GREGORIJANEC

GREGORIJANEC (Gregorijanečki, od Gregorijanca), plemićka, od 1581. barunska obitelj s posjedima u nekadašnjim Križevačkoj, Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji. U dokumentima su zabilježeni u oblicima de Gregoriancz, Gregoryancz. God. 1427. darovao je kralj Žigmund neku utvrdu Grguru (Gregorio Gregorianczy). Nije poznato je li on predak obitelji i ima li genealoške veze s literatom (pravnikom) Jurjem koji se prvi put spominje 1512. s više drugih plemića u svezi s posjedom Ivanovec u Križevačkoj županiji. Tamo se nalazio i posjed Gregorijanec (Gregoryancz) koji mu je pripadao 1513, a uz njega su 1520. navedeni i njegovi posjedi Dorozlawcz i Camarcha u istoj županiji (popisi poreza 1513, 1520). Dana 2. II. 1514. sklopio je sporazum s Andrijom Budorom o međusobnoj pravnoj pomoći i diobi posjeda. Hrvatski ban P. Berislavić posvjedočio je 14. II. 1517. da je Jurja izabrao Ladislav Turčić iz Koruške (Sveta Jelena Koruška kraj Križevaca) za jednoga od svojih opunomoćenika (procurator), a istu mu je dužnost povjerio 25. I. 1518. ostrogonski nadbiskup T. Bakač. U dokumentu koji je Berislavić izdao 24. VIII. 1519. naveden je kao »magister Georgius de Gregoriancz«. Berislavić ga je 26. IV. 1520. imenovao za potprabilježnika (viceprothonotarius) Kraljevine Slavonije; tu službu obavlja i 1521. God. 1520. spominje se u svezi s posjedima Gerwasowcz i Razynycza u Križevačkoj županiji, a 1521. darovao je kapetanu kraljevstva P. Kerecsényiju svoje dijelove posjedâ Markowcz, Hegen i Lowrenchewez u istoj županiji. Njegova udovica Katarina prodala je 1530. posjed Gregorijanec (E. Laszowski). Nije poznato da li je taj Juraj isti s literatom Jurjem, koji je 1495. bio vlasnik Bogačeva kraj Križevaca. Poznati su i literat Ambroz Gregurovečki (Gregoroczy), koji je bio 1526. podban, zagrebački i egerski biskup te naslovni kaločki nadbiskup → PAVAO i njegov brat literat Ambroz, sinovi literata Jurja. Ambroz je 1533–58. bio plemićki sudac u Križevačkoj županiji, od 1541. u službi knezova Ivana i N. Zrinskoga, koji su ga te godine imenovali za turopoljskoga kapetana i kaštelana Lukavca; te je godine bio i turopoljski župan. God. 1542. imenovao ga je ban N. Zrinski za svoga opunomoćenika, 1543. posredovao je u nekim poslovima između Zrinskoga i dvorskog suca T. Nádasdyja, a o. 1546. zastupao je Zrinskoga u kralja Ferdinanda. Hrvatski sabor izabrao je 1543. Ambroza i Ivana Korenjaka da vode neke pregovore s obitelji Frankapana Slunjskih, a 1543–56. Ambroz je bio poreznik (dicator regni) u Slavoniji, u kojoj službi nije bio osobito revan u uplaćivanju prikupljenog novca u kraljevsku blagajnu. God. 1543. posjednik je u Preseki (kraj Vrbovca) u Križevačkoj županiji, a u Zagrebačkoj županiji u Gornjoj Stubici (tamo je obitelj posjedovala utvrdu na brdu Samci; od nje su sačuvani samo tragovi), Bedenici na području Moravča te u Turopolju i okolici gdje je imao kurije i posjede u Podotočju i Brezovici i posjed u Odri Svetog Jurja. Turopoljska plemenita općina izabrala ga je 11. IV. 1546. za svoga brata i starješinu, darovala mu posjed sa sedam kmetskih selišta u Buševcu i dopustila da žirom iz turopoljskih šuma hrani svinje. God. 1544–60. držao je u zakupu turopoljsku desetinu. Vjerojatno je zastupao bana N. Zrinskoga u dugotrajnoj parnici s Turopoljcima oko vlasništva utvrde Lukavec; među posrednicima (obranački suci) bio je i Ambrozov brat biskup Pavao. Parnica je završila potkraj 1553. Odluku posrednika potvrdio je kralj Ferdinand 26. X, a 13. XI. sastale su se protivničke stranke u Ambrozovoj kuriji u Brezovici gdje je Zrinski potpisao dokument o vraćanju utvrde turopoljskoj općini. Predaju grada obavio je 19. XI. Ambroz kao prefekt dobara i posebni službenik Zrinskoga. Posjede je stjecao i drugdje. Tako su njemu i sinu mu Stjepanu knezovi N. Zrinski i Stjepan Frankapan Ozaljski darovali 20. VI. 1546. posjed i kuriju Podbrežje i posjed Trg ili Purgariju na ozaljskoj gospoštiji (djelomični tekst darovnice, koju je potvrdio kralj Ferdinand 3. III. 1547, objavio M. Mesić). Kralj mu je 4. III. 1547. darovao posjede Sutjesku (Sutinske Toplice), Bužin i Beretinec u Varaždinskoj županiji (tekst darovnice objavio Mesić; dio posjeda Sutjeske i tamošnjega kaštela dobio je sa sinom Stjepanom 25. V. iste godine od Melkiora Botke i žene mu Ane Forčić, a kralj daruje 14. IV. 1564. njemu i bratu mu biskupu Pavlu sve posjede izumrle obitelji Golec). Na području Moravča kralj mu je 10. IX. 1547. darovao Blaškovec i Drenovu (Donja i Gornja Drenova kraj Donje Zeline), a u Križevačkoj županiji 8. III. 1548. njemu i sinu Stjepanu posjede Nikole Pučića Rakovečkog koji je umro bez potomaka. S bratom, kasnijim biskupom, Pavlom dobio je 6. VII. 1549. od kralja potvrdu darovnice P. Erdődyja za posjede Goli Vrh i Klinča Sela u okićkoj gospoštiji. Kralj mu je također 11. IX. 1550. darovao posjed Gostović ili Lovrečinu s utvrdom Lovrečinom u Križevačkoj županiji, u koji nije bio uveden (J. Buturac), i 17. II. 1552. posjede Žitomir i Mlaku na području Moravča. N. Zrinski i P. Erdődy sklopili su 13. II. 1557. ugovor o zamjeni Erdődyjevih dobarâ u Ugarskoj za utvrde Zrinskoga Medvedgrad i Rakovec, a 14. II. Erdődy je s privolom Zrinskoga sklopio ugovor s Ambrozom i njegovim sinovima Stjepanom, Baltazarom i Jurjem o zamjeni njihovih posjedâ u Rakovcu za utvrdu Medvedgrad sa selima Kraljevec, Dedići, Petrovci, Hudibitek, Sepnica, Slanovec i dijelovima Gračana i Črnomerca te prijevozima na Savi, Gregurićev brod i Kraljev brod (neki od tih posjeda i Kraljev brod bili su uzrok mnogih sukoba Ambroza i njegove obitelji s građanima zagrebačkog naselja na brdu Gradec). Nakon Erdődyjeva pokušaja da poništi ugovor kralj je potvrdio zamjenu između njega i Gregorijanaca 3. XII. 1561, a čazmanski Kaptol uveo ih je u posjed utvrde i posjeda Medvedgrad 25. XI. 1562. God. 1558. Ambroz je izabran za podbana i župana Križevačke i Zagrebačke županije; 1558/59. obavljao je i dužnost poreznika (exactor). Da bi uvjerio Turopoljce kako neće iskoristiti novi položaj da ih ošteti u njihovim pravima u Buševcu, izjavio je 15. III. 1559. pred zagrebačkim Kaptolom da on i njegovi nasljednici neće nikada otuđiti taj posjed. Turopoljci su mu sutradan darovali još pedeset jutara zemlje u Buševcu. Ambroz je 1559. po nalogu bana P. Erdődyja uveden u posjede: Zelina Sveti Nikola (Donja Zelina), Petrovec, Mrazovec, Babča, Otok, Lučelnica, Mali Obrež, Buzin i Odra u Zagrebačkoj županiji i Sveti Petar (Gepew Sz. Peter) u Križevačkoj županiji. God. 1559. kupio je i posjed Lekenik kraj Siska. U 1560. bio je član kraljevskog povjerenstva za utvrdu Siget. Brinuo se i za uređenje utvrde Ivanić te pribavljao sredstva za troškove izaslanstva Hrvatskog sabora u Beč i Graz. Godinu dana ranije (1559) založio mu je Andrija Teuffenbach, koji se nazivao Hennyngh, polovicu gospoštije Stubice (područje Donje Stubice; u oporuci Ambroz kaže da je za to založio svu zlatninu i srebrninu koju nije stigao otkupiti). Kada je drugi suvlasnik susedgradsko-stubičke gospoštije prodao 1564. svoju polovicu F. Tahyju, tomu se protivila Teuffenbachova udovica Uršula Mecknyczer s kćerima; zastupao ih je Ambroz, koji je postao njihov savjetnik i pouzdanik. Za Tahyjeve odsutnosti a na poticaj Ambroza i brata mu biskupa Pavla, Uršula je dala 27. I. 1565. silom izbaciti iz utvrda Susedgrad i Stubica Tahyjevu obitelj i službenike. Tahyju se priklonio ban P. Erdődy i s vojskom došao pred Susedgrad, gdje su ga 3. VII. porazili Uršulini kmetovi i haramije koje je unajmio Ambroz. Oružani otpor banskoj vojsci proglašen je pobunom i Ambroz je na sjednici Hrvatskog sabora 25. VII. bio smijenjen s položaja podbana. Uskoro (1566) povjerena mu je dužnost glavnog opskrbnika vojske u Slavoniji (supremus praefectus exactionis victualium), a on je opet položaj zlorabio u svoju korist (Nada Klaić). Za prisežnika Oktavalnog (Banskog) suda izabran je 1568. i 1569. God. 1569. sudjelovao je u sporu Uršule Mecknyczer i njezinih kćeri s F. Tahyjem, s kojim se i sam sporio 1565. oko broda na Savi kraj Jesenica (Jesenice na Dolenjskem) na posjedu Mokrice koji je s istoimenom utvrdom stekao 1562. God. 1562. zakupio je desetinu na svojim posjedima između Save i Kupe te kupio plemićki dvor u Maloj Gorici u Turopolju, a 1563. uzeo u zalog posjede u istom mjestu i 1564. od K. Ungnada polovicu samoborskog posjeda i utvrde (zalog obnovljen 1567. i iskupljen 1578). Ambroz je napisao oporuku 10. VI. 1571 (tekst objavio I. Bojničić). Posljednji se put spominje 6. II. 1572. kada Ugarska dvorska komora traži od njega obračun za kraljevski porez ubran 1550, 1552. i 1556. Umro je u travnju iste godine (pokopan 7. IV). Oporučno je imetak ostavio drugoj ženi Dori Mrnjavčević i sinovima Stjepanu (iz prvog braka s Veronikom Stubičkom) i Baltazaru; treći sin Juraj (spominje se i kao Grgur) naveden je posljednji put 1570. kao vlasnik Brezovice. Prema oporuci, zajedničko su vlasništvo braće bili posjed i utvrda Medvedgrad, zatim na području današnje Dolenjske u Sloveniji utvrda i posjed Mokrice, zidana kurija u Brežicama i još neki posjedi; u Zagrebačkoj županiji posjedi i kurije u Klinča Selima, Podbrežju i Maloj Gorici, predij u Zelini Sveti Nikola i kaštel i posjed Mačkovec u Križevačkoj županiji. Stjepan je dobio majčina nasljedna dobra, zatim posjed i kuriju u Podotočju, dijelove posjedâ Odra, Buzin i Lučelnica, posjed u Gornjoj Stubici i kaštel Bukovec na području Moravča (Ambroz ga je dao sagraditi na mjestu starijega kaštela). Stjepan je osporio bratu pravo na očevo nasljedstvo, o čemu se raspravljalo na Hrvatskom saboru 1572. i 1573. Budući da se Baltazar do 1588. spominje s bratom kao suvlasnik obiteljskih posjeda, spor je vjerojatno riješen u njegovu korist. Od njega i njegove majke iskupio je 1578. K. Ungnad založeni samoborski posjed. Nakon 1588. Baltazar se više ne spominje. Stjepan se u javnom životu Slavonije javlja od 1558. S ocem je imao udjela u sporu Uršule Mecknyczer, kojoj je kćer Martu oženio prije 1570, s Tahyjem (sudjelovao u srpnju 1565. u sukobu s banskom vojskom pod Susedgradom, s ocem poticao 1571/72. kmetove na susedgradsko-stubičkoj gospoštiji na bunu protiv Tahyja). Kada je Uršula ponovno 6. VIII. 1572. uvedena u svoju polovicu te gospoštije (1565. pod upravom bana P. Erdődyja, od 1566. Ugarske dvorske komore, poslije u Tahyjevu zakupu), čemu je pridonijela i pobuna kmetova u protekle dvije godine, ona i njezini zetovi (Stjepan, M. Kerecsényi i Mihovil Konjski) više ne podupiru otpor kmetova protiv Tahyja. Stjepan se na Hrvatskom saboru 10. VIII. 1572. ne protivi Tahyjevoj namjeri da kazni pobunjenike, ako to bude činio na svojoj polovici zajedničkog posjeda. Tahy 7. IX. prosvjeduje protiv uvođenja u posjed susedgradsko-stubičke gospoštije Uršulinih zetova, što je ponovio i na Saboru 18. I. 1573. Nakon početka seljačke bune (29. I) i pobune Stjepanovih kmetova u Mokricama, Stjepan se u veljači obraća za pomoć zapovjedniku uskoka J. J. Thurnu i kranjskim staležima s molbom da pošalju uskoke za obranu njegovih posjeda (njegova pisma i druge dokumente koji se odnose na njega u doba bune objavio F. Rački). Kada je buna bila ugušena, Tahy je optužio Stjepana zbog pljačke uskoka na susedgradskim posjedima te zbog zadržavanja uhićenih seljaka i njihovih vođa (M. Fistrića, I. Svraća i dr.) u svojim tamnicama da bi prikrio svoju umiješanost u bunu (Tahyjevo pismo dostavio je zagrebački Kaptol 19. III. 1573. kralju Maksimilijanu II; objavio J. Adamček). I uhvaćeni kmetovi optužili su Stjepana, Kerecsényija, Konjskoga i njihovu punicu za poticanje na bunu (pismo Ugarske dvorske komore 17. XII. 1573. Maksimilijanu II; objavili Adamček, I. Filipović i M. Križman). Za trajanja bune djelomično su opustošeni i spaljeni Stjepanovi posjedi u Gornjoj Stubici i u prekosavskim krajevima u Bobovici (kraj Samobora; suvlasnik Baltazar), Jegudovcu i Klinča Selima. God. 1574. dao je obnoviti i pojačati zidine Medvedgrada; radove je izveo talijanski graditelj G. Arconati (utvrdu je Stjepan napustio nakon potresa 1590). Na Saboru 5. i 6. II. 1578. izabran je za podbana i župana Križevačke i Zagrebačke županije. U veljači 1581. sudjelovao je s banom K. Ungnadom u rušenju utvrde Šabac, koju je Matija Keglević sagradio bez kraljeve dozvole nasuprot utvrde Krapina. Te godine zahvalio se Stjepan na časti podbana i župana, a na saborskom zasjedanju 28. X. tražio je i dobio svjedočanstvo o valjanu obavljanju službe. Prije toga (11. X) dobio je od kralja Rudolfa II. ugarsko barunstvo. U ožujku 1583. sudjelovao je kao magnat na zasjedanju hrvatsko-ugarskog sabora u Požunu, a u srpnju predložio ga je kaločki nadbiskup J. Drašković Rudolfu II. za hrvatskog bana. Dva mjeseca ranije primio je Stjepan od kralja pismo (od 6. V) s nalogom da se okani svakog nasilja prema građanima zagrebačkog naselja na brdu Gradec. Do nagodbe i pomirenja došlo je 21. X. 1584. u njegovu dvoru u Šestinama (tada prvi put spomenut; izgorio 1944); potvrdio 23. X. zagrebački Kaptol. Zbog novih prijepora pred zagrebačkim je Kaptolom 24. II. 1591. sklopljena nova nagodba, koju je 9. VI. potpisao Stjepanov sin Pavao a 14. XII. i drugi Sin Nikola. Stjepan se sporio i s plemićima, s G. Alapićem oko Gregurićeva broda na Savi (1572–84), s grofovima Erdődyjima zbog štetâ na posjedu Klinča Sela (1578) i oko međa između mokričke i samoborske gospoštije (1591) te s M. Keglevićem zbog štetâ na posjedu Bužin u Varaždinskoj županiji (1579). Bio je i u vojnoj službi. Sabor mu je povjerio 22. VII. 1583. nadzor nad gradnjom i dovršenjem banske utvrde Brest (Brest Pokupski) na Kupi. Od 1584. zapovijedao je haramijama u utvrdama u Pokuplju, vodio opskrbu vojske hranom, bio 16. VII. 1588. izabran za kapetana dvije stotine vojnika koji su čuvali prijelaze na Kupi i 29. V. 1589. za kapetana kraljevstva. Kako su se 1592. očekivali pojačani turski napadaji, a Stjepan zbog bolesti nije mogao obavljati svoju dužnost, odlučeno je na saborskom zasjedanju 5. I. da mu se predloži da se odrekne časti kapetana kraljevstva. To je posljednja vijest o njemu. U popisu poreza 1600. za Susedgrad naveden je kao pokojni. Njegova je sina Pavla Sabor izabrao 12. IV. 1593. za kapetana i 14. IV. 1598. za kapetana kraljevstva, ali je već u kolovozu zbog bolesti predao ostavku. U tome su se razdoblju obiteljski posjedi Gregorijančevih znatno smanjili. Većinu su ih založili nižim i srednjim plemićima, svojim službenicima ili vjerovnicima. Nikola je, kao i brat mu Pavao, najčešće živio u Mokricama. Kao »barun od Mokrica« (Freiherr von Mokhriz) bio je član Kranjskog sabora, u kojemu se kao i u Hrvatskom saboru (1598–1603) raspravljalo o njegovim sporovima sa susjedima (obitelji Konjski i Rattkay, građani zagrebačkoga Gradeca). U poč. 1602. imenovan je za žumberačkoga kapetana. Umro je prije 22. II. 1607. Bio je posljednji muški potomak. Njegovi sinovi Petar i Stjepan umrli su u dječjoj dobi. Naslijedile su ga kćeri Marta, udana za baruna Ivana Moscona, i Ana Marija, udana za Petra Erdődyja i drugi puta za Ivana Marčinka. God. 1610. prodani su dijelovi obiteljskih posjeda u Varaždinskoj županiji (u Poznanovcu, Sutjeski, Bužinu). Nikolina udovica pokušala je 1613. prodati medvedgradsku gospoštiju obitelji Erdődy, ali je sudskom odlukom taj posjed dosuđen Zrinskima. Kraljevski sud u Požunu dosudio je 19. XII. 1628. potomcima obitelji posjed Gregorijanec u Križevačkoj županiji, na kojem su bili naseljeni Vlasi. Sestre Ana Marija i Marta davale su svoje posjede u zakup i prodavale ih. Tako je Ana Marija sa suprugom P. Erdődyjem prodala dio susedgradsko-stubičke gospoštije Juliju Čikulinu (1623, 1632) i Podlipnik (o. 1636). Ostatke imanjâ na susedgradskom posjedu (Bizek, Borčec, Stenjevec, Dol, Poljanica, Bukevje, Novaki), prodala je Franji Čikulinu (prije 1647). Njezina sestra Marta založila je 1637. svoj dio posjeda Poznanovec. Spominje se (Laszowski) potvrda kralja Leopolda od 6. V. 1661. sestrama za posjede u Križevačkoj (više posjeda među kojima i Gregorijanec), Varaždinskoj (Bužin) i Zagrebačkoj županiji (Zelina Sveti Nikola, Babča, Lučelnica, Mali Obrež, Buzin, Odra i dr.). — Više je članova obitelji bilo predmetom književne obradbe (Ambroz, Stjepan i njegov sin Pavao u romanima A. Šenoe Seljačka buna i Zlatarovo zlato). — Obiteljski spisi pohranjeni su u Arhivu obitelji Sermage u HDA u Zagrebu.