GUBERINA, Ivo

GUBERINA, Ivo (Augustin), vjerski pisac i publicist (Šibenik, 14. XI. 1897 — Zagreb, 30. VI. 1945). Klasičnu gimnaziju pohađao u Sinju, 1915. stupio u Franjevački red te studirao filozofiju u Zaostrogu 1916–18. i teologiju u Makarskoj 1918–21. Za svećenika je zaređen 1921. Nakon mlade mise starješinstvo ga šalje u Rim, gdje je 1923. u Orijentalnom institutu doktorirao obranivši tezu Doctrina s. Theodori Studitae de visibili unitate Ecclesiae. Po povratku u domovinu kraće vrijeme predaje teologiju u Makarskoj, potom službuje u makarskom kotaru kao župnik u Velikom Brdu 1924–26. i Drveniku 1927–36. God. 1936. prelazi u dijecezanske svećenike i službuje na području Šibenske biskupije kao upravitelj župe u Betini na Murteru, a 1939. dolazi za župnog pomoćnika u župi Šibenik Dolac. Tu počinje intenzivnije politički djelovati; zbog političkih uvjerenja uhićivan je 1936. i 1940. Kada se zbog toga našao u životnoj opasnosti napušta potkraj 1940. Šibenik i odlazi u Italiju. U zemlju se vraća u proljeće 1941. i stavlja se na raspolaganje vlastima novouspostavljene NDH. Uskoro je imenovan ustaškim dušobrižnikom i prelazi u Zagreb. God. 1941. dodijeljen je na rad u Hrvatskoj enciklopediji da pregledava rukopise s obzirom na njihovu moralnu i političku vrijednost. U listopadu 1943. imenovan je predstojnikom Pismohrane ustaškog pokreta, angažiran na Sveučilištu, a bio je i gost predavač u Domobranskoj zastavničkoj školi. Izručen partizanima kraj Bleiburga, osuđen i pogubljen. — G. je mnogo pisao zanimajući se isprva za filozofske i teološke probleme. Od pol. 1930-ih sve se više okreće političkoj i povijesnoj publicistici, no u povijesnim radovima osjeća se manjak stručnosti, što su primjećivali i njegovi suvremenici za koje je bio »povjesničar i političar« (S. Osterman). On je kao »riedko (…) koji povjesničar bio tako skrupolozan što se tiče spomenika, a toliko smion što se tiče povezivanja događaja kad spomenik zataji« (D. Žanko). Osnovna piščeva preokupacija sastojala se u tome da hrvatsku povijest razmatra kao zasebnu i samostalnu cjelinu, a ne kao dio opće slavenske, napose ne jugoslavenske prošlosti. Sudjelovao je u diskusiji o etnogenezi Hrvata i dokazivao njihovo neslavensko podrijetlo. Osim knjiga i knjižica koje je napisao, surađivao je u periodicima: Nova revija (1924–29), Bogoslovska smotra (1925–31), Sacerdos Christi (1927), Vrhbosna (1927–28, 1934), Katolički tjednik (1929–30, 1932, 1938), Misao (1929), Nedjelja (1930, 1937–38), Za vjeru i dom (1930), Hrvatska smotra (1939–40, 1942–44), Hrvatski glasnik (1939), Hrvatski narod (1939–40, 1943–45), Hrvatska gruda (1940), Hrvatska revija (1940–41, 1943), Ustaška mladež (1941–42), Sarajevski novi list (1942), Spremnost (1942–43, 1945), Ustaški godišnjak (1942), Croazia sacra (1943), Osvit (1943), Za dom (1943) i Hrvatski godišnjak (1944). Potpisivao se i pseudonimom Non quis sed quid.