ARNOLD, Đuro

ARNOLD, Đuro, pjesnik, filozof i pedagog (Ivanec kod Varaždina, 24. III 1853 — Zagreb, 22. II 1941). Preci su mu za francuske revolucije doselili iz Švicarske. Od 24 braće i sestara bio je devetnaesto dijete Ivana, poreznika, i Sofije, rođ. Vukanić. Najranije djetinjstvo proveo je u Krapini. Osnovnu školu pohađao je u Zagrebu, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu, gdje je maturirao 1873. Od 1874. studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu filozofiju kao glavni te povijest i zemljopis kao sporedne predmete. Za bosanske krize bio je mobiliziran, pa se tek 1879. zaposlio kao profesor zagrebačke gimnazije. God. 1880. promoviran je u prvog doktora filozofije na Sveučilištu u Zagrebu na temelju rasprave Etika i povjest, tiskane 1879. Usavršavao se na sveučilištima u Göttingenu (1880) te u Berlinu i Parizu (1881/1882). Od 1889. ravnatelj je Kr. učiteljske škole. God. 1894. imenovan je izvanrednim, a 1896. redovitim profesorom za teoretsku i praktičnu filozofiju te pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umirovljen je 1923. Bio je dekan Filozofskog fakulteta 1898/1899. i 1912/1913, a rektor Sveučilišta u Zagrebu 1899/1900. Dopisni je član JAZU od 1891, redoviti od 1899. te predsjednik Matice hrvatske od 1902. do 1909. Već od 1892. je počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora, Društva braće hrvatskog zmaja od 1924. i počasni građanin Krapine. — U književnosti se javio pjesmom Pri povratku (Vienac, 1873, 49). Rodoljubnim pjesmama, romancama i baladama s temama iz hrvatske prošlosti i narodne predaje (Krapinske elegije; Damjan Juda, knez dubrovački; Kata Lovićeva i dr.) te refleksivnom lirikom javljao se u publikacijama: Vienac (1873–1886, 1888–1891, 1893–1902), Hrvatska lipa (1875), Hrvatski dom (1876), Obzor (1898, 1900, 1901, 1904), Prosvjeta (1904–1913), Hrvatsko kolo (1905, 1906, 1908, 1930), Katolički list (1906, 1915, 1916), Hrvatska smotra (1907–1910, 1933), Hrvatsko pravo (1908, 1924), Koledar hrvatskoga katoličkoga narodnoga đaštva (1909, 1910), Serafinski perivoj (1909–1913), Književni prilog (1911, 1912, 1913–1915), Hrvatska (1912, 1914, 1915), Hrvatska prosvjeta (1914–1918), Naša misao (1914, 1915 ), Jeka od Osijeka (1918, 1919), Vijenac (1923, 1925, 1927), Hrvatsko pravo (1924, 1925), Omladina (1924, 1925), Hranilovićeva spomenica (1925), Selo i grad (1928/1929, 1930, 1931), Hrvatski list (1939), Novo doba (1940) i dr. Napisao je pripovijest Samo četvrt sata (Vienac, 1880, 15–18). Potpisivao se šiframa i pseudonimima: A., G. A., Gj. A., Gj. A-d, Gj. Ar., O. D., R. R., Ivančanin, Georg Arnold. Objavio je više knjiga pjesama, a za života posebnu je popularnost stekao pjesmom Domovina. Tekstovi su mu uvršteni u mnoge antologije, kalendare i zbornike. Izbor njegove lirike objavljen je na češkom, esperantu, njemačkom, slovačkom i talijanskom. Kao urednik Vienca (1889–1900) i predsjednik Matice hrvatske dao je veliku podršku književnoteoretskim postavkama »starih«. Njegovi nazori izraženi su i u besjedama na glavnim skupštinama Matice hrvatske: Umjetnost prema znanosti, Može li umjetnost zamijeniti vjeru, Jedinstvena hrvatska narodna kultura (Glas Matice hrvatske, 1906, 1908, 1909). — Kao filozofski pisac A. je bio pod utjecajem H. Lotzea a preko njega filozofske tradicije J. F. Herbarta i G. W. Leibniza. Pisao je o temeljnim pitanjima filozofije koju je definirao kao znanost o »posljednjim uzrocima i svrhama bitka« (Logika, str. 40). Zastupao je spiritualistički pluralizam. U raspravi Zadnja bića (Rad JAZU, 1888, 93) zamislio je svijet građen od mnoštva jednostavnih, nepromjenjivih dušolikih »zadnjih bića« koja su povezana dodirom i prema različnom stupnju osviještenosti hijerarhijski raspoređena, a vrhunac hijerarhije je apsolutna svijest, Bog. Prema nekim mišljenjima, A. je u kasnijim djelima – O psihologiji bez duše i Monizam i kršćanstvo (Rad JAZU, 1909, 176 i 178) – napustio ranije filozofsko stajalište. Tome nasuprot, P. Vuk Pavlović dokazivao je jedinstveni Arnoldov filozofski nazor (spiritualistički pluralizam koji potpuno ne isključuje spiritualistički monizam) što zastupaju i S. Matičević i B. Despot. Napisao je dva srednjoškolska udžbenika (Logiku i Psihologiju) koji su bili standardni udžbenici više od trideset godina. — U pedagoškom radu slijedio je Herbartove ideje. Na Arnoldov poticaj osnovan je 1896. Pedagogijski seminar za teoretsku i praktičnu izobrazbu budućih srednjoškolskih nastavnika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u vrijeme kad takve ustanove nisu imale ni mnoge razvijenije zemlje. — Za sukoba »starih« i »mladih« o Arnoldovoj poeziji pisano je različno, od precjenjivanja (J. Hranilović, V. Filipašić, P. Grgec, F. Nikolić) do osporavanja (P. Skok, M. Marjanović, M. Dežman, Zofka Kveder). U novije vrijeme nazvan je Šenoinim i Markovićevim nastavljačem, tvorcem idealističke i romantične balade hrvatskog predrealizma. Iako kršćanski i tradicionalistički mislilac, A. je bio jedan od najistaknutijih predstavnika svjetovne filozofije u Hrvatskoj svoga doba. Kao filozofski pisac nije bio ni originalan ni plodan, ali je odigrao važnu ulogu u izgrađivanju hrvatske filozofijske terminologije. Njegovo umovanje Matičević je okarakterizirao kao »pomirljivost, držanje sredine i sklada, te visoki i nepokolebljivi idealizam«. Razvitku pedagogije u Hrvatskoj pridonio je svojim praktičkim pedagoškim djelovanjem. Kao učitelj, organizator školstva, prvi profesor pedagogije na Filozofskom fakultetu i prvi predstojnik Pedagogijskog seminara odgojio je mnoge generacije nastavnika.