Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JUHN, Hinko (Jun), kipar i keramičar (Podgorač, 9. VI. 1891 — Zagreb, 5. IX. 1940). Obrtnu školu završio 1907. i 1911. diplomirao kiparstvo na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (R. Frangeš Mihanović) u Zagrebu te 1912. nastavio školovanje na međunarodnoj akademiji u Firenci. Studij keramike započinje 1918. u češkoj Stručnoj keramičkoj školi u mjestu Bechynĕ i u Obrtnoj školi za keramiku i umjetnički obrt u Teplicama te nastavlja u školama za umjetnički obrt u Dresdenu i Beču (M. Powolny). Kao prvi naš školovani keramičar, u Zagreb se vraća 1921, kada je imenovan pomoćnim učiteljem za keramiku na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. God. 1924. premješten je u Obrtnu školu, gdje je do 1929. stručni, potom do kraja života predmetni učitelj keramike. Oblikovao je skulpturu keramičkim tehnikama (majolika, fajansa, porculan) u tradicionalnim kiparskim materijalima (terakota, gips, bronca, kamen i drvo), a glavna je tema njegova opusa ljudska figura, posebice ženski akt. Prve, gracilne skulpture nose obilježja secesijske stilizacije i talijanske renesanse (Primavera, 1916, proglašena najboljom skulpturom na Proljetnom salonu 1916), a na nekima (Studija, 1913) vidljiv je i utjecaj bečkoga ekspresionizma. Nakon povratka iz srednje Europe proširuje skalu motiva pa po uzoru na meissensku porculansku proizvodnju u opus uvodi likove iz commedije dell’arte (Pierot i Pierota, 1923; Pajazo, 1924, MG u Rijeci), a pod snažnim utjecajem Powolnyja i keramičkih radova iz bečkih umjetničkih radionica (Wiener Werkstätte) alegorijske i mitološke motive (Dijana s košutom, 1925) te folklorne teme (Bosanka, oko 1930, MG u Rijeci; Slavonka i Dalmatinac, obje 1930). Zaokupljen srednjoeuropskom secesijom, oblikuje dekorativne keramičke figure (stilizirane antičke heroine, orijentalne plesačice, životinje), reljefe za kamine (Dijana u lovu, 1920–25) i uporabnu keramiku (posude, vaze, svjetiljke, svijećnjaci) jednostavnih, čistih linija u kojoj najočitije dolazi do izražaja njegov stav da »umjetnost mora biti lijepa i korisna« (Doza sa ženskim aktom). U pol. 1920-ih stvara stilizirana art déco djela (Bajadera, 1923), a istodobno počinje oblikovati i skulpturu senzualnih, meko modeliranih volumena na tragu A. Maillola, F. Kršinića i poetiziranoga realizma (Djevojački akt, oko 1924, MG u Zagrebu; Dvije žene, 1924). Tijekom 1930-ih uglavnom radi intimnu skulpturu u tradicionalnim kiparskim materijalima, a keramičke tehnike ograničuje na uporabne predmete (Vaza, 1932). Stvara seriju ženskih likova krupnijih formom i proporcijama (Ležeći ženski akt, oko 1930, Sklupčana, 1930–32, Ženski akt s draperijom, 1936, Djevojka s knjigom, 1936–37, sve u Gliptoteci HAZU; Poslije kupanja, 1935, MG u Zagrebu; Veliki akt, 1930–35) te portretnu skulpturu (Portret ing. Kavurića, 1930-ih, Gliptoteka HAZU; Juraj Turina, 1933) naglašenih realističkih obilježja i precizne psihološke karakterizacije. Prvu javnu plastiku izveo je 1912–13. za »zimsku« kapelu kraj dvorca u Brezovici (secesijski oltar s oltarnom skulpturom, svijećnjacima i svetohraništem i reljef Jaganjac Božji renesansnih obilježja u luneti iznad ulaza). Suosnivač je 1926. društva za promicanje umjetničkoga obrta »Djelo« te surađujući s članovima arhitektima, izvodi više skulpturalnih dekoracija. Oko 1926. radi art déco skulpturu Akt s dignutom rukom za fontanu u dvorištu vile Barmaper na Tuškancu, kbr. 8 (projektirao A. Baranyai). Za kupalište u zgradi Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu u Mihanovićevoj ul., kbr. 3 (projektirao R. Lubynski) izveo 1926–27. u tehnici glazirane keramike deset reljefa i pet skulptura (nakon preuređenja devet reljefa i dvije skulpture), kojih su se mitološki i alegorijski motivi skladno uklopili u prostor. Izradio je 1929. Plaketu Luke Zupčića (Muzej grada Zagreba) za Dom općinskih činovnika u Dalmatinskoj ul., kbr. 12 (projektirao L. Kalda), a najnovija istraživanja pokazuju da je autor i reljefnoga balkonskoga friza sa scenama iz amazonomahije. Za stubište zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici, kbr. 49 (projektirao A. Freudenreich) isklesao je 1938. reljef Klesarski i lončarski zanat. Oblikovao je među ostalim i keramički friz (1929, s Blankom Dužanec) za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Barceloni, brončani reljef Oplakivanje (1930) za nadgrobni spomenik Vatroslava Lövyja na Mirogoju te vrtnu skulpturu Dječak (1932) za vilu Polić na Gvozdu, kbr. 15. Radio je i plakete i medalje (Makabija, 1923, Arheološki muzej u Zagrebu), posebice s temama iz športskoga života (HŠK Concordia i Aeronautička izložba Zagreb, obje 1931, I. Hrvatski moto klub. Otvorenje trkališta »Miramare«, 1932, Zagrebačka streljačka družina i 5. Balkanske igre, obje 1934, Prvenstvo Jugoslavije u mačevanju, 1936, sve u MG i Hrvatskom športskom muzeju u Zagrebu), kojima su zajednička obilježja plitki reljef, stilizacija i naglašena pokrenutost likova. Suosnivač je 1916. Proljetnoga salona, na kojem je izlagao u Zagrebu (1916–17, 1919, 1922–25, 1927–28) i Osijeku (1917, 1925). Skupno je izlagao i na Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925, II. nagrada u klasi keramike), Izložbi jugoslavenske grafike i sitne plastike (Zürich 1926), izložbi društva »Djelo« (Zagreb 1927), na Međunarodnoj izložbi u Barceloni (1929), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva (London 1930) te na izložbama Zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934–36) i Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), a djela su mu bila izložena na izložbama Moderna hrvatska keramika (Beč 1956), Medalja u Hrvatskoj (Zagreb 1964) i dr. Samostalno je izlagao u Firenci 1912, a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu 1940. i 2000. te retrospektivna 1989. Od 1979. u Našicama se održava kolonija umjetničke keramike pod njegovim imenom, a 1987. u Zavičajnom muzeju Našice uređena je Spomen-soba Hinka Juhna sa stalnim postavom dijela njegovih crteža i skulptura. Prihvativši stavove čeških keramičara C. Kloučeka i V. Mařana, koji su davali prednost umjetničkomu eksperimentu, J. je kao nastavnik inzistirao na individualnom stvaralaštvu i kiparskoj naravi keramičkih radova. Sa svojim je učenicama (Jelena Babić, Vlasta Baranjai, Malvina Borelli Vranski, Blanka Dužanec, Mila Petričić, Marta Plazzeriano, Stella Skopal i Zulejka Stefanini) postavio temelje hrvatske suvremene keramike. Utjecao je i na kolege (L. Bezeredi, Nevenka Đorđević, E. Tomašević, I. Tabaković, K. Tompa i O. Postružnik) kojima je keramika postala sredstvom likovnoga izraza i umjetničkoga eksperimenta. Također se istaknuo na polju hrvatske intimne i lirske male plastike prve pol. XX. st.

LIT.: (K. Strajnić): Radovi Hinka Juhna. Savremenik,8(1913) 6, str. 386. — Uređenje dvorske kapele u Brezovici. Obzor, 53(1913) 153, str. 2. — I. Kršnjavi: Hrvatski proljetni salon. Narodne novine, 82(1916) 79, str. 1. — Đ. Vilović (Đ-o V-ć): Kiparstvo u »Proljetnom salonu«. Novine, 3(1916) 5. IV, str. 4. — K. Strajnić: Studije. Zagreb 1918, 142–143. — G. Krklec: 6. izložba Hrvatskoga proljetnoga salona. Riječ Srba, Hrvata i Slovenaca, 1(1919) 228, str. 2. — I. Gorenčević: Preodređenje doživljavanja likovne umjetnosti. Savremenik, 16(1921) 3, str. 171–182. — (A. Jiroušek): Hinko Juhn. Vijenac, 1(1923) I/21, str. 405, 409, 413, 417–418. — V.: Vajar Hinko Juhn. Pokret (Beograd), 1(1924) 25/26, str. 25. — P. Lagarić: Hinko Jun, vajar. Zastava (Novi Sad), 56(1925) 33, str. 3. — G. Szabo i V. Tkalčić: Mi na Pariškoj izložbi. Vijenac, 3(1925) V/5–6, str. 120. — Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes. Section serbe-croate-slovène (katalog izložbe). Paris 1925. — Nagradjeni naši umjetnici na izložbi u Parisu. Obzor, 66(1925) 283, str. 2. — V. Cvjetišić (V. C.): Keramika kipara Hinka Juhna. Jutarnji list, 17(1928) 5825, str. 8. — (T. Krizman): Naš paviljon na izložbi u Barceloni. Svijet, 4(1929) VIII/8, str. 178–192. — Kroz ateliere naših umjetnika (razgovor). Jutarnji list, 21(1932) 5. II, str. 10. — (Nekrolozi): Jutarnji list, 29(1940) 10. IX, str. 9; Večer, 21(1940) 5942, str. 3. — M. Katić (-mk.), Novosti, 34(1940) 247, str. 10. — V. Han (V. M.): Posmrtna izložba Hinka Juna u Domu likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra. Obzor, 81(1940) 255, str. 4. — M. Peić: Hrvatski slikari i kipari. Slavonija. Srijem. Osijek 1969, 231–236. — Isti: Umjetnik tih i čedan, gotovo nečujan. Vjesnik, 31(1970) 10. II, str. 9. — V. Maleković: Mirogoj, galerija umjetnina. U: Mirogoj Zagreb. Zagreb 1974, 66. — B. Gagro: Hrvatska skulptura građanskog perioda. U: Jugoslovenska skulptura 1870–1950. Beograd 1975, 40, 86, 234–235. — E. Cvetkova: S Proljetnim salonom u vremeplov. Večernji list, 24(1980) 1–2. XI, str. 13. — V. Zlamalik: Memorijal Ive Kerdića (katalog izložbe). Osijek—Zagreb 1980, 13, 80–82. — O. Maruševski: Tomislav Krizman za naš umjetnički obrt. Bulletin JAZU, 1982, 2, str. 34. — M. Baričević: Povijest moderne keramike u Hrvatskoj. Zagreb 1986. — K. Milanović-Paulić: Podgorač u Slavoniji. Sjećanja i zapisi. Zagreb 1986, 49, 71, 98, 107. — E. Cvetkova: Mit je osvijetljen. Večernji list, 33(1989) 20. XII, str. 41. — T. Maroević: Juhn-antijunak. Danas, 9(1990) 414, str. 46–47. — L. Roje-Depolo: Stvaralaštvo Hinka Juhna (katalog retrospektivne izložbe). Zagreb 1990. — M. Baričević i I. Jurković: Vodič – publikacija o 100-oj godišnjici rođenja i 50-oj godišnjici smrti kipara, keramičara i profesora Hinka Juhna. Našice 1991. — G. Gamulin: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća. Zagreb 1999, 274–277. — D. Vujčić: Hinko Juhn – izbor iz privatnih zbirki (katalog izložbe). Zagreb 2000. — Isti: Javna plastika Hinka Juhna (1891–1940). Peristil, 2002, 45, str. 191–210.
 
Davorin Vujčić (2005)