HORVAT, Stanko

HORVAT, Stanko (Stanislav), skladatelj i pedagog (Zagreb, 12. III. 1930). U Zagrebu maturirao 1948. Usporedo pohađao 1939–48. srednju muzičku školu, gdje je učio violinu u Marijane Schön i M. Tarbuka, potom glasovir u Sonje Tudor. Skladanje studirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u S. Šuleka i diplomirao 1956. Usavršavao se 1958–59. u Parizu na Konzervatoriju u T. Aubina i privatno u R. Leibowitza. God. 1977. kao stipendist njemačke zaklade, radio u elektroničkom studiju Tehničkog sveučilišta u Berlinu. Pedagošku djelatnost otpočinje 1957. kao nastavnik teorijskih predmeta u Muzičkoj školi »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu; od 1961. je docent i od 1976. redoviti profesor Muzičke akademije u Zagrebu do umirovljenja 1999. God. 1974–79. predsjednik je Društva skladatelja Hrvatske. Od 1975. potpredsjednik Savjeta, a 1985–89. umjetnički direktor Muzičkog biennala Zagreb, zaslužan nadasve za oblikovanje programa tog festivala. Od 1998. redoviti član HAZU. — H. je, nakon M. Kelemena, prvi hrvatski skladatelj koji se jasno ogradio od izrazito akademističkog utjecaja svoga učitelja Šuleka, pa je tako odlučujuće pridonio i stasanju nove hrvatske glazbe, ali drukčije od svojih suvremenika. U hrvatskoj poratnoj glazbi on zauzima posebno mjesto po svom osobitom odnosu prema glazbenoj tradiciji koju neprekidno »osluškuje« da bi je presadio u vlastito poimanje »novoga zvuka«. Od avangarde se zapravo ograđuje izjavljujući da pripada među skladatelje koji idu iza avangarde, propituju osvojene tekovine, privikavaju se na njih i vrednuju ih ne samo kao građu već kao umjetničke, ljudske pa i psihološke čimbenike. Time je zapravo izložio svoje poimanje glazbe. Umjetničko je za nj ono što proizlazi iz tradicije XIX. st. kao primjerice skladba Träumerei (1975), koja se može svrstati u karakterističnu vrstu suvremene glazbe, instrumentalni teatar, no unatoč tomu predstavlja unutarnji skladateljev dijalog s njegovim glazbeno-tradicijskim uzorima, od njemačkih romantičara do C. Debussya; ljudskim bi glazba trebala slušatelja upućivati na humanističke ideale koji, po Horvatovu mišljenju, moraju biti konstanta svekolike glazbe, što se najjasnije očituje u kantati Jama ili u glasovirskoj skladbi De diebus furoris, ispovijesti o skladateljevim dojmovima užasa Domovinskog rata; psihološki je obzir prema učinku zvuka što proizlazi iz Horvatova u osnovi »antiavangardističkog« stava da puka zvukovna konstrukcija nije dovoljna za sadržaj glazbe, jer njezin izraz mora barem potvrđivati i umjetničko i ljudsko. Na toj se razini možda najjasnije očituje Horvatov odnos prema suvremenosti, po čemu mu pripada posebno mjesto među skladateljima koji su pridonijeli stasanju nove hrvatske glazbe. Kada bi se htjelo odrediti mjesto Horvatova opusa unutar odrednica europske glazbe XX. st., moglo bi ga se svrstati između opusa L. Nona (1924–1990) i H. Wernera Henzea (1926), a da se pritom nijedan od tih primjera ne može držati Horvatovim uzorom. Sva saznanja i suvremena postignuća on skladateljski prožimlje vlastitim poimanjem glazbenosti. Karakteristične su primjerice pojedine glasovirske skladbe blize minimalizmu (npr. Accords), ali samo u profilu zvuka što je zapravo posljedica težnje za psihološkim učinkom glazbe, a ne prihvaćanja minimalističke estetike. U središtu su Horvatova opusa skladbe na tekstovne pjesničke predloške. Stoga glas ima istaknutu ulogu u zvukovnosti njegove glazbe. U interpretaciji teksta H. mjestimice nalazi nadahnuće u samoj zvučnosti riječi (npr. u nizu skladba na tekstove M. Dizdara Kolo bola, Zapis o vremenu, Slovo o slovu, S podignutom rukom) ili pak pronalazi odgovarajuće glazbeno tumačenje pjesničkom značenju (npr. u Deux Poèmes de Guillaume Apollinaire, u Šumu krila, šumu vode, kantati u kojoj je deklamacija stihova ravnopravan dio skladbe, u Crnim pjesmama na stihove Dunje Robić ili u Tin-simfoniji u kojoj je »glazbena tema« pjesništvo T. Ujevića). Jednako su značajne skladbe za komorne sastave, napose za gudački kvartet u kojima pomno propituje jednoobrazni zvuk gudača da bi ga preobrazio i s pomoću suvremenih vrsta artikulacije doveo do novog izražaja. Istaknuto mjesto zauzimaju i skladbe za glasovir solo i glasovir i instrumentalne sastave, po građi i kompozicijskoj tehnici još izrazitije prožete novim zvukom. Čini se da je H. u svim tim instrumentalnim skladbama htio ispitati koliko se tradicionalno određeni izvođački sastavi mogu održati pod pritiskom novog zvuka i glazbenog izričaja koji mu nameće skladatelj. Osnovna je odlika Horvatove glazbe raznolikost zvukovnosti – nesvodljive ni na koji zajednički nazivnik, čak i s obzirom na odabrani izvođački sastav – u službi istog cilja, izričaja. Zvukovnost je pritom izrazito suvremeno glazbena, a »tradicionalna« jedino njegova izrazita težnja prema izričajnosti. Tako se na neobičan način Horvatov tradicionalizam prelama kroz prizmu suvremenosti, naime kao odnos između »duha sredine«, koji je u hrvatskoj glazbi XX. st. tradicionalističan, i »duha vremena«, koji u to ozračje unosi ono novo u sintagmi nova hrvatska glazba. Dakle, približavanje »duha sredine« i »duha vremena« najbitniji je njegov prinos stasanju nove hrvatske glazbe. Dobio je 1968. Nagradu grada Zagreba za Koncert za klavir i orkestar i Rondo za gudački kvartet, Nagradu »Vladimir Nazor« 1972. za kantatu Jama i 1981. za zborne skladbe Slovo o slovu i Zapis o očima te 1990. Nagradu za životno djelo. Skladbe mu se izvode po svim europskim zemljama i gotovo na svim kontinentima, posebice na domaćim i inozemnim festivalima. Skladbe su mu snimljene na LP i kompaktne ploče, među kojima je autorska ploča Sonnant (Jugoton, 1976) i CD Stanko Horvat (HRT, 1999). Kao pedagog H. je, među drugima, odgojio istaknute hrvatske skladatelje F. Paraća, I. Josipovića i B. Šipuša.