HORVAT, Ignac

HORVAT, Ignac (Horvath), pisac i kulturni djelatnik (Mali Borištof/Kleinwarasdorf, 1. II. 1895 — Gornja Pulja/Oberpullendorf, 22. IV. 1973). Gimnaziju započeo u Požunu 1906, nastavio 1907. u Sopronu. Od 1910. do 1914. polazio je biskupsko sjemenište u Győru, gdje je 1918. završio bogoslovni studij. Bio pomoćnim kapelanom u Otavi (Antau) te ondje neko vrijeme vodio župu. God. 1920–24. kapelan je u Gijeci (Kittsee) i Dolnjoj Pulji (Unterpullendorf), potom 13 godina župnik u Novoj Gori (Neuberg). Od 1938. do umirovljenja 1971. obavlja svećeničku službu u Frakanavi (Frankenau), a posljednje godine provodi u Gornjoj Pulji. — Nakon književnih pokušaja na mađarskome jeziku, prihvaća 1922. na nagovor M. Meršića st. urednikovanje u Hrvatskim kršćanskim novinama (Beč) i počinje pisati na hrvatskogradišćanskome jeziku. Publicistički rad nastavlja u Hrvatskim novinama (1923–42), Katoličanskome ljudskom savezu (Beč 1927–41), Malim crikvenim i školskim novinama (Pajngrt 1931–39), Crikvenome glasniku Gradišća (Željezno od 1946), Našem tajedniku (Beč 1947–60). Nakon M. Meršića Miloradića i M. Meršića st. postaje ključnom osobom u gradišćanskohrvatskome kulturnome i društvenome životu, pa se vrijeme njegova djelovanja naziva Horvatovo doba. U književnom radu promicatelj je ne samo hrvatske svijesti nego i novih stilističkih putova gradišćanskohrvatske književnosti. U prvoj fazi (Veliki i mali, 1927) poetsku prozu pretpostavlja prosvjetiteljskim učincima, iako je poetsko u službi žaljenja za idealiziranom prošlošću kada grad i tuđinci (Austrijanci i Mađari) nisu kvarili hrvatsko seljaštvo. U drugoj fazi više pozornosti posvećuje problemu miješanja hrvatskoga življa s Austrijancima, primjerice u drami Školnik zvonar (1949), koja je ujedno prva cjelovito dramaturški osmišljena drama, te u prozi Hiža rasipana po svitu (1974). Djelima iz druge faze postiže znatne književne rezultate iako su oni vezani uz prosvjetiteljske nakane (S perom kroz selo i život). U svojim najboljim djelima posegnuo je za tradicijom matične hrvatske književnosti XIX. st. i trendovima prve pol. XX. st. Njegova proza Štefanićev gospodin drži se začetkom prvoga romana u gradišćanskih Hrvata, a prvi među gradišćanskim Hrvatima piše i pjesme u prozi. U jezikoslovnim člancima nastoji približiti, povijesno i praktično, jezik hrvatske matice gradišćanskohrvatskoj sredini i poticati je na tzv. hrvatski jezični duh i hrvatski stil, koje je nazive nasljedovao od A. Radića (serijal Jezikoslovne crtice u Hrvatskim novinama, 1940), kao i njegove književne, etnografske, publicističke i dijelom političke ideje. Unaprijedio je i kalendarsku djelatnost, važnu za širenje kulturoloških i, djelomično, političkih poruka među Hrvatima u Austriji; bio je urednikom povremenika Naša domovina (Neusalj pri Jezeru 1933–41), Hrvatski kalendar (Željezno 1941) i Gradišće (Željezno 1946–73). U radu vjerske naravi, koji je sukladan književnomu i publicističkomu, pridonio je obrazovanju i odgoju hrvatske katoličke sredine, navlastito mladeži u Gradišću. Izdavao je i periodično vjersko štivo za djecu Božićnice (Beč 1949–50, 1954). Sudjelovao je u pripravi misalske liturgijske literature za hrvatske Gradišćane: Sveto pismo Novoga zakona (Beč 1952), Rimski misal (Beč 1962). Cijeli je život, gotovo misionarski, posvetio radu protiv odnarođivanja Hrvata u Austriji. Njegovi su povijesni, kulturološki i prigodni spisi u zadaći očuvanja hrvatskoga identiteta, što se višestruko osjeća i danas među gradišćanskim Hrvatima, a njegov književni rad znatan je prinos i matičnoj hrvatskoj književnosti. Surađivao je i u domovinskim povremenicima Narodna politika (1929, 76), Hrvatska straža (1931, 217; 1933, 268), Razgovor ugodni (1931), Napredak (1937), Kalendar Srca Isusova i Marijina (1938), Danica (1939), Mladi radiša (1943), Obitelj (1943). Primio je više priznanja i odličja, među ostalima Republike Austrije (naslov profesora) i Vatikana (naslov papina komornika). Prvi je gradišćanski Hrvat koji je primljen u DHK u Zagrebu (1971). Bio je predsjednikom Hrvatskoga kulturnog društva u Gradišću 1933. God. 1974. utemeljen je u Željeznom Književni fond Ignaca Horvata.