JORDAN, Vasilije Josip

JORDAN, Vasilije Josip, slikar (Zagreb, 1. III. 1934). U Zagrebu završio Školu primijenjene umjetnosti 1953 (V. Gliha Selan) i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u klasi Lj. Babića 1958. Potom je samostalni umjetnik u Zagrebu; 1963. studijski boravi u Parizu. Od 1978. docent, od 1985. profesor i od 1996. do umirovljenja 1999. redoviti profesor na ALU u Zagrebu, od 1996. redoviti profesor na ALU u Širokom Brijegu. Vezan uz renesansno-baroknu tradiciju, dosljedan u figuraciji i vrhunskom umijeću, slika tehnikom starih majstora, uglavnom u ulju i temperi, slojevito i chiaroscuro, uravnotežene klasične kompozicije naglašene perspektive. Zaokupljen nostalgijom za djetinjstvom, magičnim svijetom starih fotografija te glazbom, prikazuje svoju intimu, čovjekovu tjeskobu i strah, »istodobno listajući veliku knjigu umjetnosti i mali obiteljski album« (I. Zidić). Od početka je blizak poetici nadrealizma (In aeternum, 1955; Studija/Mrtva priroda, 1956, MSU u Zagrebu; Autoportret, 1956; Pastoralni ciklus, 1957; Žena-katedrala, 1960; Sanjarenje, 1961). Usmjeren prolaznosti i sjećanju, kreće se »od tamnih tonaliteta pesimizma do svijetlih tonova pastoralne nostalgije«. U ranoj tamnoj fazi izražava apokaliptične vizije straha i smrti (Apokalipsa, 1960; Marcia funebre finale, 1960. i Kult apsurda, 1961, obje MSU u Zagrebu; Menažerija, 1961, MG u Zagrebu; Poliptih, 1963; Hereditarnost, 1964). Opus mu se razvija u tematskim ciklusima: Ruševine (1962, 1966, 1971, Bruxelles, Galerie Isy Brachot), Materinstvo (1963), Samotar (1964–65, 1969, 1976, 1980, 1986, 1996), Vremenski zid (1964, 1971, 1973, 1975–77, 1981, 1987), Familija (1967, 1969, 1972, 1974, 1986); za ciklus Genealogija (1967–68) dobio je Nagradu grada Zagreba (1969). Od 1970-ih učestalo se javljaju nove cjeline i motivi: Duše stvari (1970–71), Homo volans (1971, MG u Zagrebu), Odlazeći (1972–76, 1979, 1982, 1987), Jockey II (1973, MSU u Zagrebu), Nosorog (Svetište i nosorog, 1973; Nosorog i muzičari, 1980), Obitavalište (1973, 1976, 1979–1981, 1988, 1993), Ladanje (1974–75, 1980, 1988), Bazeni (1977–78), Biciklisti (1978, 1985, 1987), Antropomorfni pejzaži (1979–81), Djetinjstvo (1979), Muzičari (1979, 1986, 1988, 1994), Stepeništa (1979), Igre (1981), Sustolnici (1982, 1997, 2001), Bezvremeni (2003–04). Prizori ispunjeni tišinom prožeti su osjećajem straha i osamljenosti, ali i tradicije te ljepote. Od sredine 1980-ih bavi se i sakralnim slikarstvom u ulju i kombiniranoj tehnici. Izveo je 14 postaja križnoga puta za crkvu sv. Antuna na Svetom Duhu u Zagrebu (postavljene 1986) te Kristovu proslavu za crkvu sv. Marka u Plehanu. Slike mu se nalaze i u crkvama sv. Franje u Tuzli (Dvanaest apostola) i Šikari kraj Tuzle te u župnoj crkvi u Osoru, a jedna i u vatikanskom Muzeju suvremene sakralne umjetnosti (Via crucis, 1988). U prikazima Kristove muke ostvario je iznimnu izražajnost ljudskoga lika (ciklus Corpus Christi, izložen 1991. u kapeli sv. Dizme u Zagrebu, Nagrada »Vladimir Nazor« 1992; Arma Christi, 2001), pa je svrstan »u red najvećih majstora našeg ekspresionizma« (J. Depolo, 1991). Radi virtuozne i maštovite crteže, u početku razrađene (Dragica, 1958, ugljen), poslije naznačenim oblicima ostvaruje cjelinu (Biciklist, 1987, kreda) te crteže-slike u kombiniranoj tehnici (Ljubavna igra B, Promenada, Sustolnici, sve 1986; Antropomorfni pejzaž, Panopticum Zagrabiensis, Pietà C, Promenada K, sve 1987). Izdao je mape bakropisa Perpetuus Augustus (tekst M. Tomasović, Zagreb 1988), Psalmi (stihovi Dražen Katunarić, predgovor Zdravko Zima, Zagreb 1990) i Kolijevka (tekst M. Kljenak, Zagreb—Klek 1991) te sa suprugom Dragicom Cvek-Jordan mapu serigrafija Memorije (predgovor Depolo, Zagreb 1990). Ilustrirao je dječje knjige (V. Hugo, Kozeta. Zagreb 1968). Izlagao je samostalno u Beogradu (1961, 1963, 1967), Zagrebu (1961, 1967. s I. Lovrenčićem i D. Naumovim, 1972–73, 1975, 1977, 1979, 1982–83, 1985–93, 1996–97, 1999–2003), Novom Sadu (1962, 1972), Splitu (1962, 1982, 1987, 1996, 2000, 2004), Antwerpenu (1963), Skoplju (1964), Parizu (Galerie Lambert 1966, Galerie Isy Brachot 1982), Somboru (1967), Bruxellesu (1968; Galerie Isy Brachot 1974, 1975. s M. Đurićem Dadom, 1978, 1981. s P. Delvauxom, 1983), Vinkovcima (1969, 1976. s D. Cvek-Jordan), Knokke le Zoute (Galerie Isy Brachot 1973, 1976), Crikvenici (1976), Dubrovniku (1979, 1984, 1997), Sankt Gallenu (1980), Stuttgartu (1983), Gornjoj Stubici (1984), Varaždinu (1984, 1991, 1994, 1998), Lausannei (1985–86), Ljubljani (1986, 1994), Opatiji (1986), Padovi (1986–87, 1990, 1992, 1994, 1996), Bologni (1987–96), Rimu (1987), Zadru (1987, 2002), Milanu (1988), Supetru (1988, 1992. s D. Cvek-Jordan, 1995, 2003), Valjevu (1988), Krku (1989), Rijeci (1989), Veneciji (1990), Osijeku (1991, 1995), Beču (1992), Kölnu (1993), Samoboru (1993), Kostanjevici (1994), Mariboru (1994, 1998), Čakovcu (1995), Ninu (1996), a skupno na izložbama ULUH-a (od 1958), NOB u djelima likovnih umjetnika (Beograd 1961 – nagrada, 1971 – nagrada), Biennale mladih (Rijeka 1962 – nagrada, 1964 – nagrada, 1966), Osam slikara (Dubrovnik 1962), Beogradski trijenale (1964 – nagrada, 1967), Bijenale u San Marinu (1965), Bijenale u São Paulu (1965), Zagrebački salon (1965–66, 1969–70, 1972–74), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Bijenale ilustracija (Bratislava 1967), Izložba mladih (Pariz, Galerie Lambert 1967), Magično-fantastično (Bruxelles 1967), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1967), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967–68), Svjetska izložba u Montrealu (1967), Umjetnička kolonija Rovinj (1968 – nagrada), Zagrebačka izložba crteža (1969, 1993 – nagrada), Znakovi obnove nadrealizma (Bruxelles, Galerie Isy Brachot 1970), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek, Zagreb 1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Novi oblici figuracije (Dubrovnik 1979), Refleksi nadrealizma u poslijeratnom jugoslavenskom slikarstvu (Zadar 1980), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981–82), Izbor djela bolske Galerije (Zagreb 1984), Zbirka Biškupić (Zagreb 1985, 2002), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Nova hrvatska sakralna umjetnost (Rijeka 1991), ALU u Zagrebu (München 1994, Zagreb 1997–98), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996). Autor je svečanoga zastora Harmica za HNK u Zagrebu (1999, izveo R. Labaš) te inscenacije Verdijeve opere Simon Boccanegra u tom kazalištu 2003. Objelodanio je članak Prošlost i budućnost nadrealizma (Vjesnik, 1972, 21. XII). Njegovo djelo, svrstavano u magični realizam, metafizičku struju modernoga slikarstva, postnadrealističko, fantastično i oniričko slikarstvo, izdvaja se majstorstvom, izvornošću vizija i osebujnošću likovnoga izraza.