Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GUNDRUM ORIOVČANIN, Fran Srećko, liječnik i kulturni djelatnik (Oriovac, 9. X. 1856 — Križevci, 24. VII. 1919). Gimnaziju pohađao u Osijeku, Zagrebu i Požegi, gdje je 1875. maturirao. Studij medicine završio 1882. u Beču. Najprije radio kao gradski fizik u Brodu na Savi, a 1889. otišao u Bugarsku te pet godina radio kao liječnik u Jambolu, Trnovu i Varni. Od 1894. do kraja života djelovao je kao gradski fizik u Križevcima. Na tamošnjem Gospodarskom učilištu bio je docent higijene, a za I. svjetskog rata u Križevcima je vodio bolnicu Crvenoga križa. Bio je zdravstveni savjetnik, izvanredni član Zdravstvenog vijeća kr. Hrvatske i Slavonije. — Istaknuo se kao zdravstveni prosvjetitelj i popularizator medicine, propagator zdravog načina življenja te borac protiv alkoholizma i pušenja. God. 1906. dao je poticaj za osnivanje Društva apstinenata Hrvatske i Slavonije, sastavio nacrt pravila, a po osnutku Društva 1911. izabran je 1912. za predsjednika. God. 1907. i 1909. sudjelovao je na međunarodnim kongresima protiv alkoholizma u Stockholmu i Londonu. Aktivirao se u zdravstvenoj propagandi protiv tuberkuloze, ističući važnost sunca i svježeg zraka te zdravstvene prednosti mlijeka, meda i voća. Posebnu je pozornost pridavao dječjoj njezi, odgoju i školovanju zaostale djece te školskoj higijeni. Zauzimao se za spolnu higijenu i prevenciju spolnih bolesti te proveo iscrpnu anketu o prostituciji u nas. Bavio se i liječničkom etikom te je 1899. dao prilog za sastavljanje kodeksa liječničke časti. Zdravstvene je članke objavljivao u novinama i časopisima: Liječnički vjesnik (1897–1900, 1903, 1905–06, 1908–11, 1913–15), Domaće ognjište (1900, 1902–03, 1905–07, 1909–10, 1913), Narodne novine (1900–04, 1911, 1913), Gospodarski list (1903–04), Knajpovac (1903–04), Narodna obrana (1903, 1906, 1910–13), Napredak (1904, 1906, 1910–12), Prosvjeta (1904, 1907), Hrvatska (1905–08, 1913–17), Novi naraštaj (1906, 1912), Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu (1907–08, 1910–11, 1916), Pučka prosvjeta (1907, 1909–10), Hrvatska smotra (1908–09), Farmaceutski vijesnik (1909–10, 1914), Nezavisnost (1909–10, 1912–13, 1915–18), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909), Banovac (1910, 1918), Hrvatski pravnik (1910), Priroda (1911, 1914), Škola (1911, 1913–14), Narodni glas (1913), Novi život (1913), Život i zdravlje (1916–17), Medizinische Klinik (Berlin 1917–18), Narodna zaštita (1917–18, 1922). Mnoge njegove knjige bile su službeno preporučivane u svim pučkim i srednjim školama te preparandijama u Hrvatskoj i Slavoniji te u Dalmaciji i BiH, a knjiga Duhan nagrađena je u Parizu srebrnom kolajnom. Velik dio knjiga izdao je o vlastitom trošku. — Već kao gimnazijalac počeo se baviti beletristikom. Za studija u Beču bio je predsjednik Hrvatskog akademskog društva »Velebit« te su njegovim marom i pobudom 1879. posmrtni ostaci P. Preradovića preneseni u Zagreb. Po raspuštaju »Velebita«, bio je jedan od osnivača i 1881–82. prvi predsjednik Hrvatskog akademskog društva »Zvonimir« u Beču. Za boravka u Bugarskoj postaje prvakom bugarsko-hrvatskih medicinskih i književnih sveza. Pisao je o I. Vazovu (Vienac, 1899), objelodanio njegovu korespondenciju (Prosvjeta, 1907–08), prikazao bugarsku književnost (Vienac, 1903). Također je objavio više prosvjetnih, zdravstvenih i naravoslovnih crtica a pisao je i putopise o Egiptu, Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Alžiru te ih 1900–17. tiskao u Obzoru, Hrvatskoj, Prosvjeti, Narodnoj obrani, Hrvatskom planinaru i dr. Njegov prinos književnosti hrvatske moderne bio je sporadičan i skroman: autor je nekoliko obradaba povijesnih i narodnih bugarskih priča te izvornih pripovijedaka naglašene odgojne i folklorne crte s ponekim egzotičnim motivom (Mejrima u Prosvjeti 1900, Zulejka u Tjedniku bjelovarsko-križevačkom 1909/10). Na hrvatski je preveo Vazovljeve romane Pod jarmom (Križevci 1898) i Kazalarska carica (Osijek 1907), Konstantinovljev popularni roman Baj Ganjo (Zagreb 1909), a na bugarski Tucićevu dramu Truli dom. Bio je pokretač i nositelj društvenih aktivnosti, napose iz higijene, zdravstva, unapređenja poljodjelstva, voćarstva i vinogradarstva, književnosti, povijesti i kulture uopće te osnivač knjižnica i čitaonica na širem području Križevaca i Bjelovara. Proučavao je prošlost križevačkoga kraja i opisao neke arheološke nalaze. Bavio se filatelijom i numizmatikom; veći dio njegove zbirke staroga i novovjekog novca otkupio je zagrebački Arheološki muzej. Bio je predsjednik pjevačkih društava »Davor« u Brodu na Savi i 1895–96. »Zvono« u Križevcima. Osnovao je 1899. podružnicu Hrvatskoga planinarskog društva »Kalnik« u Križevcima, a osnivač je 1904. i prvi starješina tamošnjega Hrvatskog sokola. Bio je član bečkog antropološkog društva te češkoga i krakovskoga liječničkog društva. Posmrtno je objavljena njegova autobiografija (1856–1899), Slike iz moga života (Kolo, 2000, 4).

DJELA: Duhan. Zagreb 1902. — Alkohol – otrov! Zagreb 1904, Bjelovar 19042. — Doček bana Jellačića u Križevcu dne 11. srpnja godine 1848. Zagreb 1904 (pretisak Križevci 1991). — Hrvatsko pjevačko društvo »Zvono«, 1864—1904. u Križevcu tečajem četrdeset godina. Jubilejski spis. Križevac 1904. — Nešto o obrtničko-radničkom zdravstvu. Zagreb 1904. — O vožnji na biciklu. Zagreb 1904. — Alkohol i djeca. Zagreb 1905. — Jamnička kiselica. Zagreb 1905. — Nešto o otrovnim paucima, osobito obzirom na one, koji žive u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Beograd 1905. — Zdravstvo spolnog života. Zagreb 1905, 19142. — Njega zubi. Zagreb 1906. — Iz križevačkoga kraja. Iz Križevca u Vratno. Putopisno-povjesna crtica. Zagreb 1907. — Njega kose. Zagreb 1907. — O produljenju života. Zagreb 1907. — Kapavac (triper, bijeli cvijet i t.d.). Zagreb 1909. — Luićeva ljekaruša. Zagreb 1909. — Nešto o tjelesnom odgoju djece. Zagreb 1909. — Tjelovježba i športovi za ženskinje sa zdravstvenog stajališta. Zagreb 1909. — Pomaganje nastradalomu. (Pružanje prve pomoći u nezgodama). Zagreb 1910. — Alkohol i dijete (Kako alkohol djeluje na razvitak djeteta). Zagreb 1911, 19122, Šid 1911. — Pučka kupališta. Križevac 1911. Sušica (tuberkuloza). Križevac 1911. — Alkohol i venerične bolesti. Zagreb 1912. — Mušice. Suzbijanje mušica. Križevac (1912). — Kako da se kod nas suzbiju spolne bolesti? Zagreb (s. a.).
 
LIT.: A. Benešić (R. B. Kovač): Slava Gundrumu (Strofa alcoholica). Knut (Srijemska Mitrovica), 1(1904) 12, str. 188. — A. G. Matoš: Iz knjiga i novina. Hrvatsko pravo, 15(1909) 3974, str. 3. — (Nekrolozi): Filatelista, 1(1919) 6, str. 105–106; Jutarnji list, 8(1919) 26. VII, str. 3; Obzor, 60(1919) 26. VII, str. 2. — V. Jelovšek (Dr. J.), Liječnički vjesnik, 41(1919) 8, str. 445. — M. Urbani: Jedan od prvih boraca protiv alkohola u Hrvatskoj. Vjesnik Saveza hrvatskih vinogradara i voćara, 1(1938) 6/7, str. 15–16. — V. Bazala: Poviestni razvoj medicine u hrvatskim zemljama. Zagreb 1943, 245. — I. Esih: Bugarski književnik Ivan Vazov i Hrvatska. Nova Hrvatska, 4(1944) 154, str. 5. — Isti: Dr. Fran Srećko Gundrum-Oriovčanin. Prigodom 25-godišnjice smrti. Ibid., 171, str. 6. — I. Rengjeo: Stariji hrvatski numizmatičari. Numizmatika, 5(1953) str. 60–81. — L. Glesinger: Počeci borbe protiv spolnih bolesti u Hrvatskoj i Slavoniji. Zdravstvene novine, 10(1957) 7, str. 107–109. — M. D. Grmek: Pioniri socijalne medicine. Medicinski glasnik, 11(1957) 10/11, str. 443–448. — V. Vlčev i I. Kovev: Prepiskata na Ivan Vazov i Fran Gundrum. Sofija 1961. — Oriovac. Prilozi za povijest mjesta. Oriovac 1971, 193–196. — F. Frntić: Dr. Fran Gundrum-Oriovčanin, povodom 55-godišnjice smrti. Povijest sporta, 5(1974) 19, str. 1766–1767. — Ž. Poljak i V. Blašković: Hrvatsko planinarstvo. Zagreb 1975, 284. — O. Novosel: Gundrum u zemlji faraona. Vjesnik, 41(1980) 14. IX, str. 8. — Ž. Poljak: Hrvatska planinarska književnost. Zagreb 1994. — R. Husinec i P. Delić: Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima. Križevci 1995, 75, 104, 118. — Križevačka književna slava. Križevci 1998, 123–125. — F. Husinec: Dr. Fran S. Gundrum-Oriovčanin. Križevci 2001.
 
Vladimir Dugački i Franjo Frntić (2002)