HRANILOVIĆ, Jovan

HRANILOVIĆ, Jovan, pjesnik i kritičar (Kričke kraj Drniša, 18. XII. 1855 — Novi Sad, 5. VIII. 1924). Sin Nikole, svećenika. U Zagrebu maturirao u gimnaziji grkokatoličkoga konvikta 1874, studirao teologiju u Zagrebu 1874–76. i Beču 1876–78. Kao grkokatolički svećenik župnikovao u Kaštu, Radatoviću, Križevcima, Sošicama, Kucuri, Keresturu te bio paroh u Novom Sadu 1889–98. i 1900–24. Javno djelovanje započinje kao pravaš i protivnik velikosrpske politike te zagovornik federalizma i posebnog položaja Hrvatske. God. 1918–19. predsjedava vojvođanskom skupštinom i vladom. Pred kraj se života u potpunosti opredijelio za jugoslavenstvo. U književnost ulazi baladom Jelka i Mirko u Bunjevačkoj i šokačkoj vili 1873. Pisao je pjesme, pripovijetke, političke i književne rasprave i objavljivao ih u dnevnom tisku i časopisima Vienac (1873–78, 1882–89, 1890–96, 1898–1903, 1909, 1923–24), Hrvatska lipa (1875), Hrvatski dom (1876–77), Almanah Hrvatska (1880–81), Hrvatska (1880–81, 1890, 1907, 1913), Hrvatska vila (1882–84), Sloboda (1883, 1885), Svjetlo (1884, 1889–91, 1895), Iskra (1885), Balkan (1886), Pozorište (Novi Sad 1886–1907), Sloga (1887), Branik (Novi Sad 1890–94, 1897–98, 1901, 1904–06, 1908), Kolo (Beograd 1890), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1890, 1902, 1904, 1909–11), Javor (Novi Sad 1891–92, 1912), Obzor (1891, 1894–1903, 1905), Dom i sviet (1892), Ženski svet (Beograd 1892), Brankovo kolo (Srijemski Karlovci 1895, 1900, 1904), Naše doba (1895), Prosvjeta (1895, 1903, 1911–14, 1916), Hrvatski branik (Srijemski Karlovci 1896, 1897, 1904–05, 1909, 1911), Prijatelj naroda (1898, 1900), Agramer Tagblatt (1899, 1900, 1905), Hrvatska domovina (1899), Preporod (1899), Bog i Hrvati (1904), Narodni list (1904), Novi list (1904), Glasonoša (1905), Hrvatsko kolo (1905–08), Glas Matice hrvatske (1906–09), Domaće ognjište (1909), Hrvatstvo (1909), Subotička Danica (1910), Hrvatska prosvjeta (1913–14, 1916, 1918), Katolički list (1913), Glasnik sv. Ante Padovanskog (1917), Neven (1919), Jedinstvo (Novi Sad 1920–24) i dr. Bio je urednik časopisa Obzor 1898. i Vienac 1899–1900. Svoje je kritičke i književne tekstove potpisivao pseudonimima Jedan književnik, H., Hr., -ić, I. H., J., J. H., -n, nj., -oa-, r, r-o, -v-. Najpoznatiji je kao pjesnik Žumberačkih elegija, zbirke sentimentalnih, deklamatorski vješto sročenih stihova u stilu šenoinske versifikacije s naglašenom etičkom i rodoljubnom motivikom, ali kao lirik nije ostavio znatnoga traga u hrvatskoj poeziji. Najbolji je dio svoga stvaralaštva ostvario u kritici. Suvremenik kritičara realizma J. Iblera, J. Pasarića i M. Šrepela, a svojim je stavovima bio najbliži Pasarićevim tezama o tzv. zdravom realizmu. Pišući o teoriji novele (Vienac, 1882), a zatim i o A. Palmoviću (Balkan, 1886) pokušao je postaviti određena estetička načela o pisanju proze. Zalagao se za svojevrsni spoj idealizma i realizma u stvaralačkom procesu, za etičnost i tendencioznost koja treba proizići iz samoga djela, a kao literarne uzore isticao je pripovjedača K. Š. Gjalskoga i pjesnika Đ. Arnolda. Njegovi su kriteriji često nejasni, a ocjene i teze nekonsekventne. U razdoblju moderne bio je izrazito konzervativno opredijeljen, istupajući na strani tzv. starih, tradicionalista na čelu s F. Markovićem.