalat da neutralizira djelovanje vladike G. Mijakića. Zbog imenovanja Zorića izbila je nova pobuna Vlaha, a H. je strogo kažnjavao buntovnike te njihove idejne vođe, 14 monaha iz lepavinskog i gomirskog samostana, osudio 1671. na galije. Njegovo imenovanje, dakle stranca Nijemca, zapovjednikom Vojne krajine, dalo je nov poticaj zrinsko-frankapanskoj uroti. Nakon što je na tajnoj ministarskoj konferenciji sazvanoj u Beču 20. III. 1670. odlučeno da se P. Zrinski proglasi buntovnikom, a s njim i F. K. Frankapan, H. je okupio vojsku od oko 7000 ljudi te zajedno s generalom E. F. Breunerom zaposjeo sve krajeve u Hrvatskoj koji su pristali uz urotu. U sukobu njegove i Frankapanove vojske kraj Zagreba, potonji je jedva spasio život i sklonio se u Čakovec. Brzo i odlučno djelovanje Herbersteina onemogućilo je prilaženje uroti većeg broja nezadovoljnih krajišnika. H. je zauzeo primorske i pokupske posjede Frankapana, a vojsci pod svojim zapovjedništvom dopustio je pljačku zrinskih i frankapanskih gradova, među ostalima Čakovca, Ozlja, Novigrada, Zvečaja, Ribnika, Švarče, Bosiljeva, Bakra. Već potkraj travnja 1670. H. se mogao pohvaliti u pismima kancelaru V. Lobkowitzu i zagrebačkom biskupu M. Borkoviću da su se urotnici predali ili pobjegli, a da su se karlovački krajišnici »proslavili« i izazvali strahopoštovanje u cijeloj hrvatskoj kraljevini. H. je potom postao glavni provoditelj centralističkih težnji Habsburgovaca te je do kraja života pokušavao što više oslabiti Bansku Hrvatsku i napose dio Krajine koji je ostao pod banskim zapovjedništvom. Potkraj 1670. izložio je plan prema kojemu bi se Hrvatska odvojila od Ugarske, što bi olakšalo njezino pretvaranje u habsburšku nasljednu zemlju. Pokušaj predobivanja za tu osnovu biskupa Borkovića, kojem je namijenio ulogu zagovaratelja toga nauma, na Hrvatskom saboru nije uspio kao ni kod većine hrvatskog plemstva. Prema spomenici koju je H. uputio kralju na poč. 1671, H. »je prije svega želio da se oba generalata pripajanjem Banske Krajine teritorijalno povežu i tako od rijeke Mure do mora potpuno ‘zatvore’ Bansku Hrvatsku« (J. Šidak, 1959). U tome su Herbersteina vodili ne samo vojni, već i politički razlozi, jer bi se izuzimanjem Banske krajine ispod banske vlasti ova oslabila, što bi olakšalo provedbu plana. Za takvu politiku H. je uspio predobiti neke plemiće, krajiške časnike, među kojima je bilo i pomilovanih plemića sudionika urote, ali više plemstvo na čelu s Nikolom III. Erdődyjem odlučno se i uspješno suprotstavilo njegovim planovima. Na Herbersteinov zahtjev 1674. Leopold je 1675. donio stroža vojna pravila, jer su instrukcije iz 1578. gubile na aktualnosti. Vojno vijeće u Grazu po Leopoldovu nalogu u tim je uputama ojačalo ulogu karlovačkoga generala, tj. Herbersteina, a smanjena je bila uloga hrvatskog bana. Nakon sloma urote H. je područje Karlovačkoga generalata proširio dijelom bivših zrinskih posjeda, a sâm je dobio Senj. God. 1682. odbio je prijedlog hrvatskog plemstva da se ukine Varaždinski generalat; 1686. na ruševinama grada Švarče dao je sagraditi zgradu generalata i crkvu sv. Josipa. Te se godine istaknuo i u borbama protiv Turaka na Malti. Za protuturskog rata, koji je započeo 1683, uspio je 1689. osloboditi Liku i Krbavu te zauzeti Udbinu, ali je ujesen, neposredno prije smrti, zastao pred Bihaćem, koji je opravdano držao ključem oslobađanja Bosne. Njegovi su posmrtni ostaci, prema zahtjevu u oporuci, preneseni u Karlovac i pokopani kraj crkve sv. Josipa.