GUNDRUM ORIOVČANIN, Fran Srećko

GUNDRUM ORIOVČANIN, Fran Srećko, liječnik i kulturni djelatnik (Oriovac, 9. X. 1856 — Križevci, 24. VII. 1919). Gimnaziju pohađao u Osijeku, Zagrebu i Požegi, gdje je 1875. maturirao. Studij medicine završio 1882. u Beču. Najprije radio kao gradski fizik u Brodu na Savi, a 1889. otišao u Bugarsku te pet godina radio kao liječnik u Jambolu, Trnovu i Varni. Od 1894. do kraja života djelovao je kao gradski fizik u Križevcima. Na tamošnjem Gospodarskom učilištu bio je docent higijene, a za I. svjetskog rata u Križevcima je vodio bolnicu Crvenoga križa. Bio je zdravstveni savjetnik, izvanredni član Zdravstvenog vijeća kr. Hrvatske i Slavonije. — Istaknuo se kao zdravstveni prosvjetitelj i popularizator medicine, propagator zdravog načina življenja te borac protiv alkoholizma i pušenja. God. 1906. dao je poticaj za osnivanje Društva apstinenata Hrvatske i Slavonije, sastavio nacrt pravila, a po osnutku Društva 1911. izabran je 1912. za predsjednika. God. 1907. i 1909. sudjelovao je na međunarodnim kongresima protiv alkoholizma u Stockholmu i Londonu. Aktivirao se u zdravstvenoj propagandi protiv tuberkuloze, ističući važnost sunca i svježeg zraka te zdravstvene prednosti mlijeka, meda i voća. Posebnu je pozornost pridavao dječjoj njezi, odgoju i školovanju zaostale djece te školskoj higijeni. Zauzimao se za spolnu higijenu i prevenciju spolnih bolesti te proveo iscrpnu anketu o prostituciji u nas. Bavio se i liječničkom etikom te je 1899. dao prilog za sastavljanje kodeksa liječničke časti. Zdravstvene je članke objavljivao u novinama i časopisima: Liječnički vjesnik (1897–1900, 1903, 1905–06, 1908–11, 1913–15), Domaće ognjište (1900, 1902–03, 1905–07, 1909–10, 1913), Narodne novine (1900–04, 1911, 1913), Gospodarski list (1903–04), Knajpovac (1903–04), Narodna obrana (1903, 1906, 1910–13), Napredak (1904, 1906, 1910–12), Prosvjeta (1904, 1907), Hrvatska (1905–08, 1913–17), Novi naraštaj (1906, 1912), Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu (1907–08, 1910–11, 1916), Pučka prosvjeta (1907, 1909–10), Hrvatska smotra (1908–09), Farmaceutski vijesnik (1909–10, 1914), Nezavisnost (1909–10, 1912–13, 1915–18), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909), Banovac (1910, 1918), Hrvatski pravnik (1910), Priroda (1911, 1914), Škola (1911, 1913–14), Narodni glas (1913), Novi život (1913), Život i zdravlje (1916–17), Medizinische Klinik (Berlin 1917–18), Narodna zaštita (1917–18, 1922). Mnoge njegove knjige bile su službeno preporučivane u svim pučkim i srednjim školama te preparandijama u Hrvatskoj i Slavoniji te u Dalmaciji i BiH, a knjiga Duhan nagrađena je u Parizu srebrnom kolajnom. Velik dio knjiga izdao je o vlastitom trošku. — Već kao gimnazijalac počeo se baviti beletristikom. Za studija u Beču bio je predsjednik Hrvatskog akademskog društva »Velebit« te su njegovim marom i pobudom 1879. posmrtni ostaci P. Preradovića preneseni u Zagreb. Po raspuštaju »Velebita«, bio je jedan od osnivača i 1881–82. prvi predsjednik Hrvatskog akademskog društva »Zvonimir« u Beču. Za boravka u Bugarskoj postaje prvakom bugarsko-hrvatskih medicinskih i književnih sveza. Pisao je o I. Vazovu (Vienac, 1899), objelodanio njegovu korespondenciju (Prosvjeta, 1907–08), prikazao bugarsku književnost (Vienac, 1903). Također je objavio više prosvjetnih, zdravstvenih i naravoslovnih crtica a pisao je i putopise o Egiptu, Grčkoj, Italiji, Španjolskoj, Alžiru te ih 1900–17. tiskao u Obzoru, Hrvatskoj, Prosvjeti, Narodnoj obrani, Hrvatskom planinaru i dr. Njegov prinos književnosti hrvatske moderne bio je sporadičan i skroman: autor je nekoliko obradaba povijesnih i narodnih bugarskih priča te izvornih pripovijedaka naglašene odgojne i folklorne crte s ponekim egzotičnim motivom (Mejrima u Prosvjeti 1900, Zulejka u Tjedniku bjelovarsko-križevačkom 1909/10). Na hrvatski je preveo Vazovljeve romane Pod jarmom (Križevci 1898) i Kazalarska carica (Osijek 1907), Konstantinovljev popularni roman Baj Ganjo (Zagreb 1909), a na bugarski Tucićevu dramu Truli dom. Bio je pokretač i nositelj društvenih aktivnosti, napose iz higijene, zdravstva, unapređenja poljodjelstva, voćarstva i vinogradarstva, književnosti, povijesti i kulture uopće te osnivač knjižnica i čitaonica na širem području Križevaca i Bjelovara. Proučavao je prošlost križevačkoga kraja i opisao neke arheološke nalaze. Bavio se filatelijom i numizmatikom; veći dio njegove zbirke staroga i novovjekog novca otkupio je zagrebački Arheološki muzej. Bio je predsjednik pjevačkih društava »Davor« u Brodu na Savi i 1895–96. »Zvono« u Križevcima. Osnovao je 1899. podružnicu Hrvatskoga planinarskog društva »Kalnik« u Križevcima, a osnivač je 1904. i prvi starješina tamošnjega Hrvatskog sokola. Bio je član bečkog antropološkog društva te češkoga i krakovskoga liječničkog društva. Posmrtno je objavljena njegova autobiografija (1856–1899), Slike iz moga života (Kolo, 2000, 4).