JUHN, Hinko

JUHN, Hinko (Jun), kipar i keramičar (Podgorač, 9. VI. 1891 — Zagreb, 5. IX. 1940). Obrtnu školu završio 1907. i 1911. diplomirao kiparstvo na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (R. Frangeš Mihanović) u Zagrebu te 1912. nastavio školovanje na međunarodnoj akademiji u Firenci. Studij keramike započinje 1918. u češkoj Stručnoj keramičkoj školi u mjestu Bechynĕ i u Obrtnoj školi za keramiku i umjetnički obrt u Teplicama te nastavlja u školama za umjetnički obrt u Dresdenu i Beču (M. Powolny). Kao prvi naš školovani keramičar, u Zagreb se vraća 1921, kada je imenovan pomoćnim učiteljem za keramiku na Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. God. 1924. premješten je u Obrtnu školu, gdje je do 1929. stručni, potom do kraja života predmetni učitelj keramike. Oblikovao je skulpturu keramičkim tehnikama (majolika, fajansa, porculan) u tradicionalnim kiparskim materijalima (terakota, gips, bronca, kamen i drvo), a glavna je tema njegova opusa ljudska figura, posebice ženski akt. Prve, gracilne skulpture nose obilježja secesijske stilizacije i talijanske renesanse (Primavera, 1916, proglašena najboljom skulpturom na Proljetnom salonu 1916), a na nekima (Studija, 1913) vidljiv je i utjecaj bečkoga ekspresionizma. Nakon povratka iz srednje Europe proširuje skalu motiva pa po uzoru na meissensku porculansku proizvodnju u opus uvodi likove iz commedije dell’arte (Pierot i Pierota, 1923; Pajazo, 1924, MG u Rijeci), a pod snažnim utjecajem Powolnyja i keramičkih radova iz bečkih umjetničkih radionica (Wiener Werkstätte) alegorijske i mitološke motive (Dijana s košutom, 1925) te folklorne teme (Bosanka, oko 1930, MG u Rijeci; Slavonka i Dalmatinac, obje 1930). Zaokupljen srednjoeuropskom secesijom, oblikuje dekorativne keramičke figure (stilizirane antičke heroine, orijentalne plesačice, životinje), reljefe za kamine (Dijana u lovu, 1920–25) i uporabnu keramiku (posude, vaze, svjetiljke, svijećnjaci) jednostavnih, čistih linija u kojoj najočitije dolazi do izražaja njegov stav da »umjetnost mora biti lijepa i korisna« (Doza sa ženskim aktom). U pol. 1920-ih stvara stilizirana art déco djela (Bajadera, 1923), a istodobno počinje oblikovati i skulpturu senzualnih, meko modeliranih volumena na tragu A. Maillola, F. Kršinića i poetiziranoga realizma (Djevojački akt, oko 1924, MG u Zagrebu; Dvije žene, 1924). Tijekom 1930-ih uglavnom radi intimnu skulpturu u tradicionalnim kiparskim materijalima, a keramičke tehnike ograničuje na uporabne predmete (Vaza, 1932). Stvara seriju ženskih likova krupnijih formom i proporcijama (Ležeći ženski akt, oko 1930, Sklupčana, 1930–32, Ženski akt s draperijom, 1936, Djevojka s knjigom, 1936–37, sve u Gliptoteci HAZU; Poslije kupanja, 1935, MG u Zagrebu; Veliki akt, 1930–35) te portretnu skulpturu (Portret ing. Kavurića, 1930-ih, Gliptoteka HAZU; Juraj Turina, 1933) naglašenih realističkih obilježja i precizne psihološke karakterizacije. Prvu javnu plastiku izveo je 1912–13. za »zimsku« kapelu kraj dvorca u Brezovici (secesijski oltar s oltarnom skulpturom, svijećnjacima i svetohraništem i reljef Jaganjac Božji renesansnih obilježja u luneti iznad ulaza). Suosnivač je 1926. društva za promicanje umjetničkoga obrta »Djelo« te surađujući s članovima arhitektima, izvodi više skulpturalnih dekoracija. Oko 1926. radi art déco skulpturu Akt s dignutom rukom za fontanu u dvorištu vile Barmaper na Tuškancu, kbr. 8 (projektirao A. Baranyai). Za kupalište u zgradi Središnjega ureda za osiguranje radnika u Zagrebu u Mihanovićevoj ul., kbr. 3 (projektirao R. Lubynski) izveo 1926–27. u tehnici glazirane keramike deset reljefa i pet skulptura (nakon preuređenja devet reljefa i dvije skulpture), kojih su se mitološki i alegorijski motivi skladno uklopili u prostor. Izradio je 1929. Plaketu Luke Zupčića (Muzej grada Zagreba) za Dom općinskih činovnika u Dalmatinskoj ul., kbr. 12 (projektirao L. Kalda), a najnovija istraživanja pokazuju da je autor i reljefnoga balkonskoga friza sa scenama iz amazonomahije. Za stubište zgrade Matice hrvatskih obrtnika u Ilici, kbr. 49 (projektirao A. Freudenreich) isklesao je 1938. reljef Klesarski i lončarski zanat. Oblikovao je među ostalim i keramički friz (1929, s Blankom Dužanec) za jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Barceloni, brončani reljef Oplakivanje (1930) za nadgrobni spomenik Vatroslava Lövyja na Mirogoju te vrtnu skulpturu Dječak (1932) za vilu Polić na Gvozdu, kbr. 15. Radio je i plakete i medalje (Makabija, 1923, Arheološki muzej u Zagrebu), posebice s temama iz športskoga života (HŠK Concordia i Aeronautička izložba Zagreb, obje 1931, I. Hrvatski moto klub. Otvorenje trkališta »Miramare«, 1932, Zagrebačka streljačka družina i 5. Balkanske igre, obje 1934, Prvenstvo Jugoslavije u mačevanju, 1936, sve u MG i Hrvatskom športskom muzeju u Zagrebu), kojima su zajednička obilježja plitki reljef, stilizacija i naglašena pokrenutost likova. Suosnivač je 1916. Proljetnoga salona, na kojem je izlagao u Zagrebu (1916–17, 1919, 1922–25, 1927–28) i Osijeku (1917, 1925). Skupno je izlagao i na Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925, II. nagrada u klasi keramike), Izložbi jugoslavenske grafike i sitne plastike (Zürich 1926), izložbi društva »Djelo« (Zagreb 1927), na Međunarodnoj izložbi u Barceloni (1929), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva (London 1930) te na izložbama Zagrebačkih umjetnika (Zagreb 1934–36) i Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938), a djela su mu bila izložena na izložbama Moderna hrvatska keramika (Beč 1956), Medalja u Hrvatskoj (Zagreb 1964) i dr. Samostalno je izlagao u Firenci 1912, a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu 1940. i 2000. te retrospektivna 1989. Od 1979. u Našicama se održava kolonija umjetničke keramike pod njegovim imenom, a 1987. u Zavičajnom muzeju Našice uređena je Spomen-soba Hinka Juhna sa stalnim postavom dijela njegovih crteža i skulptura. Prihvativši stavove čeških keramičara C. Kloučeka i V. Mařana, koji su davali prednost umjetničkomu eksperimentu, J. je kao nastavnik inzistirao na individualnom stvaralaštvu i kiparskoj naravi keramičkih radova. Sa svojim je učenicama (Jelena Babić, Vlasta Baranjai, Malvina Borelli Vranski, Blanka Dužanec, Mila Petričić, Marta Plazzeriano, Stella Skopal i Zulejka Stefanini) postavio temelje hrvatske suvremene keramike. Utjecao je i na kolege (L. Bezeredi, Nevenka Đorđević, E. Tomašević, I. Tabaković, K. Tompa i O. Postružnik) kojima je keramika postala sredstvom likovnoga izraza i umjetničkoga eksperimenta. Također se istaknuo na polju hrvatske intimne i lirske male plastike prve pol. XX. st.