Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

HITREC, Hrvoje, pripovjedač, publicist i dramski pisac (Zagreb, 14. VII. 1943). U Zagrebu je završio gimnaziju 1961. te studij njemačkog jezika i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu 1967. Od 1966. do 1985. zaposlen u novinsko-izdavačkoj kući »Vjesnik« kao korektor, lektor, redaktor i novinar u Sportskim novostima, SN reviji (poslije Sprint). Bio je urednik u satiričnom mjesečniku Paradoks (1967–68) te glavni urednik satiričnog mjesečnika Kerempuh (1974–76). Ravnatelj je kazališta »Trešnja« 1985–90. Politički angažiran tijekom i nakon demokratskih promjena, generalni je direktor HRT 1990–91, ministar informiranja u Vladi Republike Hrvatske 1991. te zastupnik s liste HDZ u Zastupničkom domu Sabora 1995–99. Priče, kozerije i humoreske objavljivao na radiju i u periodici; zapažena je satirična televizijska kolumna Vanjkuš zagrebački u tjedniku Studio (1989–90), u kojoj komentira političke događaje. Ti su tekstovi tiskani u istoimenoj knjizi (1990), dok je članke objavljivane u tjedniku Hrvatsko slovo 1994–96. skupio u knjizi Velika knjiga zaborava (1998). Od 1967. piše kabaretske igrokaze za zagrebačko kazalište »Jazavac« (poslije »Kerempuh«): Umiljato janje dva morala sisa (s D. Šimencom 1967), Oh, smiješni Zagreb grad (1972), Televizijo, dobar dan (1974), Ludnica prve klase (1975), Drugovi Glembajevi (1977), Zagreb kabaret 1930 (1980), 21. stoljeće (1989), Gumbek kabaret (1994) te dramu Let iznad nogometnog gnijezda (1978). U kazalištu »Vidra« izveden je Dundo na Majni (1982), u varaždinskom Narodnom kazalištu Doživljaji dobrog pisca Hašeka (s Dagmar Ruljančić 1989), a u »Trešnji« Čopanze (1983), Eko Eko (1984), Kainov grijeh (1984), Smogovci u strašnom dvorcu (1985), Alan Ford (1988), Pepeljuga (1990), Tomislav i Adriana (1992), Dan kad se rodio Isus (1992). Od radiodrama zapaženija je Vidra (1972). U romanima Pustinjakov pupak (1974) i Manijak (1978) ironično i uporabom urbanih žargonizama pripovijeda o različitim tipovima ljudi iz zagrebačke svakodnevice. Roman Ur (1982) parodija je znanstvene fantastike, a Ljubavi na crnom baršunu (1987, nastavak objavljen u časopisu Forum 1989, br. 7–8 i 9–10) prikaz zagrebačke obitelji između svjetskih ratova, s fabulom razlomljenom unutarnjim monolozima. Objavljuje također romane za djecu i mladež. Najpoznatiji su oni iz ciklusa o Smogovcima (prevedeni na bugarski, češki, mađarski i slovenski), u kojima tematizira dječji urbani svijet, a karakterizira ih uporaba motiva iz popularne kulture, dinamična fabula te humor koji se oslanja na viceve, dosjetke, žargonizme, hiperbole i leksičke resemantizacije. Od ostalih djela za djecu zapaženi su prozna adaptacija Osmana I. Gundulića pod naslovom Priča o Osmanu (1977) i znanstveno-fantastični roman ekološke motivacije Eko Eko (1979, preveden na slovenski). Scenarist je igranih filmova U sredini mojih dana (J. Sedlar, 1988) i Bogorodica (N. Hitrec, 1999) prema vlastitom romanu Hrvatska bogorodica te cjelovečernjih dokumentarnih filmova Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumière (1985), Lijepa naša (1987), Sakralna umjetnost u Hrvata (1989), Trinaest stoljeća hrvatske kulture (1992). Piše i televizijske scenarije; zapaženi su oni za popularnu dječju seriju Smogovci (1980–90, 1995, prema vlastitim romanima). Objavio je memoarsku knjigu Lijepa moja (1992), o razdoblju političkog djelovanja. Potpisuje se pseudonimima Domenico Hitoni, Herbert Hitweiller i Hit. Dobitnik je nagrada »Ivana Brlić-Mažuranić« 1980. za knjigu Eko Eko i »Ksaver Šandor Gjalski« 1987. za Ljubavi na crnom baršunu.

DJELA: Pustinjakov pupak. Zagreb 1974, 19752. — Smogovci. Zagreb 1976 (7 izd. do 1999). — Priča o Osmanu. Zagreb 1977. — Manijak. Zagreb 1978. — Eko Eko. Zagreb 1979 (7 izd. do 1999). — Ur. Zagreb 1982. — Kratki ljudi ili Smijeh na četiri kata. Zagreb 1984. — Ljubavi na crnom baršunu. Zagreb 1987. — Smogovci i strašni Bongo. Zagreb 1987 (3 izd. do 1996). — Zbogom, Smogovci. Zagreb 1989, 19962. — Vanjkuš zagrebački. Zagreb 1990. — Lijepa moja. Zagreb 1992. — Smogovci i biće iz svemira. Zagreb 1993, 19962. — Kanjon opasnih igara (suautor V. Tadej). Zagreb 1994. — Smogovci u ratu. Zagreb 1994, 19962. — Zagrebačke legende. Zagreb 1994. — Hrvatska povjesnica. Zagreb 1995, 19992. — Hrvatska bogorodica. Zagreb 1996. — Gundulićev Osman. Zagreb 1998. — Velika knjiga zaborava. Zagreb 1998. — Priče iz Držića. Zagreb 2000.
 
LIT.: R. Grgec: H. Hitrec, Pustinjakov pupak. Marulić, 7(1974) 5, str. 80–81. — J. Pavičić: Kontrasti Zagreba. H. Hitrec, Smogovci. Umjetnost i dijete, 8(1976) 48/49, str. 78–79. — I. Mandić: 101 kratka kritika. Zagreb 1977, 241–243. — N. Batušić: H. Hitrec, Let iznad nogometnog gnijezda. Republika 35(1979) 1/2, str. 199–201. — I. Zalar: Dječji roman u hrvatskoj književnosti. Zagreb 1978. — N. Batušić: O nekim osobitostima triju novih hrvatskih komedija. Dubrovnik, 27(1984) 3/4, str. 5–15. — N. Frndić: O trima novijim hrvatskim komedijama. Ibid., str. 17–18. — D. Težak: Hrvatska poratna dječja priča. Zagreb 1991. — S. Hranjec: Hrvoje Hitrec. Umjetnost i dijete, 25(1993) 1, str. 9–24. — M. Karabin: Svjedočenja Hrvoja Hitreca, Lijepa moja. Hrvatska revija, 44(1994) 1, str. 196–197.
 
Sanja Repanić-Blažičko (2002)