JELENOVIĆ, Ivan

JELENOVIĆ, Ivan (Ive, Ivić, Ivo), slavist i etnograf (Sveti Vid kraj Dobrinja, 27. VII. 1898 — Zagreb, 3. III. 1981). Klasičnu gimnaziju završio u Sušaku 1921, a studij slavistike i romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1943. Nakon studijskoga boravka u Firenci 1923–24, korektor je u beogradskom dnevniku Novosti. Vrativši se u Zagreb 1927, radio kao knjižničar u Higijenskom zavodu i predavač u Školi narodnog zdravlja do 1941, potom kao redaktor školskih knjiga te, nakon II. svjetskoga rata, korektor i lektor u nakladnom poduzeću »Zora« do 1951. Otada u LZ, isprva asistent, od 1953. do umirovljenja 1963. lektor. Stručne i znanstvene radove o krčkom, korčulanskom i lopudskom pomorskom i ribarskom nazivlju, obalnoj toponomastici Krka (uključujući mikrotoponimiju dobrinjskoga područja) i zapadne Istre, narodnoj književnosti, glazbi, nošnji i običajima na Krku te o općeodgojnim temama objavljivao je, sam i u suradnji, u novinama, časopisima i zbornicima Narodni napredak (1931, 1934), Istra (1934), Novosti (1934), Obzor (1935), Krčki kalendar (1939, 1941), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1949, 1962), Riječka revija (1953–55, 1961, 1963), Toponimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja (Zagreb 1956), Zbornik Instituta za historijske nauke u Zadru (1956), Filologija (1959, 1963), Ljetopis JAZU (1960, 1962–63, 1965), Jadranski zbornik (1963–66), Narodna umjetnost (1963), Dometi (1968–70), Krčki zbornik (1970, 1972, 1975) i Hrvatski dijalektološki zbornik (1973). S H. Petrisom sastavio je prvu Antologiju nove čakavske lirike (Zagreb 1934, 1947²). Vrsnim izborom djela četverice pjesnika (V. Nazor, M. Balota, P. Ljubić i D. Gervais), kojima su, više u skladu s Jelenovićevom folklorističkom orijentacijom negoli sukladno naslovu, dodane i narodne pjesme (Neznanke), prvo je izdanje te antologije znatno utjecalo na afirmaciju i popularizaciju dijalektalnoga stvaralaštva i potaknulo niz sličnih zbirka. Treće, znatno prošireno izdanje (Nova čakavska lirika. Zagreb 1961) J. potpisuje samostalno. Posmrtno mu je objavljeno neredigirano gradivo za zbirku narodnih poslovica, izrjeka i uzrečica Dobrinj u narodnim poslovicama (Dobrinj 1998), a među sačuvanim su rukopisima rad o toponimima Omišlja i okolice te gramatika i rječnik dobrinjske čakavštine (u redakciji Krčkoga zbornika). Scenarist je i redatelj prvoga dokumentarnoga filma o Krku Krk, naš najveći otok (1938). Surađivao u izradbi Antologije čakavske poezije (Rijeka 1969) te za tisak priredio pripovijetke I. Jardasa (Kitica mažurani. Zagreb 1953) i književnu ostavštinu M. Laginje (Istranom. Rijeka 1970). Prevodio je s talijanskoga (L. Pirandello, C. Goldoni, A. Palazzeschi), slovenskoga (J. Trdina), poljskoga (M. Malecki) i, sa suprugom Šarlotom, slovačkoga jezika (F. Král’). Potpisivao se pseudonimima Pinkuz, Ive Bunetar.