Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GRISOGONO, Prvislav, političar (Split, 31. III. 1879 — Pariz, 7. XII. 1969). Brat Ive. Maturirao u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1897, pravo studirao u Beču i s doktoratom završio u Grazu. Od mladosti bio je pod idejnim utjecajem N. Nodila, rođaka s majčine strane, a za studija se kretao u krugu protuhabsburške oporbe. Nakon studija postaje odvjetnički vježbenik u Splitu, gdje je 1905. jedan od pokretača lista Sloboda u kojemu surađuje do 1912. Prije I. svjetskog rata surađuje i u Savremeniku i Novom listu. Potom je odvjetnik u Imotskom i Sinju. Za boravka u Sinju djelatan je u Hrvatskom sokolu (na njegovu pobudu podignuta je 1910. nova zgrada sokolskog doma) i uspostavlja veze s Mladom Bosnom. Iako je bio blizak A. Trumbiću, nije na početku rata emigrirao iz Austro-Ugarske. Ubrzo je zatvoren u Mariboru s bratom Ivom, A. Tresićem-Pavičićem i N. Bartulovićem, konfiniran u Zadru, 1917. pušten na slobodu i u Sinju nastavlja svoj odvjetnički rad. Kad je uoči sloma Austro-Ugarske u drugoj pol. 1918. u Splitu osnovana Pokrajinska vlada za Dalmaciju, G. je njezin član, a po dolasku talijanske vojske u Dalmaciju postaje 1919. članom Vrhovnoga tajnog odbora (I. Meštrović, I. Tartaglia, D. Plavšić, M. Marjanović, J. Demetrović, R. Giunio, D. Gruber i R. Joković) koji je, bez znanja Vlade Kraljevine SHS, imao organizirati vojnu i političku organizaciju – radi oslobođenja Dalmacije. Do akcije nije nikada došlo jer je u međuvremenu potpisan ugovor u Rapallu. Tadašnja protutalijanska Grisogonova orijentacija i spoznaja o opasnosti talijanskog iredentizma bili su među glavnim čimbenicima njegova kasnijega političkog djelovanja. God. 1919. sudjeluje u osnivanju Demokratske stranke (DS) u Kraljevini SHS i jedan je od šestorice tajnika njezina Privremenog odbora. God. 1920. seli u Split, gdje se zauzima za »političku koncentraciju u Dalmaciji na načelu istovjetnosti Srba, Hrvata i Slovenaca« (Lj. Boban 1985). Kad je u drugoj pol. 1923. pritajena podjela u DS vodila k rascjepu stranke, G. se odlučio za S. Pribićevića. Za odvajanja krila DS pod vodstvom Pribićevića (proljeće 1924) ustanovljen je Samostalni demokratski klub, iz kojega izrasta SDS. G. ulazi u njezin Glavni odbor te je u vladama N. Pašića i Pribićevića (1924. i 1924–25) ministar pravosuđa, dva puta ministar trgovine i industrije te jednom ministar bez lisnice. Kad je 1927. došlo do koalicije između HSS i SDS, distancirao se od Pribićevića i predbacivao mu da svojom politikom pridonosi zaoštravanju odnosa među političkim strankama u Skupštini Kraljevine SHS i općenito u političkom životu. Zagovarao je tolerantniju političku atmosferu u Skupštini. Nakon atentata na S. Radića i hrvatske zastupnike u Skupštini G. izjavljuje da se zastupnici SDK više nikada neće vratiti u beogradsku skupštinu, ali je sam to obećanje prekršio. Kao reakcija na atentat pogoršali su se odnosi u SDK. SDS se našla pred raskrižjem, napustiti SDK ili se čvršće vezati uz HSS, koja je i sama zaoštrila svoju politiku. To je podijelilo SDS. Dio SDS, na čelu s vođom stranke Pribićevićem, pokušao je očuvati stranački program te učiniti ustupke HSS, a sam je Pribićević od dosljednog unitarista i centralista evoluirao u federalista. G. ga u tome nije slijedio, nego se odupirao popuštanju HSS i zahtijevao poštovanje unitarističkoga stranačkog programa. Šestosiječanjski režim kralja Aleksandra Karađorđevića ubrzao je i produbio podjelu u SDS. G. je pristao uz režim i kralj ga je imenovao članom Zakonodavnog saveta. God. 1932–36. bio je izaslanik u Pragu. Tada, 1935, tiska na češkom jeziku dio rukopisa koji je poslije bio poznat kao Ujedinjena Jugoslavija. U Pragu se zauzimao za politiku Male Antante pa je 1936, kada ju je novi predsjednik vlade, M. Stojadinović, postupno napuštao, došao u raskorak s vladinom politikom i bio premješten za izaslanika u Varšavu te 1938. najposlije stavljen na raspolaganje. G. je u Beogradu obnovio odvjetničku pisarnicu, koju je zatvorio 1924. nakon što je prvi put izabran ministrom. Osnovao je Dalmatinski klub i, odmah nakon utemeljenja Srpskoga kulturnoga kluba, u skladu sa svojim političkim uvjerenjem Jugoslavenski kulturni klub. Između dvaju ratova surađuje u nizu listova i časopisa, uglavnom integralno jugoslavenskog smjera: Glas (Šibenik), Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, Jadranska pošta, Jedinstvo (Novi Sad), Jugoslavenska njiva, Jugoslavenske novine (Zagreb), Jugoslavenski list, Jutro (Ljubljana), Korablja, Misel in delo (Ljubljana), Nova Evropa, Pokret (Zagreb), Riječ, Sisački glas, Slobodna misao (Toronto), Srpsko kolo (Zagreb), Zagreber Tagblatt, splitskima Jadranska straža, Naše selo, Novo doba, Zastava i Život (pokretač 1919. i čest suradnik), beogradskima Demokratija, Javnost, Misao, Naša domovina, Politika, Pravda, Raskrsnica, Reč, Vidici i Vreme, Budućnost (kalendar) te Československo-jihoslovanska revue (Prag). Za II. svjetskog rata živi povučeno u Beogradu, skuplja obavijesti o prilikama u zemlji i dostavlja ih kraljevskoj vladi u izbjeglištvu. Sačuvano je devet takvih dopisa upućenih od svibnja 1941. do 1943. Iz tog su vremena dvije epizode pobudile najviše zanimanja. Jedna je vezana uz njegov boravak u zatvoru potkraj 1941. i na poč. 1942, kamo je dospio, po svemu se čini, kao pripadnik slobodnozidarske lože i pretpostavljeni anglofil. To je iskorišteno da bi se krivotvorilo pismo koje je on navodno u Zemunu 8. II. 1942. pisao zagrebačkom nadbiskupu A. Stepincu. Računalo se da G. nikada neće moći demantirati autorstvo pisma, jer će zaglaviti u zatvoru. Iako je 1953. G. u londonskom časopisu Time and Tide (17. I) decidirano demantirao da ga je on sastavio i da je za bilo kakve događaje iz vremena NDH optuživao Stepinca, pismo se nakon rata uporno upotrebljavalo u protuhrvatskoj propagandi, a demanti nije još ni 1985. bio poznat u zemlji. Drugi kontroverzni događaj je navodni, vremenski neodređen sastanak visokog predstavnika D. Mihajlovića s predstavnicima HSS u njegovoj odvjetničkoj pisarnici u Beogradu. Nakon rata G. je naposljetku 1949. emigrirao u Pariz pa London te se nastanio u Parizu. Gotovo da nema lista srpske emigracije u kojem nije objavljivao komentare političkih događaja u zemlji u kojoj su vladali komunisti ili svoja sjećanja. Javljao se i na radio postaji u Parizu.

DJELA: Savremena nacionalna pitanja. Split 1923. — U čemu je opasnost trgovinskog ugovora i konvencije s Italijom (skupštinski govor). Zagreb 1926. — Ujedinjena Jugoslavija. Ljubljana 1938. — Pedeset godina iz perspektive emigranata. New York 1955. — (Izvještaji P. Grisogona 1941–1943). U: Lj. Boban, Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943. Zagreb 1985, 278–315.
 
LIT.: K. Cicvarić: »Hegemonija najsposobnijih«. Beogradski dnevnik, 2(1920) 4, str. 1. — Criticus: Dr Prvislav Grisogono. Novi list, 2(1921) 258, str. 1. — F. Bulić: Na podvale i pohvale dra Grisogona. Jadran, 4(1922) 87, str. 1. — K. Šegvić (K. Š.): Što je don Frane dočekao. Hrvat, 4(1922) 785, str. 4. — K. Matašić-Blagajski: Na klevete Grisogona proti don Frana Bulića. Ibid., 828, str. 2. — J. Demetrović (J. D.): Prvislav Grisogono, Savremena nacionalna pitanja. Jugoslavenska njiva, 7(1923) II/2, str. 87. — Novi ministri. Podne (Beograd), 1(1924) 18, str. 6. — Dr. Prvislav Grisogono. Budućnost (kalendar), 2(1926) str. 115–116. — Otkriće g. dr. Grisogona. U Zagrebu se sprema memorandum za Hortija i Musolinija. Politika (Beograd), 25(1928) 7367, str. 3–4; 7368, str. 3–4. — (S. Pribićević): G. S. Pribičević o govoru dr. Grisogona u Splitu. Vreme (Beograd), 8(1928) 2465, str. 5. — Komunistička opasnost u Jugoslaviji. Članak Dr. Prvislava Grisogona u »Nar. Listy«. Obzor, 70(1929) 211, str. 5. — Predavanje g. dr. P. Grisogona. George Clemenceau. Jadranska pošta, 6(1930) 63, str. 2. — (B. Borko): Spis Prvislava Grisogona. Jutro (Ljubljana), 16(1935) 155, str. 7. — M. Budimir: Kakvo i čije Jugoslovenstvo. Vidici (Beograd), 1(1938) 2, str. 35–36. — V. Novak: Magnum crimen. Zagreb 1948. — B. Kadić: Pedeset godina iz perspektive emigranata. Hrvatska revija (Buenos Aires), 6(1956) 3, str. 272–273. — Spomenica 150-godišnjice Klasične gimnazije u Splitu 1817–1967. Split 1967, 107. — T. Stojkov: Opozicija u vreme šestojanuarske diktature 1929–1935. Beograd 1969. — B. Gligorijević: Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Beograd 1970. — B. Radica: Smrt dra Prvislava Grisogona. Hrvatska revija (München), 20(1970) 2, str. 311–313. — Razgovor Xenia Grisogono: Bogdan Radica. Ibid., 4, str. 1123–1128. — V. Stojanović: Sećanje na P. Grisogona. Glas kanadskih Srba (Windsor, Ontario), 1971, br. 1986. — H. Matković: Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature. Zagreb 1972. — Lj. Boban: Svetozar Pribićević u opoziciji (1928–1936). Zagreb 1973. — Isti: Hrvatska u arhivima izbjegličke vlade 1941–1943. Zagreb 1985. — Isti: Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 1–2. Zagreb 1987–1989. — Uredništvo: Tragom jednog apokrifnog pisma. Nadbiskup Stepinac i dr. Grisogono. Hrvatska revija (München—Barcelona), 36(1986) 4, str. 685–696. — Z. D. Nenezić: Masoni u Jugoslaviji (1764–1980). Beograd 1988. — I. Meštrović: Uspomene na političke ljude i događaje. Zagreb 1993. — J. Mužić: Masoni u Hrvatskoj 1918–1967. Split 1993.
 
Mladen Švab (2002)