ANTUNAC, Grga

ANTUNAC, Grga, kipar (Šibenik, 11. III 1906 — Zagreb, 15. I 1970). Sin Ivana, električarskog radnika, i Tonke, rođ. Morović. Poslije završene osnovne škole (1912–1916) radi u Električnoj centrali u Šibeniku (1918–1920). Rano izražen smisao za crtanje i modeliranje odvodi ga 1920. na kiparski odjel Obrtne škole u Splitu, koju zbog materijalnih razloga pohađa s prekidima i završava 1926. Studij kiparstva nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1926–1930) i u specijalki Ivana Meštrovića (1930–1932). Dobivši stipendiju, boravi 1932/1933. u Parizu proučavajući po galerijama umjetnička djela. Nakon povratka radi za Meštrovića do 1937. u Splitu, a tada seli u Zagreb u vlastitu kuću s atelijerom. Od 1937. do 1941. radi u atelijeru A. Augustinčića pomažući pri izradi konjaničkih i monumentalnih spomenika. God. 1946. imenovan je docentom, a nekoliko godina kasnije profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; dužnost pedagoga obavljao je sve do smrti. Član je ULUH-a od njegova osnivanja. — Već ga je 1930, zbog solidnog poznavanja i obrade kamena, Meštrović pozvao da zajedno s F. Kršinićem i A. Augustinčićem kleše reljefe za njegov spomenik Zahvalnost Francuskoj. Ta se suradnja nastavila i poslije Pariza kad u Meštrovićevu atelijeru u Splitu kleše reljefe za obiteljski mauzolej u Otavicama (1933/1934), a zatim dvije karijatide za spomenik Neznanom junaku na Avali, Povijest Hrvata, Sfingu (zajedno s I. Lozicom) i Bahanticu. Nastanivši se u Zagrebu od 1937. do 1941. radi kod Augustinčića na velikim konjaničkim spomenicima (za Niš, Skoplje i Spomenik maršalu Pilsudskom), a poslije oslobođenja na spomeniku za Batinu Skelu i Spomenik Krajišnicima na Šehitlucima kod Banje Luke. U slobodno vrijeme stvara za sebe toliko da može sudjelovati na izložbama i natječajima. Radio je sitnu plastiku i veće kompozicije u mramoru, bronci, drvu, sadri, terakoti i slonovoj kosti modelirajući ljudski lik realistički, lirski, intimistički. Nadahnuće mu je priroda, klasična umjetnost i rad naših renesansnih majstora. Najbolja djela izvedena u mramoru, aktovi i portreti, pokazuju njegovu ljubav i oduševljenje za materijal, kao i izvanredno znanje u finoj obradi površina. Dok su aktovi izrađeni s primjesom lirike (Torzo, 1934; Ženski akt, 1938; Sjedeći ženski akt, 1940; Ležeći ženski akt, 1956; Stidljivka, 1963. i dr.), portreti su koncipirani realistički, podjednako u kamenu, bronci i drvu (Mile Janković, 1940; Mary, 1942; L. N. Tolstoj, 1948; Autoportret, 1950; Jasna Sladoljev, 1960; Tin Ujević, 1962; M. Krleža, 1963. i dr.). Izdvajaju se portreti Mirka Račkog, M. Gorkog, V. I. Lenjina (Republička nagrada 1947) i Nade Tončić. Modelirao je i prizore iz svakidašnjeg života (Moja obitelj, 1940; Udarnik, 1947/1948; Prelja, 1950; Plesačica, 1950; Djevojka s knjigom – Jagoda, 1954/1955; Moj učitelj, 1958/1959; Djevojka I, II, 1968/1969. i dr.). Najčešće hvaljeno djelo je mala plastika Konj (1938), rađena u bronci, koja djeluje originalno i odaje smisao autora za detalj i analizu. Istančan osjećaj za oblike i materijal najočitiji je u medaljama i plaketama koje je, među prvima, izrađivao u bjelokosti (Portret supruge, 1941; Autoportret, 1954; Portret A. Augustinčića, 1960) te u metalu (Nataša Antunac, 1948; Jagoda Antunac, 1950; Spomen-plaketa i medalja Šibeniku, 1966). Njegovo posljednje monumentalno djelo su brončane vratnice na bočnom (1968) i glavnom portalu (1969) šibenske katedrale s prizorima iz Starog i Novog zavjeta, modeliranim prema renesansnom uzoru. Samostalne izložbe imao je zajedno s Franom Šimunovićem u Zagrebu 1945. i Borovu 1946. te posmrtno u Šibeniku 1973. i Zadru 1974. Sudjelovao je na skupnim izložbama: II i III izložba Zagrebačkih umjetnika, Zagreb 1935, 1936; XI i XII izložba hrvatskih umjetnika, Varaždin 1936, Zagreb 1937; Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1888–1938, Zagreb 1938/39; I, II, IV izložba hrvatskih umjetnika u NDH, Zagreb 1941, 1942, 1944; Ausstellung kroatischer Kunst, Wien 1943; Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20. v., Beograd 1946, Zagreb, Ljubljana, Moskva, Lenjingrad, Bratislava 1947, Prag, Varšava, Krakov 1948; Izložbe ULUH-a od 1947; I izložba Saveza likovnih umjetnika FNRJ, Ljubljana, Zagreb, Beograd 1949; Izložba likovnih radova iz NOB, Zagreb 1949; Izložba ULUH-LIKUM, Zagreb 1951; Izložbe LIKUM-a, Zagreb, Pula 1953; Izložba djela Moderne galerije JAZU, Zadar 1954; Izložba skulpture NOB-e, Zagreb 1955; Umjetnička obrada metala naroda Jugoslavije, Beograd 1956/57; Plakete i medalje, Vukovar 1962; II trijenale likovnih umetnosti, Beograd 1964; Izložba Medalja u Hrvatskoj, Zagreb 1964; Croatian Paintings and Sculptures XIX, XX Century, New York 1966; Zbirka Bauer I i II, Osijek 1967. Djela mu se nalaze u Modernoj galeriji u Zagrebu, u muzeju u Šibeniku, u ustanovama i galerijama u Splitu i Beogradu te u privatnom vlasništvu. — Prema D. Kečkemetu »zbog poštivanja čovječjeg lika i zbog obožavanja kamena pravio je ustupke tradicionalnome, često i konzervativnome ne upuštajući se u eksperimentiranje i ne sudjelujući u novijim stremljenjima naše umjetnosti. Neka njegova djela ostat će antologijska vrijednost i predstavljat će nužnu sponu između stare i nove hrvatske kiparske umjetnosti«. A. je na području medaljerstva zauzeo značajno mjesto izradom portreta, koji se odlikuju ne samo fizičkom sličnošću, nego i finom psihološkom karakterizacijom (V. Barbić).