IVANOVIĆ, Krsto

IVANOVIĆ, Krsto (Ivanovich; Cristoforo, Christoforo, Kristofor), libretist, pjesnik, povjesničar i epistolograf (Budva, 1618 — Venecija, potkraj 1688). Pripadnik budvanske plemićke obitelji. Prema nekim tvrdnjama (J. M. Paton, N. Dubowy, M. Velimirović) rođen 1628. Školovao se u rodnom gradu, zatim studirao u Padovi, 1667. doktorirao iz obaju prava. Nakon studija vratio se u zavičaj, u kojem je bio župnik, kanonik, kaptolski bilježnik i učitelj u javnoj školi. God. 1654–56. živio u Veroni, gdje je imao prve doticaje s kazalištem i postao članom mjesnih akademija Accademia Filarmonica i Accademia dei Temperati. Potkraj 1656. ili na poč. 1657. prešao je u Veneciju i ondje ostao do kraja života. Bio je tajnik patricija Leonarda Pesara, prokuratora crkve sv. Marka. God. 1676. postao je potkanonikom Svetoga Marka (1681. dužd Luigi Contarini tu je službu preinačio u kanoničku), a također je bio član Accademia Delfica, društva književnika i libretista. Očigledno je održavao veze s domovinom, jer je 1677. bio budvanski poklisar. Pokopan je u crkvi sv. Mojsija (San Moisè), u kojoj je 1684. dao podignuti nadgrobni spomenik s obiteljskim grbom, mramornim poprsjem, pločom i dvama natpisima na latinskom o svojim zaslugama. Grobnicu je izradio M. Beltrame prema nacrtima A. Porzija, i neki misle da je »zasigurno najveličanstveniji spomenik jednog Hrvata u Mlecima« (L. Čoralić). Ivanovićevo je djelo raznovrsno. Za života mu je objavljeno pet opernih libreta (»dramma per musica«), knjiga pjesama i pisama, dvije knjige različitih sastavaka (dijelom ponovljenih) te nekoliko prigodničarskih brošura. Operna libreta, objavljena 1663–74. uglazbili su talijanski skladatelji, a usporedno te su opere i praizvedene: L’amor guerriero (P. A. Ziani, Venecija 1663), La Circe (Ziani, Beč 1665; G. D. Freschi, Beč 1679), Il Coriolano (P. F. Cavalli, Piacenza 1669), La costanza trionfante (G. D. Partenio, Venecija 1673) i Lisimaco (G. M. Pagliardi, Venecija 1673). U tim libretima, s posvetama istaknutim osobama, očituje se kao spretan stihotvorac na talijanskom jeziku; obrađujući klasično-mitološku i povijesnu tematiku po tadašnjem ukusu, proslavio se u mletačkim kulturnim krugovima. Vještom dramaturgijom, jednostavnim i izražajnim stilom, I. je, prema nekim poznavateljima, u tom žanru uspio ostvariti najveći domet (R. Rotković). Premda su njegova libreta postala ravnopravni činitelji operne umjetnosti, I. nije bio reformator, »spreman za velike promjene« (S. P. Novak). Također je napisao serenadu La felicità regnante, uprizorenu 1681. u dvoru kanoničke kurije u nazočnosti dužda Contarinija, kojemu je zahvalio na imenovanju za kanonika Svetoga Marka. Glavno je Ivanovićevo djelo Minerva al tavolino (1681, 1688), s kazališnim uspomenama Trascorso istorico ovvero Memorie teatrali di Venezia. Veći dio knjige čine sabrana pisma i poetski sastavci. Najvrjedniji i najuspjeliji je kronološki pregled venecijanske opere, popis predstava u razdoblju 1637–81, odn. 1637–87. u drugom izdanju. Tim je I. »utemeljio istraživanje repertoara kao teatrološke discipline« (Novak). Uza stanovite činjenične nepreciznosti i manje propuste to je djelo prvorazredno vrelo, temelj za sve kronologije koje su se pojavile u idućim stoljećima (Dubowy). Kao aktivni sudionik kazališnoga života, proširuje tematiku različitim dojmovima i podatcima o teatarskom ozračju Mletaka. Ta svojevrsna povijest baroknih venecijanskih kazališta i danas je cijenjena u stručnoj, posebice muzikološkoj literaturi. S tom je djelatnosti povezana njegova epistolografija. U pismima, često razmjenjivanima, važnom vrelu za njegov život i rad, očituju se ne samo njegova dramaturška i druga stajališta, od kojih su neka svjedočanstvo onodobnih kulturnih i glazbenih prilika, nego i književni talent. Među naslovnicima su vladari Luj XIV. i Leopold I, kardinali J. Mazarin i C. Carafa, skladatelji njegovih libreta i drugi poznati ljudi. Znatan dio svojega epistolara I. je objavio (Poesie, 1675; Minerva al tavolino). Neprekidno se bavio i pjesništvom. Jedan od njegovih prvih biografa F. M. Appendini izrijekom navodi da je »njegovao poeziju na narodnom jeziku« s finoćom i ukusom. Do danas se ništa od toga nije pronašlo. Sklonost prema pjesništvu iskazao je skupljajući razne sastavke duhovne poezije. Rukopis Budvanska (Budljanska) pjesmarica (autograf u Arhivu HAZU u Zagrebu, I. b. 8) sadržava pučke dramske tekstove, prikazanja u skraćenu obliku, bratovštinsku liriku i dvije pjesme iz knjige I. Ivaniševića Kita cvitja razlikova (Venecija 1642). Sve je uglavnom prepisano iz južnohrvatskih predložaka, prilagođeno budvanskomu govoru. U Veneciji je kontinuirano objavljivao pjesme u posebnim brošurama, većinom prigodnice o aktualnim političkim događajima, pretežno o ratovima protiv Turaka (opjevao je oslobođenje Beča od turske opsade 1683), hvalospjeve uglednicima i dr. Pjesništvo mu je epsko i lirsko, raznolikih obilježja, panegiričko, religiozno, satirično, ljubavno i refleksivno. Epske ratničke poeme kritizirali su zbog isprazne retorike i versifikatorske nespretnosti. Većinu svojih pjesničkih uradaka, 120 soneta, madrigale, tri kraća spjeva i idilu, skupio je 1675. u zbirci Poesie. Krivo mu se pripisivao prepjev talijanske pripovijesti o djevojci bez ruku Život od Olive, kćere Julijana cesara, premda se njegovo autorstvo ne navodi u starijim talijanskim i hrvatskim izdanjima. Ogledao se i kao povjesničar. U Budvi se počeo baviti pisanjem tekstova historiografsko-memoarskoga i kroničarskoga obilježja. Napisao je povijest grada Anali di Budua (1650), zamišljenu u tri knjige. Prva obuhvaća povijesni pregled od osnutka Budve do autorovih dana, druga je posvećena opisima crkava, a treća govori o budvanskim nošnjama, običajima i svečanostima. Djelo, napisano s izrazitim simpatijama prema Mletačkoj Republici, bez obzira na nedostatke i maštarije pogotovo za starija razdoblja (služio se ponajviše Orbinijevim Il regno degli Slavi, 1601), korisno je vrelo za suvremene događaje koje je pomno pratio (Kandijski rat) i za segmente crkvene povijesti. Sačuvano je bez treće knjige, u manjkavim i neurednim prijepisima iz kraja XIX. st. (Arhiv HAZU u Zagrebu, I. d. 103. i DA u Zadru). U rodnom gradu prepisao je iz izvornika i uredio Budvanski statut (Statuta et leges civitatis Buduae) i tako ga spasio od propadanja. Njegovo glavno historiografsko djelo trebao je biti opsežan i uglavnom na službenim izvješćima utemeljen prikaz rata Svete lige protiv Turaka nakon njihova poraza pod Bečom 1683. do proljeća 1688, Istoria della Lega Ortodossa contro il Turco in tre tomi, ali je ostao nedovršen. Više je kronika, nedovoljno proučavana. Pošto je promijenio više vlasnika, rukopis se danas nalazi u SAD, na Harvardovu sveučilištu (Houghton Library, Mass. Ital. 53). Sličnoj tipologiji, po svem sudeći, pripada Ivanovićev nepronađeni spis, vjerojatno nedovršen L’istoria ne Marmi, ov(v)ero Memorie gloriose di Giovanni Pesaro, fu serenissimo principe di Venezia, figurata nel di lui Regio Mausoleo. Vrlo cijenjen u svojem vremenu, I. je znatno pridonio kulturnomu prožimanju hrvatsko-talijanskih veza. J. Kavanjin u spjevu Bogatstvo i uboštvo ističe da je I. »mudar pojnik i uzorit« (VII, 214). Njegove libretističke drame, epistolografija i memoarski spisi značajna su svjedočanstva i autentično vrelo za proučavanje venecijanskoga intelektualnoga i kazališnoga života XVII. st., pa i povijesti Budve.