GUNDULIĆ

GUNDULIĆ (de Gondola, di Gondola, Gondola, Gundula), dubrovačka plemićka obitelj (XI–XIX. st.). Jedan od najslavnijih i najmoćnijih dubrovačkih patricijskih rodova. Prema prijepisu starijeg rukopisa genealogije Gundulića ovjerovljenom 1693, koji se čuva u DA u Dubrovniku, najstariji je poznati član obitelji Stjepan koji se spominje 1014, a prvi spomen Gundulića u dokumentima potječe iz 1190. Između 1196. i 1201. spominje se Mihovil od kojega najvjerojatnije potječe čitav kasniji rod Gundulića. Kroničar J. Rastić ga spominje 1196. kao dubrovačkog izaslanika na bizantski carski dvor te 1201. kao pregovarača prigodom postizanja trgovačkog ugovora s talijanskim gradom Monopolijem. Njegov sin Ivan (spominje se 1190–1234) bio je u desetljećima nakon 1190. više puta sudac, a 1195. obavljao je službu konzula. Bio je jedan od najutjecajnijih i najbogatijih ljudi u tadašnjem Dubrovniku, što je ostao i nakon dolaska grada pod mletačko vrhovništvo 1205. Iz njegove se oporuke, sastavljene 1234, vidi da su Gundulići već stekli veliko bogatstvo. Spominju se njihove kuće, vinogradi, stoka, zemljišni posjedi, brodovi, a za Ivana se navodi da je utemeljio benediktinski samostan sv. Jakova u Višnjici. Umro je bez nasljednika. Brat mu Grubeša (spominje se 1222–56) preuzeo je nakon njegove smrti vodeću ulogu među članovima roda. Treći brat Damjan (spominje se 1215–22) bio je 1215. sudac. Od njega potječu poslije poznati Gundulići. U XIII. st. Gundulići gospodarski napreduju i zauzimaju važne političke funkcije u općinskoj upravi. God. 1285. spominje se Prvorad kojega knez šalje u nekoj misiji u Cavtat. Do potkraj XIV. st. Gundulići su rijetko poslovali sa zemljama balkanskog zaleđa. Težište njihova poslovanja bilo je na pomorskoj trgovini s Italijom, napose s Mlecima. Njihovu gospodarsku snagu pokazuje činjenica da se glavnina dubrovačke trgovine solju našla u rukama Damjanovih praunuka Pavla (spominje se 1285–1351) i Junija (spominje se 1282–1320), dok im se brat Valli (spominje se 1300–23) nije isticao u javnom životu. Nakon što su mu na poč. 1320-ih poumirala braća, starješinstvo je prešlo na Pavla i on ga je zadržao do pol. XIV. st. Za to vrijeme stekao je velik ugled i utjecaj u gradu. Osim što se bavio trgovinom solju, sudjelovao je i u radu općinskih vijeća. Stalna prisutnost u političkom životu i bogatstvo omogućili su mu znatan utjecaj u tadašnjem Dubrovniku. Četrdesetih godina XIV. st. počinje uspon Pavlova sina Ivana (spominje se 1330–72), koji je osim solju uspješno trgovao i žitom. Znatnog uspjeha imao je i u bavljenju diplomatsko-političkom djelatnošću. Više je puta biran za suca, 1345. postao je rizničar crkve sv. Marije. U prijelomnim političkim zbivanjima nakon Zadarskog mira 1358. među onima je koji su odlučno utjecali na vanjsku politiku Dubrovnika. God. 1359. izabran je za jednog od dvojice ratnih zapovjednika, a potom i za jednog od trojice kneževa; na tu dužnost izabran je ponovno 1366. i 1369. Kao izaslanik komune 1345. i 1347. sudjeluje u pregovorima s humskom vlastelom Nikolićima, 1359. s knezom Vojislavom Vojinovićem, 1361. putuje kao izaslanik u Ugarsku, 1362. odlazi radi nekog posla knezu Sanku Miltenoviću, a 1367. posreduje u izmirenju bosanskog bana Tvrtka i njegova brata Vuka. U političkom i gospodarskom životu grada istodobno djeluje više članova obitelji G. koji obavljaju važne političke i upravne poslove. Zahvaljujući brojnosti Gundulići su jedan od vodećih dubrovačkih patricijskih rodova. Na gospodarskom planu, valja naglasiti, najčešće se posvećuju zemljišnom posjedu i trgovini stokom. Takva poslovna orijentacija daje stabilnost njihovu ugledu. Trgovali su i na području ugarske države. Tako se zna da je trgovac, Benediktov sin Petar (spominje se 1356–84) živio 1361. u Mitrovici u Srijemu. S vremenom je stekao velik ugled u Ugarskoj, pa su Gundulići bili najčešći dubrovački izaslanici na ugarskom dvoru. God. 1368. bio je sudac u Vidinu. Po povratku u domovinu uključuje se u politički život, 1371. izabran je za kneza i do 1384. na taj položaj biran je svake dvije godine. Osim toga, od 1371. bio je pouzdanik hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. koji mu je tijekom više godina prepuštao godišnji danak, što je u gradu izazivalo stanovito nepovjerenje prema njemu pa su ga znali upozoravati da kao izaslanik s kraljem ima razgovarati kao predstavnik Republike a ne kao njegov dvorjanin. S tim u svezi komuna je odbijala kraljev nalog da godišnji tribut isplaćuje Petru. Kao postariji čovjek oženio se jednom od kćeri tada već pokojnog M. Gučetića, koji je bio tijesno povezan s kraljem Ludovikom I. Njegov brat Andrija (spominje se 1348–79) bio je 1368. sudac u Vidinu, a na ugarskom dvoru stekao je naslov kraljevskog viteza, što je uvećalo ugled čitavog roda u Dubrovniku, koji je tada priznavao vrhovništvo krune sv. Stjepana. Nakon Petrove smrti u prvi plan iskoračuje novi naraštaj Gundulića, čiji su najistaknutiji predstavnici bili Ivanovi sinovi Pavao (spominje se 1372–1416) i Jakov (spominje se 1369–1414) te Nifikovi sinovi Marin (spominje se 1363–1405) i Nikša (spominje se 1359–1411). Pavao i Marin dulje vremena borave u Mlecima, a ostali se u Dubrovniku posvećuju političkoj djelatnosti. Po povratku politikom se također bave Pavao i Marin. S tim u svezi Marin je knezom bio samo 1397, a Pavao je na tu dužnost redovito biran od 1387. Na poč. XV. st. Gundulići su sve snažniji, koliko zbog gospodarske moći toliko i zbog brojnosti svojih članova. Njihovu snagu unutar patricijata najjasnije posvjedočuje popis vlastele koja su birana za kneževsku čast. Tako od početka stoljeća imaju dva do tri kneza godišnje. Na tom se položaju smjenjuju Nikša, Jakov i Pavao. Od nasljednika Ivanova sina Jakova i Nifikova sina Marina potekle su dvije grane Gundulića. Marinov sin Benedikt (spominje se 1399–1444) putuje 1430. kao izaslanik u Bosnu kralju Tvrtku II. Tvrtkoviću i vojvodi Sandalju Hraniću od kojih je trebao tražiti predaju Trebinja i Luga s okolicom. Tijekom XV. st. kao izaslanici spominju se Ivan koji više puta odlazi u Bosnu, 1403. boravi u kralja Ostoje i poziva ga da posjeti Dubrovnik, u Sutjeski je 1415. bio svjedokom ubojstva kneza Pavla Radinovića, a u svezi s različitim poslovima putuje kralju Tvrtku II. 1423, 1430. i 1432. Jakov boravi 1451. i 1452. u diplomatskoj misiji u despota Đurđa Brankovića, 1461. kao izaslanik Republike pribiva s Paladinom Lukarevićem krunidbenoj svečanosti posljednjega bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu, a 1463. na vijest da se kralj Matija Korvin sprema na pohod u Bosnu, Jakov i Vladislav imenovani su u izaslanstvo koje je trebalo poći u Bosnu pred kralja i pozvati ga da posjeti njihov grad. U tim za bosansku državu sudbonosnim danima u Bosnu je kao izaslanik u srpnju trebao ići Nikola. Njegovo se ime ponovno spominje 1483. kada je s Nikolom Palmotićem trebao predati danak od 12 500 dukata sultanu Bajazidu II, kojem je ponovno išao i 1492. Rod Gundulića dao je Republici na svim područjima djelovanja više znamenitih ljudi. Među takvima treba spomenuti putopisca → IVANA. Na diplomatskom polju istaknuo se → IVAN MARINOV te diplomat i pravni pisac → FRANO. Iz roda potječu pisac → FRANO LUCIJAN, književnica → MARIJA, supruga Nikole Vitova Gučetića, kulturni djelatnici → MARIN i → FRANO, povjesničar → IVAN MARINOV te Fulgencije (umro 1695) koji je stekao glas učena čovjeka. Spomenuti je i sinove pjesnika → IVANA, austrijskog maršala → FRANA, dramatičara i pjesnika → ŠIŠKA i → MATA. Ivanov sin Marin poslan je, zajedno s Đorom Gučetićem, papi Klementu VIII. kako bi ublažio neraspoloženje kurije prema Republici u vrijeme lastovske krize. Dubrovački izaslanici, uz pomoć španjolske diplomacije i zaštitnika Republike kardinala Cinzija Aldobrandinija u početku ljeta 1603. postignuli su potpun uspjeh. U teškim vremenima po Dubrovnik, za Kandijskog rata 1645–69, tek što je Senat 1657. donio zakon da pod prijetnjom zapljene svih dobara poklisarsku dužnost nije moguće odbiti, za jednog od izaslanika bosanskom poglavaru Sejdi Ahmed-paši izabran je Nikolica Pavin, koji je povjerenu misiju uspješno obavio. Nakon pustošenja Konavala 1660. i hajdučkog prepada na Cavtat postavljen je za vojnog zapovjednika te je sa župskim i cavtatskim četama uspješno intervenirao. Na njega se, po svemu sudeći, odnosi podatak iz 1663. prema kojemu je tada, u vrijeme napetih odnosa između Kurije i Dubrovnika zbog afere oko procesa Marojici Kabogi, bio poklisar Republike u Rimu te pred papom izlagao stajalište Republike. U svezi sa zbivanjem u Konavlima na poč. 1660-ih tamo je 1662. s Marojicom Kabogom radi istrage upućen Orsat. Na poč. 1670-ih dubrovačke interese u Turskoj zastupao je Mato. Uz njega se vezuje zaštita dubrovačkih podanika na području Bosne i Hercegovine, Srbije i Bugarske od zahtjeva pravoslavnog svećenstva da im plaćaju poreze poput njihovih vjernika. God. 1673. pregovara s vezirom Ahmed-pašom Köprülüjem o podizanju crkve u Beogradu mjesto one koja je 1672. izgorjela u požaru. Nakon što je obavio povjerene poslove u Turskoj upućen je kao predstavnik Republike u Rim i 1675. izvješćuje Kuriju o vjerskim prilikama u balkanskim zemljama pod sultanovom vlašću. Trgovačke sposobnosti pokazao je Sigismund koji je neko vrijeme boravio u Veneciji, a 1735. morao ju je pod prijetnjom smrću napustiti te se preselio u Beč. Njegovo se ime spominjalo u svezi s protuturskim pokretom 1737. u Bosni, za koji se on u Beču spremao prikupljati vojnike, a što su otkrile turske vlasti. U Beču je 1739. s Josipom Antunom de Zanchijem i Aleksandrom Patačićem sklopio ugovor o osnutku trgovačkog društva koje je imalo poslovati na području hrvatskih zemalja. Prema sporazumu, Sigismund je trebao u Dubrovniku kupovati tursku vunu i slati je u Rijeku Zanchiju, a ovaj potom prosljeđivati u Kranjsku do Patačića. Republika se na diplomatskom polju služila i uslugama drugih Gundulića kao biskupa → JOSIPA FRANA. Gundulići, poput mnogih slavnih dubrovačkih vlasteoskih rodova, nisu doživjeli političku smrt svoje države. Posljednji vlastelin iz roda Gundulića, Sigismund-Dominik umro je posljednje godine XVIII. st., dok je njegova kći Ursula umrla 1809. Prezime G. (odn. udvojeno: Getaldić Gundulić) naslijedio je Frano Matov Getaldić (1743–1798), po majci Kati Gundulić.