GÚT-KELED

traži dalje ...

GÚT-KELED, ugarsko pleme njemačkog podrijetla s matičnim posjedom Gut u Ugarskoj, sjeverozapadno od Stolnog Biograda. U dokumentima je ime plemena zabilježeno u oblicima Cletgud, Gledguth, Guthkeled, Gutkeled, Gwthkeleth. Članovi plemena imali su i prostrane posjede u ugarskoj Županiji Zala s obje strane Mure, a od poč. XII. st. i u Hrvatskoj uz Dravu. Prvi se na tom području spominje župan Martin, kojem je kralj Bela II. Slijepi 1137. dopustio da raspolaže svojim posjedima. Jedan od njih bio je na području današnjeg naselja Šemovec na Dravi, sjeveroistočno od Varaždina. Taj posjed, koji je županu Martinu darovao kralj Stjepan II, pripadao je u XIII. st. članovima plemena iz grane Sárvármonostori, iz koje je poteklo više hrvatskih banova. Prvi od njih Opoj (Apaj, Opoy, Opei) spominje se na poč. 1230-ih u više dokumenata u svezi s Hrvatskom, uz ostalo i kada je herceg Koloman podijelio povlastice Vukovaru (1231) i Virovitici (1234). Tada je Opoj bio veliki župan ugarske Županije Somogy. God. 1236–39. bio je ban »cijele Slavonije« (tocius Sclauonie). Na brežuljku Budimu u okolici Rasinje dao je sagraditi grad Opoj (sačuvani tragovi ruševina), koji je o. 1236. darovao templarima. Njegov sin Opoj (Apaj; spominje se 1248–97) i unuci, sinovi mlađeg Opoja, Ekcs (spominje se 1290–93) i Stjepan (spominje se 1316–42), u historiografiji nazivani Opoji (Apajfi), imali su u Hrvatskoj posjede na području Rasinje, dio posjeda Đelekovca (Kedhely; tada se zvao Gardun) i posjed između rijeka Plitvice i Drave u široj okolici Varaždina. Stjepan je 1320. dobio od kralja Karla I. Roberta potvrdu posjedâ, a 1326/27. sudjelovao je s banom Mikcem Mihaljevićem u sukobima sa sinovima bivšeg bana Stjepana IV. Babonića, koji su nakon sklopljenog mira 1327. izgubili posjed i grad Steničnjak (poslije Sjeničak, a grad Roknićeva gradina), a dobili neke druge posjede. Stjepan se 1332. parničio sa sinovima Osla, velikog župana Županije Veszprém oko posjeda Đelekovca. Opoji su bili preci plemićkog roda Bocskay. Bana Opoja naslijedio je na banskoj stolici njegov brat Nikola, tavernik hercega Kolomana, koji se kao ban »čitave Slavonije« spominje samo 1240, kada je bio svjedok u dokumentu kojim je herceg podijelio građanima Petrinje prava i slobode. Nikolina sina Andriju imenovao je 1251. kralj Bela IV. za dvorskog suca i velikog župana ugarske Županije Nitre. Među potomcima Draguna, brata Opoja i Nikole, bilo je više hrvatskih banova. Dragunov sin Stjepan bio je 1231–34. dvorjanik kralja Andrije II, 1241. sudjelovao je u bitki s Tatarima na rijeci Sájo, a potom pratio Belu IV. u Hrvatsku. Andrija II. imenovao ga je 1242. za meštra kr. konjušnika, a 1245/46. obavljao je dužnost dvorskog suca i velikog župana Županije Nitre. Nakon uspjeha u bitki s austrijskim knezom Fridrikom II. Ratobornim iz kuće Babenberg 1246, kralj je Stjepana imenovao za ugarskog palatina i velikog župana Županije Somogy. God. 1248–59. Stjepan je bio ban »čitave Slavonije«. Prvih godina svoje banske službe bavio se po nalogu Bele IV. njegovim posjedima u Lici (1248), Turopolju (1249, 1255) i Podgorskoj župi (1249), a posredovao je i u drugim posjedovnim sporovima (1249. posjedi Babonićâ u Dubičkoj župi). Nastojao je i oko izgradnje i utvrđivanja gradova u Hrvatskoj. God. 1251. dao je sagraditi utvrdu pred ulazom u luku Jablanac, a građanima Jablanca podijelio je povlastice ostalih primorskih gradova. Te godine darovao mu je Bela IV. za zasluge u sređivanju prilika u Hrvatskoj, posjede u Pokuplju te između Knina i Une. Njegovu podbanu Api, sinu Lovre, darovao je kralj, koji Apu naziva Stjepanovim rođakom (consanguineo suo), posjed Rečicu, dio posjeda grada Pseta ili Pašćenika (Pestechnuka, 1251). Apa nije zabilježen u rodoslovlju plemena Gút-Keled. U ožujku 1252. ban Stjepan potvrdio je međe posjeda Zdenci, a u travnju podijelio je Križevcima privilegij slobodnoga grada s pravima koja su imali građani zagrebačkog naselja na brdu Gradec (potvrda kralja Bele IV. 1253). Stjepan je bio 1250–58. knez Splita, a 1257. spominje se i kao knez Trogira. God. 1254. imenovan je za kapetana Štajerske sa sjedištem u Grazu, ali je položaj bana zadržao i povremeno boravio u Hrvatskoj. Te godine nakon pada Korčule pod mletačku vlast, spriječio je napredovanje dužda Rainierija Zana, 1255. potvrdio je prava i posjede Rovišćana, 1257. svjedok je u dokumentu Bele IV. o pravima i slobodama građana trgovišta Jastrebarsko te prisutan pri sklapanju mira između Dubrovnika i Splita, a 1258. svjedok je u dokumentu o povlasticama građana Omiša. Stjepan se nakon 1259. više ne spominje kao ban, a 1261. se spominje kao pokojni. Njegov sin Joakim (Gioachinus, Ivachinus, Iwachynus, Joachinus, Joachinus Pectari, Joacinus; Ivačin, Joakim Pektar) bio je od 1263. meštar peharnika kralja Bele IV, a 1270–72. ban »cijele Slavonije« te 1272. i knez Splita. U drugoj pol. 1272. izgubio je bansku stolicu zbog nesuglasica s kraljem Stjepanom V. Kada je kralj krenuo u Napulj kralju Karlu I, Joakim je oteo njegova sina, nakon očeve smrti kralja Ladislava IV. Kumanca. Mjesto ovoga zemljom je upravljala njegova majka Elizabeta Kumanka, kojoj je glavni savjetnik bio Joakim. On je ponovno do početka prosinca 1272. bio ban »čitave Slavonije«, a potom do 1274. meštar kr. tavernika i veliki župan ugarske Županije Pilis (Pest-Pilis-Solt-Kis Kun). God. 1273. ratovao je s kr. vojskom protiv češke vojske, a u kolovozu 1274. predvodio s banom Henrikom Gisingom ugarske velikaše koji su se pobunili protiv kralja i njegove majke. Nakon poraza buntovnika Joakim je lišen svih položaja i posjeda. U proljeće 1275. bio je pomilovan i postao prvi kraljev savjetnik i meštar tavernika, a 1276/77. ponovno je ban »čitave Slavonije«. Tada se pobunio dio plemstva u Hrvatskoj i Ugarskoj protiv Joakima zbog njegova utjecaja na dvoru. U sukobu Joakimovih pristaša i protivnika na njegovu posjedu Steničnjaku 1277. ubio ga je knez Stjepan III. Babonić. To je potaknulo opći rat između njegovih protivnika i pristaša, koje je predvodio njegov brat Nikola. On je 1263–66. bio meštar kr. stolnika i upravljao kraljevom utvrdom Veliki Kalnik, 1270. dvorski je sudac i veliki župan ugarske Županije Győr, a od 1273. i župan Gatske župe uz rijeku Gacku. God. 1275–77. bio je ban »cijele Hrvatske i Dalmacije« (banus maritimus). Posredovao je 1275. u sporovima između Splita i Trogira oko posjedâ, koji su uspješno riješeni. Trogiranima je vratio posjede, koje im je oduzeo njegov otac, ban Stjepan. God. 1277/78. s braćom Stjepanom i Pavlom te drugim plemićima ratovao je protiv Babonića i njihovih pristaša da osveti Joakimovu smrt. Sukobi su prestali u studenom 1278. posredovanjem mirovnih sudaca koje je predvodio zagrebački biskup Timotej. Nikola i njegova braća predali su Babonićima posjed i grad Steničnjak, a ovi njima posjed Zlat (na području današnjeg naselja Slavsko Polje podno Gvozda). Neprijateljstva su trajala i dalje sve dok 1280. kralj Ladislav IV. Kumanac nije potvrdio da su bana Joakima protivnici ubili zbog njegove vjernosti kruni. Od svibnja 1278. do ljeta 1279. Nikola je bio ban »čitave Slavonije«. On je 1283. posredovao u sporu između knezova Moslavačkih. S bratom Pavlom spomenut je 1290. u pismu pape Nikole IV, kojim je papa preporučio svog legata hrvatskom plemstvu. Pavao je imao sina Stjepana, koji je 1323–25. bio veliki župan ugarske Županije Szabolcs, a 1337. veliki župan Križevačke županije. Njegov brat Vid bio je predak plemićke obitelji Ráskay od Ráske. Kralj Ladislav IV. Kumanac imenovao je 9. VI. 1278. Stjepana za dvorskog suca i velikog župana ugarske Županije Moson te mu potvrdio posjede brata Joakima. God. 1282. kupio je Stjepan posjed Sočnicu južno od Sunje, a 1287. i 1289. još neke posjede u Hrvatskoj. God. 1288, u sporazumu s braćom i kraljevim dopuštenjem, darovao je palaču u Zagrebu knezu Gilionu. Grani Sárvármonostori (ogranak Várday) pripadao je Csépan, čijim je sinovima Lovri i Mihovilu kralj Stjepan V. 1272. potvrdio njihov posjed Feketenép u Srijemskoj županiji, koji je Csépanu darovao Bela IV. — Iz Majádi grane (ogranak Báthory) potekla je obitelj Báthory, čija je grana Báthory de Ecséd imala posjede u Hrvatskoj. Istoj grani (ogranak Lothárd) pripadao je i Nikola Amadé de Várkonyi, ban »čitave Slavonije« (prema Karácsonyiju on nije iz obitelji Amadé de Várkonyi, nego iz obitelji Felső-Lendvay). Tom ogranku pripadao je i Mihovil, čiji je sin Stjepan (spominje se 1275–98) bio utemeljitelj plemićkoga roda Maróthy (Morovićki). Iz ogranka Lothárd bio je i Lothárd, koji se 1273. borio pod zapovjedništvom bana Joakima protiv češke vojske. Njegovi sinovi Ladislav, Andrija, Dionizije i Lothárd imali su u porječju Bosuta prostrane posjede (Alšan, Jarminu i dr.). Njihove podložnike na tim posjedima oslobodio je 1289. kralj Ladislav IV. Kumanac plaćanja kunovine i drugih daća; dokument je potvrdio 1314. kralj Karlo I. Robert na molbu Martona, sina Ladislava. Uz Martona te su posjede naslijedili i sinovi njegova strica Dionizija, Andrija, Deže i Lothárd. Oni su pripadali plemićima oko bana Henrika Gisinga, koji su se protivili dolasku Karla I. Roberta na hrvatsko-ugarsko prijestolje (1309), progonili njegove pristaše i plijenili njihove posjede u Vukovskoj županiji. Jedan od braće, Lothárd, pridružio se srpskom kralju Stefanu Urošu II. Milutinu, koji je 1316. zauzeo Mačvu. Lothárd je sa srpskom vojskom branio grad Mačvu, koji je kralj Karlo I. uspio zauzeti tek na poč. srpnja 1320. Lothárd i njegova braća su kao izdajnici izgubili sve posjede.

LIT.: Pleme. — I. K. Tkalčić: Povjestni spomenici Zagrebačke biskupije, 1. Zagreb 1873, 94, 113, 116–117, 126, 138, 155, 159, 163–164, 184, 188. — M. Wertner: A Magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, 1. Temesvár 1891, 243–288. — D. Csánki: Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak Korában, 2. Budapest 1894, 300, 351, 365, 368–369, 376–377. — J. Karácsonyi: A Magyar nemzetségek a XIV. század közepéig, 2. Budapest 1901, 19–91. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2–10. Zagreb 1904–1912. — J. Bösendorfer: Crtice iz slavonske povijesti. Osijek 1910, 71, 160. — J. Ćuk: Podravina od Bednje do Vočinke i susjedna područja do polovice četrnaestoga vijeka. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 18(1916) str. 196–197. — G. Novak: Hrvatski primorski banovi. Jadranska straža, 9(1931) 7, str. 179–181. — S. Pavičić: Vukovska župa, 1. Zagreb 1940. — G. Novak: Povijest Splita, 1. Split 1957, 130, 135–136, 305–306. — J. Stipišić i M. Šamšalović: Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademije. Zbornik Historijskog instituta JAZU, 2(1959) str. 292–295, 299, 318. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976, 35, 306, 340–342, 347–348. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 1. Zagreb 1980, str. 244, 264–265, 267–269, 277–290; 2. str. 21–22, 38, 67–69. — B. A. Krčelić: Povijest Stolne crkve zagrebačke. Zagreb 1994, 99, 102, 108–109, 364. — Martin, knez (1137). — I. Kukuljević Sakcinski: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 2. Zagreb 1875, 30–31. — V. Klaić: Hrvatski bani za Arpadovića (1102–1301). Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1(1899) 3, str. 129. — Opoj, ban. — I. Kukuljević Sakcinski: Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj. Rad JAZU, 1886, 81, str. 23. — D. Feletar: Studije i radovi o Podravini. Čakovec 1982, 186–187. — L. Dobronić: Viteški redovi templari i ivanovci u Hrvatskoj. Zagreb 1984, 75. — Nikola, ban (1240). — I. Golec: Povijest grada Petrinje (1240–1592–1992). Zagreb 1993, 38. — Stjepan, ban. — I. Kukuljević Sakcinski: Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII. Starine, 1893, 26, str. 199–201, 203–206, 214–216, 223, 227, 232–234, 236. — N. Klaić: Kako Jablanac postaje slobodan kraljevski grad (1251. god.). Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 18(1973) str. 203–213. — J. Buturac: Regesta Jastrebarskog i okolice 1237–1919. Jastrebarsko 1993, 11. — Nikola, ban (1275–77, 1278/79). — V. Klaić: Darovnica kralja Bele III (IV) krčkim knezovima za Senj jest patvorina. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1(1899) 4, str. 273.
 
Tatjana Radauš (2002)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

GÚT-KELED. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/8270>.