HEVAJI USKUFI, Muhamed

HEVAJI USKUFI, Muhamed (Hevaji Uskufi Bosnevi, Hevajija Uskufija, Hevāji Uskūfī, Hevayi, Hawā’i, Uskifi, Üsküfi Bosnevija, Üskūfī; Mahammad, Mehmed), pjesnik i leksikograf (Dobrinja kraj Donje Tuzle, 1601/02 — ?, nakon 1651). O njemu se malo toga pouzdano zna. Čak se sa sigurnošću ne može tvrditi ni kako mu je bilo pravo ime, jer suglasnici njegova imena Mhmd nisu vokalizirani, pa se mogu čitati i kao Muhamed i kao Mehmed. Ni njegovo prezime nije zabilježeno, a u literaturi je poznat po nadimcima kojima se služio. Nadimak Uskufi, odnosno Uskufija, rjeđe je upotrebljavao nego pjesničko ime Hevaji. Potječe iz bosanske begovske obitelji iz okolice Tuzle u tadašnjem Zvorničkom sandžaku, koji H. naziva svojim zavičajem, a sebe Bošnjakom (Bosnevi). Rano je ostao bez roditelja. Nije poznato gdje se školovao i kakvu je naobrazbu stekao, ali je iz njegovih djela vidljivo da je bio učen te da je izvrsno znao turski, arapski i perzijski, kao i svoj materinski jezik koji naziva bosanskim (bosança). Prema nadimku Uskufi, u značenju kape prema vrhu zašiljene i pozlaćene, kakvu su nosili janjičarski oficiri i službenici na sultanovu dvoru, misli se da je H. dospio u Carigrad te da je tamo proboravio više godina u službi sultana Murata IV. kojega naziva svojim velikim zaštitnikom. U prilog tomu ide i činjenica da se H. predstavlja kao dobar poznavalac dvorskih prilika. Po jednom mišljenju (D. Korkut), za svoju dvorsku službu dobio je mirovinu koju je uživao u Zvorničkom sandžaku, vjerojatno u nekom selu koje se zvalo Crkvina, a po drugom (A. Nametak) službovao je kao kadija u Zvorničkom sandžaku. God. 1651. još je bio živ. Kao pjesnik pisao je adžamijske pjesme (ilahije i kaside) domoljubna, didaktičko-moralna i religiozna sadržaja, prožete pobožnošću i brigom za ovozemaljskog čovjeka. Glavni su motivi njegovih pjesama nedosljednost, podmitljivost, nemoral turskog činovništva, putovanje, samovanje, progoni, zlo i potreba da se ono obuzda, sukob pravde i nepravde te istine i laži, otpor neljudskom veličanju dobrih ljudskih osobina. Premda njegov pjesnički opus nije osobito velik, smatraju ga jednim od najvećih bosanskih pjesnika adžamijske književnosti. Autor je moralno-religioznog spisa Tabsirat al-ārifīn pisanoga dijelom na turskom, a dijelom na bosanskom jeziku. Poznatije su mu pjesme Molimo se tebi Bože, sačuvana u srpskom prijepisu, te Bože jedini, ti nas ne kinji i Višnjem Bogu koji sve sazda. Posebnu pozornost istraživača pobuđivala je pjesma sačuvana u srpskom prijepisu, Poziv na vjeru, koja prema jednima donosi poziv upućen kršćanima da prijeđu na islam, a po drugima 25 puta ponovljeni refren Hod’ te nami vi na viru treba shvatiti kao poziv upućen inovjercima na suradnju, pomirenje i koegzistenciju. Pripisuje mu se i autorstvo pjesme Savjet ženama. H. je mnogo poznatiji kao leksikograf koji je 1631. sastavio prvi bosansko-turski rječnik u stihovima pod naslovom Maqbūli ‘ārif (Što se sviđa razumnima), odnosno pod popularnim naslovom Potur-Šahidija, iako taj ne potječe od njega. Rječnik je sastavljen po uzoru na popularni perzijsko-turski rječnik Tuhfei Šahidi Mevlevija Ibrahima Šahidija (1470–1550) i sadržava više od 600 stihova u kojima autor tumači više od 2000 riječi i izraza, koji nisu grupirani ni po kojem sustavu. Od navedenih riječi najviše je imenica u nominativu, ali ima ih i u kosim padežima. Pridjevi su uglavnom navedeni u svom osnovnom obliku. Glagoli u infinitivu rijetko se navode, a mnogo su češći u nekom osobnom glagolskom obliku. Česti su imperativni oblici, a rijetke su nepromjenljive riječi i zamjenice. Rječnik je sastavljen od predgovora u 100 stihova te trinaest poglavlja od kojih svako ima drugi metar arapske metrike, a riječi u njima grupirane su po širim pojmovnim cjelinama: Bog i čovjek, boje, poljski prirod i oruđe, elementi prirode, seljački život, staja i društvo, ljubavni život i rodbinstvo, tijelo i duša, putovanje i smrt, bilje, polje i kuća, porodica, divljač i šuma, brojevi i različite druge stvari. Rječnik je sačuvan u više prijepisa iz različitih vremena, ali se ne zna koliko ih ima. Neki se nalaze u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i Orijentalnom institutu u Sarajevu, jedan primjerak u Sveučilišnoj knjižnici u Uppsali te u privatnim knjižnicama. Autograf rječnika nije pronađen, pa se o njemu može govoriti tek na temelju dostupnih prijepisa, koji su međusobno vrlo neujednačeni te nepouzdani za donošenje sigurnih zaključaka. »Jezik u Hevajinim pjesmama i rječniku je veoma čist, a u pjesmama gotovo bez imalo turcizama. Pisao je u ikavskom govoru. Rijetke su riječi pisane jekavski ili ekavski, a i te su sigurno iz pera prepisivača, kojima se pokoja takva riječ iz živog govora otela i ušla u Hevaji-Uskufijin ikavski govor« (A. Nametak). U vezi s ikavicom u Hevajinu rječniku i pjesmama I. Smailović ističe da je ona više plod njegova obiteljskog ikavskog podrijetla, nego činjenice da se tada ikavicom govorilo u tuzlanskoj okolici.