Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GROŠIĆ, Antun (Grossich, Antonio), kirurg i političar (Draguć kraj Pazina, 7. VI. 1849 — Rijeka, 1. X. 1926). Premda su mu i otac i majka bili Hrvati, smatrao se Talijanom. Gimnaziju pohađao u Kopru, studij medicine završio u Beču 1875. Liječničku praksu započinje u Kastvu, ali se 1879. vraća u Beč na specijalizaciju iz kirurgije i porodništva. Od 1886. šef je kirurško-ginekološkog odjela Gradske bolnice u Rijeci. U medicini se istaknuo upotrebom jodne tinkture za dezinfekciju kože preoperativnog polja i površinskih rana. Tu je metodu iskušao u kirurškoj praksi 1907. i opisao u časopisu Zentralblatt für Chirurgie (Leipzig 1908) i u monografiji 1911. Sterilizantno svojstvo joda bilo je poznato od ranije, štoviše neki su kirurzi, npr. T. Wickerhauser u Zagrebu i Nicholas Senn u Chicagu, i prije 1907. upotrebljavali jodnu tinkturu za dezinfekciju kože prigodom operativnog ureza, ali je G. prvi koji je o tom postupku pisao u stručnoj literaturi i dao neke bitne upute (npr. da se operacijsko područje prije dezinfekcije ne smije prati vodom i sapunom, kako se to do tada radilo, nego se mora suho obrijati) te dokazao vrijednost metode bakteriološkim pretragama. Grošićeva je metoda prikazana na XVI. međunarodnom kongresu u Budimpešti 1909. i ubrzo prihvaćena širom svijeta. Uz kirurgiju zanimao se za javno zdravstvo te radio na unapređivanju talasoterapije u Primorju i Istri. U politički život Rijeke ušao je 1898. kao pristaša autonomaša. Od 1914. bio je zatočen u Beču odakle se potkraj I. svjetskog rata vratio u Rijeku, gdje ga G. D’Annunzio 29. X. 1918. imenovao predsjednikom lokalne vlade (Consiglio Nazionale Italiano). God. 1919. proglasio je pripojenje Rijeke Italiji, zatim se odvojio od D’Annunzija, 1923. postao talijanskim senatorom i nakon sporazuma između Kraljevine SHS i Italije 27. I. 1924. u Rimu simbolički predao talijanskom kralju Viktoru Emanuelu III. ključeve grada.

DJELA: Trattatelo di igiene. Fiume 1882. — Dell’acqua e dell’aria di mare. Trieste 1885. — Appunti sulla chirurgia dei polmoni. Fiume 1894. — Relazione della commissione sanitaria intorno alle condizioni sanitarie di Fiume. Fiume 1902. — Un nuovo metodo di disinfezione del campo operativo. Fiume 1909. — Meine Präparationsmethode des Operationsfeldes mittels Jodtinktur. Berlin—Wien 1911. — La famiglia Grossich nella storia di Draguccio. Vigevano 1925.
 
LIT.: D. Giordano: Lo iodio in chirurgia. Rivista di storia critica delle scienze mediche (Firenze), 4(1913) 6, str. 167. — Biographisches Lexikon der hervorragenden Aerzte der letzten fünfzig Jahre, 1. Berlin—Wien 1932. — M. Dobreff: Antonio Grossich, der Erfinder der Jodtinkturmethode. Deutsche medizinische Wochenschrift (Leipzig), 62(1936) str. 2133–2134. — E. Bajla: Antonio Grossich, l’ideatore del metodo di antisepsi cutanea colla tintura di iodio. Gazzetta sanitaria (Milano), 10(1937) str. 14–15. — G. Perini: Il centenario della nascita di Antonio Grossich. Minerva medica (Torino), 40(1949) str. 536–538. — G. Gentili: L’opera di Antonio Grossich. Pagine di storia della medicina (Roma), 7(1963) 1, str. 40–48. — M. D. Grmek: Hrvatska medicinska bibliografija, I/2. Zagreb 1970, 90–91. — S. Samani: Dizionario biografico fiumano. Venezia 1975, 71–77. — L. Glesinger: Zdravstveni radnici u Istri u prošlosti (liječnici i kirurzi). Rasprave i građa za povijest znanosti, 5(1989) str. 99. — A. Škrobonja i dr.: Rijeka Medical School: Development of Higher Education and Medicine in Rijeka. Croatian Medical Journal, 33(1992) 2/3, str. 126–133.
 
Miljenko Foretić i Tatjana Blažeković (2002)