IVANIŠEVIĆ, Ivan

IVANIŠEVIĆ, Ivan (Giovanni, Ioannes; Gioannizio Ioannitius), pjesnik i vikar (Postira, 1608 — Povlja?, 1665). Sin Vicka, bračkoga plemića iz grane obitelji nastanjene u Postirima, gdje je kršten 13. II. 1608. Filozofiju i teologiju završio u Hrvatskom kolegiju u Loretu, zatim studirao pravo u Padovi. Stekao doktorat obaju prava. Najvjerojatnije ga je 1632. biskup P. Cedulini imenovao teologalnim kanonikom i generalnim vikarom Hvarske biskupije. Nakon Cedulinijeve smrti kao kapitularni vikar upravljao biskupijom 1634–35. i pohodio Vis. Uz prekide bio je generalni vikar i za biskupa Nikole Zorzija te Vicka Milanija (spisi o njegovu djelovanju čuvaju se u Arhivu Biskupske kurije u Hvaru te u zagrebačkom Arhivu HAZU u zbirci Archivalia Brattiensia pod oznakom 65a B II Bo 11). Napustivši službu, od pol. 1650-ih župnik je u Dolu na Braču. Nakon smrti Nikole Cerinea 1660. imenovan je opatom benediktinske opatije sv. Ivana u Povljima. Zbog navodnoga propovijedanja islama, nezakonitoga podjeljivanja oprosta i posredovanja u sporovima brački su uglednici 9. VIII. 1662. mletačkomu uredu inkvizicije predali optužnicu protiv Ivaniševića, no tijek postupka nije poznat (spis se čuva u Archivio di Stato di Venezia, Santo Uffizio, b. 110). God. 1657. po narudžbi bračke općine sastavio je popis bračkoga plemstva (objavio A. Ciccarelli 1802), a bavio se i istraživanjem starina, o čem je izvijestio splitskoga nadbiskupa Leonarda Condulmera u pismu od 5. VI. 1660. Pismo mu je uz 15 komada rimskoga novca pronađenih u Škripu i prijepis dvaju natpisa poslao po svojem bratu Jurju. — U duhu dubrovačkih baroknih pjesnika objavio je čakavsku zbirku Kita cvitja razlikova od devet pjevanja (cvitova) u kojima se osmeračke sestine i dvostruko rimovani dvanaesterci izmjenjuju s prozom. U prvim trima I. pjeva o preobrazbi čovjeka od sagrješenja do pokajanja i jedinstva s Bogom, a u četvrtom prikazuje razgovor duše i raspetoga Krista. Peti sadržava prepjeve 108. psalma i Očenaša, teološke osvrte te jednu molitvu sv. Jeronima, a šesti Od privare i zle naravi ženske ženomrzačka je satira s povijesnim i legendarnim primjerima. Pod naslovom Versi od privare i zle naravi od zli xenah i s dodatkom tuđih strofa taj je cvit otisnut i samostalno – u splitskoj tiskari Marije Piperata i sina te dva puta u zadarskoj tiskari Ivana Bastiera (sva tri bez oznaka godine) – a potaknuvši u odgovorima J. Armolušića (1643) i poslije M. Arnerića (1802) jednu od prvih raspra u hrvatskoj književnosti. Najcjenjeniji, sedmi cvit Kako se petnik naučio peti osvrt je na pjesnički poziv u alegorijskom odlasku na »slovinski« Parnas i susretu s vilama. U osmom se cvitu pjeva o iznevjerenom prijateljstvu, a deveti obuhvaća poslanice, nadgrobnice i prigodnice. Dijelovi zbirke objavljeni su u knjigama Nasradin iliti Bertoldo i njegova pritanka domišljatost, himbenost i lukavština (Zadar 1857²) i Kita cvitja razlikova (Beograd–Bol 1981), u Zborniku stihova XVII. stoljeća (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 10. Zagreb 1967) te u Almanahu ilirskom (Karlovac 1823) i u časopisu Danica ilirska (1838, br. 37–44). Rukopisi najavljenih djela Govorenja osobita Svetoga Augustina, Raj zemaljski, Uzdasi od golubice i Bič od zlobnikov i licimiri vjerojatno su izgubljeni.