HORVAT, Josip

HORVAT, Josip (Horvath), publicist i povjesničar (Čepin kraj Osijeka, 15. I. 1896 — Zagreb, 6. X. 1968). God. 1914. završio Trgovačku akademiju u Zagrebu. Od 1913. radio u redakciji Obzora. Za I. svjetskog rata u vojsci je na ruskoj fronti, 1916–19. u ruskom zarobljeništvu. Nakon povratka postao urednikom i novinarom u Obzoru (vanjska politika, feljton, književna i kazališna kritika), a nakon smjenjivanja E. Demetrovića 1916. glavnim urednikom Jutarnjeg lista. Tu je dužnost obavljao do 13. IV. 1941. Povukavši se iz djelatnog novinarstva, za rata radi u HIBZ-u. Surađivao je u njegovu Viencu i drugdje, ali je danas gotovo nemoguće utvrditi u kojim sve novinama i listovima surađuje 1941–45, uglavnom pod pseudonimima ili anonimno. Tada je objavio i drugi dio svoje Kulture Hrvata kroz 1000 godina (1942). Nakon ukidanja HIBZ-a ujesen 1945. više ne djeluje ni u jednoj ustanovi. Nastavio je po zagrebačkim arhivima i knjižnicama prikupljati gradivo za svoja djela te pisati autobiografsko-memoarsku prozu koja je objelodanjena posmrtno. Kada je 1950. osnovan LZ, bivši ravnatelj HIBZ-a M. Ujević, postavši Krležinim zamjenikom, nije se mogao odreći Horvatove suradnje. Tako još jednom vrhunski novinar, publicist surađuje u enciklopedičkim izdanjima, a napose se posvećuje identificiranju suradnje u Obzoru i Jutarnjem listu za Katalog periodike od kraja XVIII. st. do 1945. — Novinarski je i publicistički zanat ispekao i svjetonazor izgradio u najboljoj obzoraškoj tradiciji – koje je i sam postao i dio i kroničar – toj »tvrđavi hrvatskoga žurnalističkog liberalizma« (N. Batušić). Širok je dijapazon tema od vanjskopolitičkih i povijesnih do kulturnih kojima je – nerijetko dnevno reagirajući – punio napose Obzor i Jutarnji list. Studije, članke, arhivsko gradivo, portrete ličnosti, književne i kazališne kritike objelodanjivao je u listovima, časopisima i zbornicima Obzor (1914–15, 1920–40), Jutarnji list (1926–41), Savremenik, splitsko Novo doba, Zora, 15 dana, Nova Evropa, Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935 (Zagreb 1936), Lovačko-ribarski vjesnik, za rata i u Hrvatskom godišnjaku, a nakon rata vrlo rijetko u Vjesniku (1955) i Vjesniku u srijedu (1958) te u Starinama (1956), Riječkoj reviji (1963), Odvjetniku (1968) i Zadarskoj reviji (1968). Primjerice, prateći zagrebački kazališni život od 1924, najprije u Obzoru pa u Jutarnjem listu do 1941, napisao je više stotina članaka o glumcima i predstavama, čime je izazvao napadaj M. Krleže u knjizi Moj obračun s njima (1932, poglavlje Urednik Jutarnjeg lista Josip Horvat kao kazališni kritičar). Vukući paralelu sa svečanim kazališnim priredbama u Salzburgu, H. je dvadesetak godina prije utemeljenja Dubrovačkih ljetnih igara predložio da se baš u Dubrovniku uprizore djela starih hrvatskih pisaca, spominjući Držićev Skup i Gundulićevu Dubravku. Pisao je također povijesne romane, trilogiju Ikarov let (Četrdesetosma, Pretorijanci, Na ugaru, Obzor, 1928–30). Okušao se i kao promicatelj turizma djelima Lijepa naša (1931) i Ljeti i zimi u Jugoslaviji (1933). Autor je predgovora knjizi G. Szaba Kroz Hrvatsko zagorje (Zagreb 1939). Prevodio je s njemačkog, ruskog, francuskog i engleskog jezika, među ostalim J. Galsworthyja, J. Londona, H. Fieldinga, R. Sherwooda, I. A. Gončarova, A. I. Hercena. Potpisivao se i kao Josip i J. Horvath te inicijalima i šiframa -R-, jh., h., -jh., jh-, -jh-, J. H. — Horvatova su djela – napose povijesna publicistika, objelodanjena u međuraću, za rata, u poslijeratnim prilikama ili čak posmrtno – gotovo bez izuzetka pretiskana ili ponovo izdana. Pisana živo i zanimljivo, u svoje su vrijeme ispunila, a i do danas ispunjavaju neke od najosjetljivijih praznina u hrvatskoj historiografiji XIX. i XX. st., napose tematiku političke i kulturne povijesti, zbivanja 1848, život i rad A. Starčevića i F. Supila. Roman 1848, u kojem uočava sudbinsko značenje te godine u povijesti Trojedne kraljevine – utemeljuje u obilnoj arhivskoj građi, kadšto ipak donoseći prebrze i površne zaključke. Glavno je Horvatovo povijesno-publicističko djelo njegova dvosveščana Politička povijest Hrvatske (1936–38), kojoj je u prvom izdanju predgovor sintetski pogled na hrvatsku povijest F. Šišića. U njemu H. piše o razdoblju 1830–1929, znamenitom u modernoj hrvatskoj povijesti. Njegovu trajnu vrijednost pokazuje i pretisak koji su 1989. priredili D. Pavličević i H. Matković. Tada su ispravljene neke očite pogreške, a mjesto Šišićeva predgovora, dijelom zastarjela, unesen je tekst J. Šidaka Pogled na prošlost hrvatskog naroda do 1918. Svojevrsnu dopunu, ali i djelomičan sažetak Političke povijesti H. je dao djelom Stranke kod Hrvata i njihove ideologije (1939). Među Horvatovim povijesnim portretima iz prijeratnog razdoblja izdvajaju se Supilo (1938) te Ante Starčević (1940). Potonje je djelo bez promjena, predgovora ili dopuna zasluženo bilo pretiskano u Zagrebu 1990. Drugo je kapitalno dvosveščano djelo, znamenito kao i Politička povijest, njegova Kultura Hrvata kroz 1000 godina (1939–42). Djelo je zasnovano i napisano za Banovine Hrvatske i, kako kaže autor u prvom izdanju, »prvi pokušaj dati manje više suvislu sliku kulture Hrvata, njezine bitnosti i njezinih životnih smjernica, nema znanstvenih pretenzija«. Dugo je vremena služilo kao najpouzdaniji vodič kroz hrvatsku kulturnu povijest. Drugi svezak dotiskan je za rata. Djelomično je tiskan prije njegova početka u Hrvatskoj 1941, sadržavao je i kulturnu povijest BiH. Stajalište o pripadnosti bosansko-hercegovačkoga kulturnoga kompleksa korpusu hrvatske kulturne povijesti bilo je razlogom što je djelo nakon rata potiskivano i proskribirano. Stoga ga ni priređivači (V. Košćak i dr.) drugog izdanja 1980. nisu mogli pretiskati u cjelosti. Oni su ga komentirali, upozoravali na suvremene rezultate hrvatske historiografije, ali su ispustili prikaz bosansko-hercegovačke kulturne povijesti. H. je s J. Ravlićem sredio rukopisnu ostavštinu Lj. Gaja priredivši za tisak dio njegove korespondencije (Starine, 1956), a četiri godine kasnije nastaje opsežan Horvatov rukopis monografije o Gaju. Znatno kraću inačicu objelodanio je 1960, a tek 1975. tiskana je cjelovita monografija sa studijom njegova dugogodišnjeg prijatelja i historiografskog savjetnika J. Šidaka, Ljudevit Gaj kao historiografski problem, u kojoj je pisac tek djelomično bio u pravu preoštro ocjenjujući Horvatov odnos prema literaturi i publicistički značaj djela. Nakon ponovnog vraćanja Supilu 1961, kada o njemu objavljuje omanju monografiju, H. sljedeće godine pokazuje svoja novinarska ishodišta objavljujući opet prvu, i do danas jedinu Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939, nezaobilazan priručnik kako za kulturne povjesničare tako i za svakog koji se želi ozbiljnije baviti novinarstvom. Učinio je to suvereno, a napose za razdoblje od I. svjetskog rata do 1939. koje je osobito dobro poznavao, ne ističući previše svoj nemali udio. Tri godine prije smrti, tiskao je knjigu portreta Hrvatski panoptikum (1965). U nju je uvrstio portrete peterice političara, učenjaka i novinara, H. Mihalovicha, V. Kriškovića, V. Lunačeka, M. Dežmana i M. Šufflaya, od kojih je Dežman veoma utjecao na Horvatov svjetonazor i formiranje. Zbog književne vrijednosti djela, izbor iz njega uvršten je u Pet stoljeća hrvatske književnosti (1983, 122). Dio je Horvatovih putopisa uvršten u knjigu S. Ježića Hrvatski putopisci XIX. i XX. stoljeća (Zagreb 1955). Podjednake su književne vrijednosti dva Horvatova memoarska djela, objelodanjena posmrtno. Prvo su u Akademijinu Radu (1983, 400) objelodanjene proze Zapisci iz nepovrata i Hrvatski mikrokozam između dva rata (1919–1941), tiskane 1984. i kao zasebno djelo, vrijedan prilog unutarnjoj povijesti perjanica ondašnjega hrvatskog novinstva, Obzora i Jutarnjeg lista. Drugo je Dnevnik 1943–1945. o životu intelektualca u Zagrebu koji preživljava na margini ratnih zbivanja kao oštrouman promatrač. Bio je sudionikom Kongresa PEN-a 1933. u Dubrovniku. — H. je pripadao slobodnom zidarstvu, njegovu prohrvatskom dijelu u Zagrebu koji se okupljao oko Velike simboličke lože »Libertas«, a također je bio član Rotary kluba.