ANŽUVINCI

Karlo I (Robert), hrvatsko-ugarski kralj 1301–1342. Kad je Karlo Martel krajem lipnja 1295. umro, Karlo II povezuje s Pavlom i njegovom braćom svog unuka Karla Roberta, kojega je papa Bonifacije VIII proglasio 24. I 1297. hrvatsko-ugarskim kraljem. Karlo II priznaje Bribircima, zbog njihovih zasluga i privrženosti, sve posjede u Ugarskoj i Slavoniji i u dijelovima Dalmacije i Hrvatske (14. VIII 1298). Ponovno im to potvrđuje 4. VIII 1299. uz uvjet da mu pomažu vojnom silom u obrani njegovih prava u Kraljevini Ugarskoj. Pavlov brat Juraj, vazal kraljice Marije, u dogovoru s bratom banom i uz blagoslov napuljskog dvora dovodi Karla Roberta u kolovozu 1300. u Split, gdje ga dočekaju Bribirci na čelu s Pavlom. On ga zatim prati preko cijele svoje državine do Zagreba, odakle se ban vratio kući, prepustivši vladara Mađarima, koji ga 1301. okrune u Ostrogonu za ugarsko-hrvatskoga kralja (otada se u izvorima spominje kao Karlo). Tek nakon dugih unutrašnjih borbi u Mađarskoj Karlo stiže u Budim, gdje je 15. VI 1309. po drugi put okrunjen za kralja u prisutnosti splitskog nadbiskupa Petra, Pavlova zastupnika. Nakon borbe s feudalcima u Ugarskoj, Karlo pokušava urediti prilike u Slavoniji, gdje je za bana bio postavio Stjepana Babonića, oduzevši taj naslov Gisingovcima. U Hrvatskoj i Dalmaciji sve do smrti bana Pavla (1312) nije intervenirao. God. 1311, naime, Zadrani su se u dosluhu s banom Pavlom pobunili protiv Venecije, pozvali u pomoć Pavlova prvorođenca Mladena II i uputili poslanstvo Karlu kao svome kralju da ih zaštiti od Venecije. Karlo je Zadru dopustio da slobodno bira kneza i potvrdio mu stare privilegije hrvatsko-ugarskih kraljeva. Zadrani izabraše za svoga kneza Mladena. Bribirci nisu, međutim, dugo vladali Zadrom. Već 1313. grad se predao Veneciji, koja je protiv Mladena počela huškati njegove dalmatinske gradove (Trogir, Šibenik) te vazale Kurjakoviće i Nelipčiće. Sukob u Hrvatskoj iskoristio je Karlo i protubribirskom savezu poslao u pomoć slavonskoga bana Ivana Babonića. Mladen je 1322. bio poražen, predao se u Kninu Karlu, koji ga je odveo u Ugarsku gdje je i umro. Za bana čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije Karlo postavi Ivana Babonića. Time su se ove zemlje ponovno našle zajedno pod jednim banom, dok se Bosna preko Stjepana II Kotromanića, Karlova vazala, osamostalila, prestala priznavati vlast hrvatskih banova i proširila svoje posjede u Hrvatsku (područje između Cetine i Neretve te Završje). Ivan Babonić nije uspio svladati hrvatske feudalce na čelu s Nelipčićima, a zbog osobnih ambicija sukobio se s kraljem (1323), koji ga je svrgnuo s banske časti. God. 1327. ban Mikac Mihaljević slomio je otpor Babonića oduzevši im grad Steničnjak. Međutim, u Hrvatskoj i Dalmaciji (gdje su se 1322. Veneciji predali Šibenik i Trogir) nije imao uspjeha. U Kninu se, oslonjen na hrvatske feudalce i uz pomoć Venecije, učvrstio baštinik bribirske moći vojvoda Nelipac (Nelepić, Nelipić), koji je 1326. potukao bana Mikca. Tim porazom sva je južna Hrvatska od Like i Krbave do Cetine prestala priznavati kralja, pa tu vlada samostalno knez Nelipac, »očit nevjernik i suparnik kraljevskog veličanstva«. Sukobom se okoristila Venecija, kojoj su se predali Split (1327) i Nin (1329) i koja je tako zavladala velikim dijelom hrvatske obale između Zrmanje i Cetine (osim bribirskih Skradina i Omiša). Tako se Karlova vladavina završila djelomičnim učvršćenjem kraljevske vlasti u hrvatskim zemljama, koje su ostale podijeljene i na čijim se obalama proširio tuđinac. Takvom ishodu pridonijela je i Karlova politička zauzetost izvan Ugarske i Hrvatske.

 

Ludovik I, hrvatsko-ugarski kralj 1342–1382. Sin Karla I i njegov nasljednik, nazvan Veliki. On je najprije htio obnoviti kraljevsku vlast u Hrvatskoj te protjerati Veneciju s hrvatske obale. U tome mu je išla na ruku iznenadna smrt moćnoga kneza Nelipca (1344), povremenog mletačkog saveznika. Kad je Ludovik htio realizirati svoju osnovu u Hrvatskoj i Dalmaciji, Mlečani pravovremeno organiziraše protiv njega otpor hrvatskih feudalaca, koje nije mogao slomiti ni slavonski ban Nikola Banić (Bánffy). U tom sukobu (1344) posebice se odupro grad Knin, »ključ čitave Dalmacije«, koji je Nelipčeva žena Vladislava junački obranila. Kad je sâm Ludovik 1345. krenuo prema Kninu, Vladislava mu kod Bihaća preda Knin i još neke gradove, a kralj njezinu sinu Ivanu potvrdi sva pradjedovska imanja. Tako je Ludovik skršio moć Nelipčića i sebi otvorio put prema mletačkom Zadru. Borba za Zadar 1345–1346. završila je Ludovikovim porazom pred Zadrom 1346. i osmogodišnjim primirjem s Venecijom 1348. God. 1347. dobio je od knezova Bribirskih Ostrovicu, ključ Zadra, i u zamjenu im darovao grad Zrin. Tako je najposlije slomio velikašku moć i otpor u Hrvatskoj. U Slavoniji je Krapini (1347) i Koprivnici (1356) podijelio privilegij slobodnih kraljevskih gradova. Primirje s Venecijom, koje mu je bilo potrebno radi intervencija u Napuljskoj Kraljevini, gdje je bio ubijen njegov brat Andrija i gdje je imao osigurati kraljevsku baštinu, nije ga omelo da 1352. sklopi savez s Genovom »na propast grada i dužda Venecije«. Zatim se upliće u prilike u Bosni, Srbiji i Poljskoj, a istovremeno zavarava Mlečane da će im ustupiti Dalmaciju za 100 000 dukata. Tada se zapravo ozbiljno spremao na definitivan obračun s Venecijom. Povezavši se s bosanskim banom Stjepanom II Kotromanićem, čiju je kćer Jelisavetu oženio, i koji je priznao njegovo vrhovništvu te prisilio njegova nasljednika Tvrtka da mu za miraz preda Hum s desne strane Neretve, Krajinu i Završje (1357), Ludovik je osigurao zaleđe prije novog rata s Venecijom (1356–1358). Rat je vodio u sjevernoj Italiji, a hrvatsko-dalmatinskom banu Ivanu Ćusu povjerio je vojne akcije na hrvatskom području. Ludoviku i Ćusu podvrgavaju se redom Split, Trogir i Šibenik; u prosincu 1357. zauzima ban i Zadar, koji dobiva od kralja potvrdu starih privilegija (10. II 1358), a zatim se predaju Brač, Hvar i Nin. Kad je Ludovikova vojska potukla mletačku kod Nervese na Piavi (15. I 1358), Venecija zatraži mir, koji je sklopljen 18. II 1358. u Zadru. Tu su se mletački poslanici pred Ludovikom i crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima odrekli »cijele Dalmacije i to od polovice Kvarnera do granica Drača« sa svima gradovima, zemljama, tvrđavama, otocima, lukama i pravima, a njihovi duždevi naslova »Dalmatiae atque Croatiae dux«. Sve su to imali izručiti u roku od 22 dana od dana potpisivanja mira, a kralj se obvezao vratiti im sve zauzete krajeve na njihovu teritoriju oko Trevisa i u Istri. Zagospodarivši hrvatskom obalom, odlučio je Ludovik stvoriti jaku ratnu mornaricu, koja će braniti njegov »dominium maris Adriatici« od oslabljele Venecije. Prvi »admiral Kraljevine Dalmacije i Hrvatske« postao je zadarski građanin Jacobus de Cessano ili »de Cesanis«, knez Brača, Hvara i Korčule, a poslije njega su slijedili sami stranci. Mornarici su imali davati brodove dalmatinski gradovi, a i Venecija je bila obvezna izgraditi Ludoviku 24 lađe. Na osnovi sklopljenog ugovora s Ludovikom u Višegradu (27. V 1358), i Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva, uz godišnji danak od 500 dukata, ali je zadržao svoju samostalnost. Otada ga Ludovik naziva »naš dubrovački grad« (1359), a i bosanski ban Tvrtko neko vrijeme vlada »milošću božjom i kralja Ludovika« (1366). U Zadru, u kojem je Ludovik kod Sv. Stošije dao sagraditi palaču i koji je ponosno nazvao »civitas nostra Jadrensis in regno Croacie« (1359), kraljeva majka rješava sporove »plemića 12 plemena« Kraljevine Hrvatske i dobiva zadaću da preuredi stanje kraljevinâ Dalmacije i Hrvatske (1360. i 1366). Iako je Ludovik za duge svoje vladavine neprestano nastojao izmijeniti društveni poredak u Hrvatskoj i Dalmaciji, kršeći stara prava hrvatskoga plemstva i preko svojih ljudi provodeći samovolju u dalmatinskim gradovima, ipak se tada ističu stari hrvatski običaji, sloboštine i prava, pri čemu je osobito aktivna bila ustanova »plemića 12 hrvatskih plemena Kraljevine Hrvatske« u okolici Zadra (Nin, Novigrad, Bribir, Skradin, Biograd). U hrvatskim zemljama Ludovik povremeno održava opće skupštine kojima prisustvuju i »plemići 12 plemena«, odobrava sazive opće skupštine »universitatis nobilium« između Lonje i Gvozda (1360) i Srijemske županije (1366). Turopolju potvrđuje stare sloboštine u vezi s njegovim jobagionima (1364), zagrebačkog biskupa imenuje namjesnikom (vicario) »čitave Kraljevine Slavonije« (1366), a pojedine izabrane plemiće (pretežno iz Zadra) odlikuje naslovom »miles aulae domini nostri regis«. — God. 1378. sukobile su se Venecija i Genova. Rat – u koji se Ludovik upleo kao saveznik Genove – završio je na moru pobjedom mletačke ratne mornarice kod Chioggie (1380), i Genovežani su bili prisiljeni napustiti Jadran. Međutim, kako je Ludovik čvrsto stajao na mletačkom području kod Trevisa, to je mirom u Torinu (8. VIII 1381) Venecija priznala sve točke Zadarskog mira, obvezavši se na plaćanje tributa od 7000 dukata. — Upravo kad je bio započeo rat između Venecije i Genove, Zadar dobiva remek-djelo ondašnje zlatarske umjetnosti, čuvenu pozlaćenu srebrnu raku Sv. Šimuna, koju je izradio zlatar Francesco iz Sesta kod Milana, zadarski stanovnik, oženjen Hrvaticom Margaritom, po narudžbi Ludovikove žene Jelisavete. Jedan od reljefa prikazuje svečani doček i ulaz Ludovika Anžuvinca (1358) u Zadar. — Ludovik I je, postavši još i poljski kralj, vladao prostorom od Baltika do Jadranskoga mora. On je uspio u Ugarskoj i u Hrvatskoj suzbiti moć visokog plemstva, podupirao je niže plemstvo, štitio građane i seljake od samovolje feudalaca. Svojom politikom i ratovanjem privremeno je ostvario cjelokupnost hrvatskih zemalja. Reformama u administraciji ipak nije uspio ukinuti stara hrvatska prava i običaje. Svakako, za njegove vladavine banovi su uspješno upravljali hrvatskim zemljama, vješto surađujući s feudalcima, crkvom i gradovima, dok su njegovi admirali i s malom mornaricom znali sačuvati kraljev »dominium« na Jadranu.

 

Marija, hrvatsko-ugarska kraljica 1382–1385. i 1386–1395. Kako Ludovik I nije imao muškog potomka, poslije njegove smrti (11. IX 1382) naslijedila ga je malodobna kći Marija, koja je odmah bila okrunjena kao »rex«. Ali mjesto nje vladali su njezina majka Jelisaveta i palatin Nikola Gorjanski. Protiv tzv. ženske vladavine digli su se pojedini velikaši i u Ugarskoj i u Hrvatskoj. I Zadar, koji je 1383. oduševljeno dočekao obje kraljice, postaje već 1384. glavno središte urotnika, koji su radili za napuljskog kralja Karla Dračkoga, bivšega hrvatskog hercega (1369–1376), iz sporedne loze napuljskih Anžuvinaca. Njega su istaknuti velikaši (vranski prior Ivan Paližna, braća Horvati, Stjepan Lacković) pozvali da preuzme hrvatsko-ugarsko prijestolje. Urota nije odmah uspjela, ali Paližnin pokret, unatoč nastojanjima Gorjanskog da privuče Stjepana Tvrtka, koji se još za Ludovika (1377) okrunio za kralja Bosne i Srbije, nije bio oslabljen.

 

Karlo II Drački, hrvatsko-ugarski kralj 1385–1386. Stalno pozivan od ugarsko-hrvatskih velikaša, Karlo Drački stiže napokon preko Senja i Zagreba u Budim. Za kralja je kao Karlo II okrunjen 31. XII 1385. u Stolnom Biogradu (Székesfehérvár), a Marija se odrekla krune. Međutim, već 7. II 1386. Karla su izdajnički dali ubiti Jelisaveta i Gorjanski. Karlovi pristaše u dogovoru s Tvrtkom proglase za njegova nasljednika malodobnog mu sina Ladislava. Pokušavajući pridobiti Slavoniju i Hrvatsku, Jelisaveta i Marija po savjetu Gorjanskog krenu preko Slavonije prema Zagrebu, ali ih kod Gorjana dočekaše pristaše ubijenoga Karla Dračkoga na čelu s Ivanom Paližnom i braćom Ladislavom i Ivanišem Horvatom te Stjepanom Lackovićem. Urotnici ubiju Gorjanskog i Blaža Forgača, mučkog ubojicu Dračkoga. Kraljicu Jelisavetu i Mariju odvedu u Novigrad kraj Zadra, gdje Paližna dade zadaviti Jelisavetu, na očigled kćeri, a nju poštedi. Nato Mađari (31. III 1387) okrune za kralja Žigmunda, Marijina muža, koji uz pomoć Venecije te Ivana, krčkoga i senjskoga kneza, prisile Paližnu da im 4. VI 1387. izruči Mariju. Marija je umrla 17. V 1395. — Još za njezina života kao takmac Žigmundu u hrvatskim krajevima bio je Tvrtko, koji je svoju kraljevinu proširio u Hrvatsku i proglasio se 1390. kraljem Hrvatske i Dalmacije. Tek nakon njegove smrti 1391. mogli su pristaše Anžuvinaca pomišljati da na hrvatsko-ugarsko prijestolje dovedu Ladislava, sina Karla Dračkoga.

 

Ladislav Napuljski, hrvatsko-ugarski kralj 1386–1409. Za nesređenih prilika u hrvatskim zemljama (slom hrvatskoga feudalnog ustanka, nakon Žigmundove pobjede kod Dobora 1394, ubojstvo Stjepana Lackovića i njegovih pristaša, koji su bili proglasili Ladislava kraljem, na saboru u Križevcima 1397, nova buna u Hrvatskoj i Bosni na čelu s vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem, kojega je još 1391. Ladislav imenovao hrvatsko-dalmatinskim banom, i zarobljavanje Žigmunda od ugarskih velikaša 1401) naglo je porastao broj Ladislavovih pristaša. Konačno i Ladislav ustane protiv Žigmunda da bi preuzeo zemlje koje su mu kao izabranomu ugarsko-hrvatskom kralju pripadale. Uputi mornaricu pod maršalom Sicilije i vrhovnim kapetanom napuljske mornarice Alojzijem Aldemariskom da prisili dalmatinske gradove da priznaju vlast kralja Ladislava. Aldemarisco je uspio da, osim Dubrovnika, svi gradovi pristanu uz Ladislava, koji se na poziv svečanog zadarskog poslanstva iskrcao u Zadru, gdje ga je 5. VIII 1403. u katedrali Sv. Stošije u prisutnosti vojvode Hrvoja okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj. Već početkom studenoga 1403. napusti Ladislav Zadar, ali ne pođe u Ugarsku, nego se vrati u Napulj, a za svoga namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji postavi vojvodu Hrvoja. Ali kad je Ladislav napustio hrvatske zemlje, rasplamsaju se borbe između njegovih i pristaša kralja Žigmunda. Na Žigmundovu stranu prijeđoše čak i mnogi Ladislavovi privrženici, a među njima Kanižaj, koji ga je okrunio. Nakon Žigmundove pobjede kod Dobora (1408), pristadoše uz njega mnogi njegovi protivnici u Hrvatskoj i Bosni, u prvom redu vojvoda Hrvoje. Tako je već 1408. cijela Hrvatska priznala Žigmundovu vlast, a početkom 1409. to učiniše i dalmatinski gradovi, osim Zadra. Uvidjevši da se neće moći održati u Hrvatskoj i Ugarskoj, do čijih mu interesa i nije bilo stalo, Ladislav prodade Veneciji 9. VII 1409. – na temelju ugovora sklopljena u Mlecima – za 100 000 dukata Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju.

Posljedice toga kupoprodajnog ugovora bile su porazne za Zadar i ostale primorske gradove, a gubitak obale značio je za Hrvatsku ne samo gubitak gospodarski važne veze s morem nego i nekadašnje kolijevke hrvatske države. Bilo je tako za više stoljeća razbijeno teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja i etnička cjelovitost hrvatskog naroda. Time se završila vladavina napuljskih Anžuvinaca u hrvatskim zemljama.

 

LIT.: Šime Ljubić: Pregled hrvatske poviesti. Rijeka 1864. — Isti: Listine o odnošajih između južnoga Slavenstva i mletačke republike, 1–6. Zagreb 1868–1878. — Franjo Rački: Pokret na slavenskom jugu koncem XIV i početkom XV stoljeća. Rad JAZU, 1868, 2, str. 68–160; 3, str. 65–156; 4, str. 1–103. — Gusztav Wenzel: Magyar diplomacziai emlékek az Anjou-Korból, 2. Budapest 1875. — Ivan Krstitelj Tkalčić: Borba naroda hrvatskoga za anžovinsku kuću proti ugarskom kralju Arpadovcu Andriji III. Rad JAZU, 1876, 34, str. 1–34. — Aleksandar Szentgyőrgyi: Borba Anžuvinaca za prijestolje ugarsko-hrvatsko do prve krunidbe Karla Roberta. Zagreb 1893. — Vjekoslav Klaić: Admirali ratne mornarice hrvatske godine 1358–1413. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 2(1900) str. 32–40. — Isti: Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I (1301–1382). Rad JAZU, 1900, 142, str. 126–218. — Isti: Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, II/1. Zagreb 1900. — Frano Radić: Nova svjetlost na pitanje o »Admiralima ratne mornarice hrvatske« godine 1358–1413. Starohrvatska prosvjeta, 5(1900) 2, str. 59–66. — Ferdo Šišić: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350–1416). Zagreb 1902. — Dane Gruber: Borba Ludovika I s Mlečanima za Dalmaciju (1348–1358). Rad JAZU, 1903, 152, str. 32–161. — Isti: Dalmacija za Ludovika I (1358–1382). Ibid., 1906, 166, str. 164–215; 1907, 168, str. 163–240; 170, str. 1–75. — Tadija Smičiklas: Diplomatički zbornik, 7–17. Zagreb 1909–1981. — Vitaliano Brunelli: Storia di Zara delle origini al MDCCCXV. Venezia 1913. — Rudolf Horvat: Hrvatska za Anžuvinaca. Prosvjeta (Zagreb), 21(1913) br. 4. — Viktor Novak: Ban Mikac Mihaljević i njegovo doba od 1325–1343. Zagreb 1915. — Alexander Domanovszky: Die Geschichte Ungarns. München und Leipzig 1923. — Giuseppe Praga: Documenti intorno all’arca di San Simeone in Zara e al suo autore Francesco da Milano. Archivio storico per la Dalmazia, 5/1930, IX/53, str. 210–234. — Antun Dabinović: Les Anjou en Croatie et en Hongrie. Annales de l’Institut français de Zagreb, 2(1938) 5/6, str. 237–245; 7, str. 351–374; 3(1939) 9, str. 84–94; 4(1940) 12, str. 20–38; 14/15, str. 139–183; 5(1941) 18/19, str. 125–141; 6–7(1942–43) 20/23, str. 142–172. — Bálint Homan: Gli Angioini di Napoli in Ungheria (1290–1403). Roma 1938. — Antun Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb 1940. — Bálint Homan: Geschichte des ungarischen Mittelalters, 2. Berlin 1943. — Konstantin Josef Jireček: Istorija Srba, 1. (Prev. i dopunio J. Radonić). Beograd 1952². — Historija naroda Jugoslavije, 1. Zagreb 1953. — Giuseppe Praga: Storia di Dalmazia. Padova 1954. — Marko Kostrenčić: Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava. Zagreb 1956. — Nada Klaić: L’importanza della dominazione angioina per le terre croate. Archivia storico Pugliese (Bari), 14(1961) 3/4, str. 165–172. — Magyarország tőrténete az oskortál 1526-ig., 1. Budapest 1961. — Stjepan Antoljak: Izumiranje i nestanak hrvatskoga plemstva u okolici Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1962, sv. 9. — Ante Marija Strgačić: Zadarsko-mletački rat godine 1311–1313 i pogibija mletačkog admirala pred Zadrom. Pomorski zbornik, 2. Zadar 1962, 1597–1614. — Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962. — Nada Klaić: Problem vrhovne vlasti nad Dalmacijom do početka XV st. Zadar (Zbornik). Zagreb 1964. — Grga Novak: Presjek kroz povijest grada Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1965, 11/12, str. 7–76. — Stjepan Antoljak: Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus«. Ibid., 1972, sv. 19. — Isti: Zadarski knez Pavao Zrinski. Ibid., 1973, sv. 20. — Nada Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. — Nada Klaić i Ivo Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — Grga Novak: Povijest Splita, 1. Split 1978. — Vinko Foretić: Povijest Dubrovnika (do 1808), 1. Zagreb 1980.

 

Stjepan Antoljak (1983)