GUČETIĆ BENDEVIŠEVIĆ, Sabo

GUČETIĆ BENDEVIŠEVIĆ, Sabo (de Gozze, Gotius, Gučetić Bendeviš; Sabinus, Savin, Savinus, Savko), pjesnik (Dubrovnik, 1531 — Dubrovnik, VIII/IX. 1603). Sin Luje Gučetića (Aloysii de Gozze). Obiteljski arhiv još nije sustavno istražen pa o njemu nema mnogo biografskih podataka. Starina, ugled i bogatstvo obitelji zacijelo su mu utrli put kao i drugim Gučetićima: dobru naobrazbu i obnašanje javnih služba te dovoljno dokolice da se može baviti književnošću. Zna se da je još kao dvadesetogodišnjak od srpnja 1551. do svibnja 1552. kneževao na Mljetu te je prilikom odlaska zapisao u knjigu mljetske kancelarije (Diversa di Melada, 14, 1547–1561, str. 127) dvostih »Ostavaj zbogome moj Mljete gizdavi/pritila eto me i tusta otpravi«, koji ga otkriva kao nasljedovatelja dubrovačkoga renesansnog načina pjesmovanja s držićevskom humornom crtom. Ne zna se je li za života išta tiskao, ali je u Dubrovniku bio poznat u pjesničkom krugu. S. M. Crijević navodi ga kao autora mnogih pjesama, a Antun Sasin ovjenčava ga u pjesmi U pohvalu pjesnika dubrovačkijeh lovornom krunom i stavlja uz bok Š. Menčetiću, Dž. i M. Držiću, M. Vetranoviću, N. Ranjini i dr. Spominje ga i Maroje Mažibradić u poslanici Vali Valoviću. Sačuvana su dva njegova prepjeva, točnije preradbe, djela talijanskih književnika rado čitanih u onodobnom Dubrovniku. Prvi od njih, Dalida, nastao nakon 1578, kontaminacija je talijanskih tragedija Luigija Grota Adriana i Dahle te Orbecche Giambattiste Giraldija Cinthija. Prema dvama mlađim prijepisima iz XVIII. st. objavio ga je P. Budmani 1888 (Stari pisci hrvatski, 16), a dopune i ispravke na temelju starijega prijepisa iz XVII. st. u kojem pretežu jezični ikavski likovi objavio je M. Rešetar 1920 (Građa za povijest književnosti hrvatske, 9). G. se nije čvrsto držao predložaka ni onda kad je slijedio jedan tekst, a spajanjem triju i uvođenjem novih motivacija stvorio je zapravo izvornu dramu, što je potaknulo J. Torbarinu da ustvrdi kako Gučetiću pripada čast što je među prvima u Europi u dramskoj formi obradio jednu od najstarijih ljubavnih povijesti na svijetu, prije L. de Vege i W. Shakespearea. Drugi njegov prepjev, Raklica, još je slobodnija preradba Aminte T. Tassa. Rukopis je u Arhivu HAZU pronašao P. Kolendić, a objavio ga je 1978. R. Bogišić (Croatica, 11/12). Gučetićevoj parafrazi prethodila su čak dva Zlatarićeva prijevoda (1580, 1597), kojima se on i služio. No, za razliku od Zlatarića, koji se od izvornika otklonio samo ponašivanjem imena, G. je Tassovu pastoralu potpunoma podubrovčio unijevši renesansni smijeh, lascivnost, porugu i nove likove te mjesto dvorske predstave priredio pučku igru. Iako nije dostigao Držićevu razinu, G. je vješt pjesnik, napose kada dvanaesterac zamijeni življim osmeračkim sekvencijama.