ARALICA, Stojan

traži dalje ...

ARALICA, Stojan, slikar i grafičar (Škare kod Otočca, 24. XII 1883 — Beograd, 4. II 1980). Osnovno je obrazovanje stekao u Otočcu, učiteljsku školu završio u Osijeku. Još za učiteljevanja povremeno je slikao (1905–1908), zatim je u Münchenu studirao slikarstvo: privatno kod Heinricha Knirra (1909) te na Akademie der bildenden Künste (1910–1914) kod Karla Marra i Ludwiga Hertericha. Grafiku je učio u Pragu (1916–1917). U Zagrebu je otvorio privatnu slikarsku školu i priredio 1920. prvu samostalnu izložbu, a zatim sa Zlatkom Šulentićem 1921. izložbu crteža i slika nakon zajedničkog putovanja po Španjolskoj i sjevernoj Africi. U ovomu ranom stvaralačkom razdoblju (1914–1925) pretežno je slikao portrete (Portret konte Vojnovića, Gustav Krklec) i aktove (Ženski akt, 1914; Tunišanka, 1920; Ležeći akt, 1923) oblikujući izraz u atmosferi münchenske Akademije i secesije, a zatim u smjeru konstruktivnog slikarstva tonskog izraza i čvrste modelacije. Duži boravak u Parizu (1925–1933) i rad u atelijeru Andréa Lhotea (1926–1927) označuju prekretnicu u njegovoj umjetničkoj orijentaciji. Svoj novi likovni izraz A. razvija na dostignućima impresionizma, fauvizma i pariske slikarske škole stvarajući vlastitu poetiku slobodnog i spontanog kolorizma. Najčešće slika pejzaže i vedute s motivima Pariza, Malakoffa, Cassisa i Cagnesa brzim potezima kista, pastoznim namazima i svijetlim intenzivnim bojama. Sudjelovao je na izložbama pariskih salona (Salon d’Automne 1927, Salon des Indépendants 1928, Salon des Tuileries 1930), a 1931. i u galeriji Bernheim-Jeune s Markom Čelebonovićem, Milom Milunovićem i Milivojem Uzelcem na izložbi Četvorice (Exposition de quatre peintres yougoslaves), koju je francuska kritika zapazila kao vrijedan prinos jugoslavenskih umjetnika pariskoj slikarskoj školi (Ženski akt, 1926; Mrtva priroda, 1926; Malakoff, 1927; Motiv iz Saint-Tropeza, 1930). Povratkom u Zagreb počinje njegovo treće stvaralačko razdoblje (1933–1941) i drugi boravak u zagrebačkoj umjetničkoj sredini gdje samostalno izlaže 1933. i 1937, a sudjeluje i na skupnim izložbama. Slika motive Dubrovnika, Pelješca, Orebića, Korčule, Komiže, Otočca, Škara i Samobora intenzivirajući svoja pariska likovna iskustva do najneposrednijega kolorističkog izraza. Radi portrete (Bela Krleža, Andrija Štampar) i mrtve prirode proširujući tematiku interijerima toplih boja i vedrih bonnardovskih ugođaja. Ostvaruje djela novih kolorističkih harmonija (ljubičastih, narančastih, žutih, crvenih i zelenih) s izrazitim karakteristikama životnog i stvaralačkog optimizma (Mlini, Dama u vrtu, Žena sa slamnim šeširom, 1934; Motiv s Korčule, 1937; Mrtva priroda na balkonu, 1938; Škare, 1940). Njegovo četvrto stvaralačko razdoblje (1941 – 1948) počinje odlaskom u Beograd. Isprva je, u vrijeme rata, bilo ograničeno na slikanje portreta, skica i studija. Uz Beograd su ga i ranije neposredno vezivale umjetničke grupacije Oblik (1926) i Dvanaestorica (1937). Nakon boravka u Švedskoj (1946–1948), gdje je slikao laponske pejzaže s valeurima zeleno-modre sjevernjačke svjetlosti, A. stalno djeluje u beogradskoj umjetničkoj sredini. Izlaže samostalno, s ULUS-om (od 1945) i grupom Šestorica (1954). Njegov rad obilježuju tendencije prema novim tehničkim postupcima (široki namazi boje u slojevima) i likovnim sintezama. Od 1957. povremeno boravi i radi u Rovinju, skicira istarske motive koje slikarski razrađuje u atelijeru, ponekad u vlastitoj varijanti apstraktnog ekspresionizma (do 1963). Poslije prevladavaju tonovi hladnije palete i slikarski postupak kojim A. ostvaruje, posebno u pejzažima Like, osebujne kromatske cjeline. Posljednjemu stvaralačkom razdoblju (1948–1980) pripadaju: Beogradski krovovi, 1952; Motiv iz Malog Lošinja, 1953; Portret Brane Petronijevića, 1954; Švica u Lici, 1958; Autoportret, 1959; Put, 1961; Žuto cvijeće, 1963; Autoportret, 1967; Lički bregovi, 1969; Istarske masline, 1969; Ljubičasti tanjir, 1970; Motiv iz Like, 1972; Jesen u Lici, 1972; Interijer, 1973; Osamljena maslina, 1973. Za istaknutu umjetničku djelatnost dodijeljena mu je Oktobarska nagrada grada Beograda 1959, Sedmojulska republička nagrada za životno djelo 1963, Nagrada AVNOJ-a 1973. Odlikovan je Ordenom rada sa crvenom zastavom i Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Redoviti član SANU, dopisni član JAZU. God. 1980. otvorena je memorijalna zbirka »Stojan Aralica« u Otočcu. — Samostalno je izlagao u Zagrebu 1920, 1921 (sa Z. Šulentićem), 1929, 1933, 1937, 1939, 1961/1962, 1973; Osijeku 1920, 1940; Karlovcu 1926; Beogradu 1929, 1935, 1951, 1958, 1962, 1963, 1973; Pragu 1932/1933; Splitu 1935; Stockholmu 1948; Vrbasu i Somboru 1971; Otočcu 1979. i 1980. Sudjelovao je na važnijim skupnim izložbama u Parizu (Salon d’Automne 1927, Salon des Indépendants 1928, zatim su slijedile: Izložba četvorice jugoslavenskih slikara 1931, Jugoslavenska umjetnička izložba 1932); Londonu (Izložba jugoslavenskog kiparstva i slikarstva) 1930; Göteborgu (Grupa švedskih slikara) 1930; Sofiji, Plovdivu, Pragu (izložbe grupe Oblik) 1934; Beogradu: Prolećne izložbe jugoslovenskih umetnika 1935–1940; Grupa Dvanaestorica 1937/1938, 1938/1939; I izložba ULUS-a 1945, 1948; Grupa Šestorica 1956; I oktobarski salon 1960; I, II i III trijenale likovnih umetnosti 1961, 1964. i 1967; Umetnici članovi SANU, 1980; Zagrebu: Godišnja izložba zagrebačkih umjetnika 1935, 1936; Pola vijeka hrvatske umjetnosti 1938/1939; XV izložba grupe hrvatskih umjetnika 1940; Grupa Šestorica 1954; Tuzla (lzložba jugoslavenskog portreta) 1967. Djela mu se nalaze u Zagrebu u Modernoj galeriji i Galeriji suvremene umjetnosti, u Beogradu u Narodnom muzeju, Muzeju savremene umetnosti i Muzeju grada Beograda, Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu, Galeriji umjetnina u Splitu i u drugim jugoslavenskim i inozemnim zbirkama. U Otočcu je u Spomen domu 1979. osnovana posebna zbirka slika S. Aralice. — A. je svoj umjetnički izraz razvijao u različitim evropskim centrima i u različitim kulturnim podnebljima na studijskim putovanjima ili dužim boravcima u Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj, Švedskoj i Jugoslaviji. U traganju za bojama i svjetlom, njihovim promjenama i konstantama, otkrio je osebujan mediteranski kolorit ostvarujući u pejzažima Dalmacije, Istre i Like znamenita djela našega suvremenog kolorističkog slikarstva.

LIT.: Gustav Krklec: Izložba Stojana Aralice. Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 2(1920) 18, str. 6. — Vladimir Lunaček: Slike i crteži iz Španije i Afrike. Izložba Stojana Aralice i Zlatka Šulentića u Ullrichovom salonu. Obzor, 62(1921) 93, str. 2. — Gustav Krklec: Izložba slika Stojana Aralice. Život i rad, 2(1929) III/15, str. 236. — Todor Manojlović: Nove slike Stojana Aralice. Srpski književni glasnik, NS, 1929, XXVI/4, str. 305–306. — Sreten Stojanović: Izložba slika Stojana Aralice. Politika, 26(1929) 29. I. — Arsène Alexandre: Une intéressante exposition de peintres yougoslaves. Le Figaro, 16. IV 1931. — Ljubo Babić (Lj. B.): Izložba četvorice u Parizu. Obzor, 72 (1931) 87, str. 2. — Vuk Dragović: Aralica. Politika, 28(1931) 8457, str. 7. — Božo Lovrić: Katalog výstavy obrazů akademického malíře Stojana Aralici. Praha 21. XII 1932 – 10. I 1933. — Isti: Lički slikar u Pragu. Život i rad, 6(1933) XIV/85, str. 274–277. — Ivo Šrepel (Ivo Š-l): Izložba Stojana Aralice. Jutarnji list, 22(1933) 7865, str. 9. — Rade Drainac: Stojan Aralica. (Povodom njegove izložbe slika u Francuskom klubu.) Pravda, 31(1935) 10 916 (23. III), str. 4. — Cvito Fisković: Izložba Stojana Aralice. Novo doba (Split), 18(1935) 286, str. 7. — Mirko Kujačić (M. K.): Stojan Aralica. Nedeljne informativne novine, 1(1935) 4, str. 8. — Rastko Petrović (N. J.): Izložba Stojana Aralice. Politika, 32(1935) 9642 (22. III), str. 14. — Verena Manč (V. M.): Izložba Stojana Aralice. Obzor, 77(1937) 98, str. 2. — Zdenka Munk (Zem.): Stojan Aralica o svom likovnom izražavanju. Novosti, 31(1937) 98 (10. IV), str. 11. — Ista: S izložbe hrvatskih umjetnika: Stojan Aralica. Ibid., 34(1940) 297, str. 17. — Ragnar Hoppe: Stojan Aralica. Galerie Moderne. Stockholm 1948 (Katalog). — D. I.: Uz izložbu Stojana Aralice. Književne novine, 4(1951) 29. V. — Lazar Trifunović: Stojan Aralica. Izraz (Sarajevo), 3(1959) III/1, str. 1–4. — Miodrag Kolarić: Stojan Aralica. Salon Moderne galerije (katalog izložbe). Beograd 1962. — Dragovan Šepić: Stojan Aralica (katalog izložbe). Zagreb 1961/1962. — Momčilo Stevanović: Stojan Aralica (monografija). Zagreb 1963. — Miodrag B. Protić: Savremenici, 2. Beograd 1964, 132–135. — Isti: Srpsko slikarstvo XX veka, 1. Beograd 1970, 225–227. — Aleksa Čelebonović: Težnja izvornosti u srpskom slikarstvu između dva rata. Jugoslovenska umetnost XX veka. Četvrta decenija. Beograd 1971, 32, 34, 64, 190. — Lazar Trifunović: Srpsko slikarstvo 1900–1950. Beograd 1973. — Stanislav Živković: Stojan Aralica. Galerija SANU 21. Beograd 1973 (katalog izložbe s lit.). — Pavle Vasić: Umetnički život, 2. Beograd 1976, 75. — Milorad Popović: Intervju sa Stojanom Aralicom. Slikati treba srcem. Oko, 1979, 9–23. VIII, str. 9. — Bora Đorđević: Slikar kojega je portretirao Krleža. Vjesnik, 40(1980) 10. II, str. 11. — Vladimir Maleković: Stojan Aralica (1883–1980). Ibid., 6. II, str. 6. — Isti: Aralica u zavičaju. Ibid., 15. IV, str. 13. — Isti: Slikarstvo Stojana Aralice (Predgovor katalogu »Aralica Otočcu, Otočac Aralici« za izložbu u Otočcu od 11. — 19. IV 1980). Otočac 1980. — Đorđe Protić: Stojan Aralica, gorostas našeg slikarstva. Dnevnik (Novi Sad), 16(1980) 5–18. III.
 
Mirjana Petričević (1983)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

ARALICA, Stojan. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/803>.