Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

GOSTIČ, Josip (Gostić), pjevač, tenor (Stara Loka kraj Škofje Loke, 5. III. 1900 – Ljubljana, 25. XII. 1963). Od druge godine života nastanjen u Homcu kraj Kamnika, gdje mu je otac postao orguljašem župne crkve. Ondje je završio osnovnu školu, potom polazio Orguljašku školu u Ljubljani. Nakon diplome 1919. bio do 1921. crkveni orguljaš i član crkvenoga pjevačkog zbora u Homcu. Od 1921. studirao pjevanje u M. Hubada i Jeanette Foedransperg na Konzervatoriju u Ljubljani, gdje je diplomirao 1931. Usavršavao se u Beču u Elisabeth Radó-Danielli. Za studij zarađivao postavši 1921. članom zbora ljubljanske Opere, u kojoj je ponekad dobivao manje uloge, sve do 1929. kada je uspješno debitirao ulogom Lenskog u Evgeniju Onjeginu (P. I. Čajkovski). Ubrzo postaje nositeljem repertoara lirskog tenora redajući ulogu za ulogom, katkad i do sto nastupa u sezoni. U zagrebačkoj je Operi prvi put nastupio 1932. ulogom Janka u Prodanoj nevjesti (B. Smetana) i otada je redoviti gost, a od 1937. stalni član. God. 1959. proslavio je u HNK tridesetogodišnjicu umjetničkog djelovanja naslovnom ulogom opere Andrea Chénier (U. Giordano); 1960. umirovljen, no i dalje je nastupao, posljednji put 12. X. 1963. Usporedo je ostvario međunarodnu karijeru, počevši od prvoga gostovanja 1941. u bečkoj Volksoperi, gdje je 1943. prigodom obilježavanja 130-obljetnice rođenja G. Verdija zablistao kreacijama triju glavnih tenorskih uloga: Manrica u Trubaduru, Radamesa u Aidi i Don Carlosa u istoimenoj operi. Nakon prvog nastupa 1944. u bečkoj Državnoj operi, u naslovnoj ulozi Lohengrina (R. Wagner), kritičari ga uspoređuju s najboljim europskim wagnerijanskim pjevačima. Od 1951. stalni je član Državne opere u Beču, uz istodobni stalni angažman u zagrebačkoj Operi. God. 1952. tumači glavnu tenorsku ulogu Midasa na svjetskoj praizvedbi opere Ljubav Danaje (R. Strauss) na Svečanim igrama u Salzburgu, zatim na premijerama toga djela u bečkoj Državnoj operi i u milanskoj Scali te 1953. na gostovanju s bečkim ansamblom u pariškoj Velikoj operi. U Veneciji je u Teatro Fenice pjevao 1957. Siegfrieda u Sumraku bogova i naslovnu ulogu Parsifala (Wagner), a u londonskome Covent Gardenu 1958. Dimitrija na premijeri Borisa Godunova (M. P. Musorgski). Gostovao je i u Njemačkoj (Berlin, Hamburg, Dresden, München), Španjolskoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj. U zagrebačkoj Operi je tumačio glavne tenorske uloge ukupnoga opernog repertoara. Nastupio je približno tisuću puta, kreirao lirske i dramske uloge i bio protagonist mnogih velikih izvedaba. Slavljen nadasve kao Don José (G. Bizet, Carmen), Alfredo, Radames, Manrico, Riccardo, Vojvoda od Mantove, Don Carlos i Otello (Verdi, Traviata, Aida, Trubadur, Krabuljni ples, Rigoletto, Don Carlos i Otello), Cavaradossi, Rodolfo i Pinkerton (G. Puccini, Tosca, La Bohème i Madame Butterfly), Canio (R. Leoncavallo, Pagliacci), Turiddu (P. Mascagni, Cavalleria rusticana), Enzo (A. Ponchielli, Gioconda), Gennaro (E. Wolf-Ferrari, Bogorodičin nakit), Donello (O. Respighi, Plamen, na hrvatskoj praizvedbi 1940), Maurizio (F. Cilea, Adriana Lecouvreur, na praizvedbi 1942), Pollione (V. Bellini, Norma), Edgardo (G. Donizetti, Lucia di Lammermoor), Giuseppe (A. Catalani, La Wally), Don Ottavio (W. A. Mozart, Don Giovanni), Florestan (L. van Beethoven, Fidelio), Des Grieux i Werther (J. Massenet, Manon i Werther), Faust (C. Gounod), Hoffmann (J. Offenbach, Hoffmannove priče), Parsifal, Lohengrin, Loge i Erik (Wagner, Parsifal, Lohengrin, Rajnino zlato i Ukleti Holandez), Knez i Juraj (A. Dvořak, Rusalka i Jakobinac, na praizvedbi 1938), Sobinjin (M. Glinka, Ivan Susanjin, na praizvedbi 1949), Laca (L. Janaček, Jenufa), Herman (Čajkovski, Pikova dama), Sadko (N. Rimski-Korsakov, Sadko), Vladimir (A. Borodin, Knez Igor), Dimitrij i Šujski (Musorgski, Boris Godunov), Sergej (D. Šostakovič, Katarina Izmajlova) i Pjer Bezuhov (S. Prokofjev, Rat i mir, na praizvedbi 1961). Kreirao je uspješno i mnoge likove u operama hrvatskih skladatelja: Juranića u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom, naslovnu ulogu u Porinu i Vukosava u Ljubavi i zlobi V. Lisinskog, Vezira na praizvedbi Papandopulove Sunčanice (1942), Iveka u Odakovoj Dorica pleše, Nenada i Petra Kulišića na praizvedbama Gotovčevih opera Kamenik (1946) i Mila Gojsalića (1952). Bio je po Gotovčevu sudu idealan tumač Miće u Eri s onoga svijeta i s tom se ulogom proslavio na gostovanjima zagrebačke Opere u Veneciji, Firenci, Rimu, Beču i Londonu. Ostvario je ukupno stotinjak uloga u operi i dvadesetak u opereti. Cijenjen je i kao oratorijski pjevač (Mozartov i Verdijev Requiem). Bio je obdaren glasom velika raspona i volumena, posebne boje i mekoće; u osnovi lirski tenor, ujednačenih registara s punoćom i sjajem i u visinama. Uz to pjevač besprijekorne tehnike disanja i snažna korpusa pa mu je glas sa zrelošću postao voluminozniji, a pritom nije izgubio mekoću i svijetlu boju što je njegovim dramskim ulogama davalo osobit čar. Svoje je pjevačko umijeće i odnjegovanu glazbenu kulturu sjedinio s duboko proživljenim tumačenjem svakoga pojedinog lika. Njegova glazbenoscenska dotjeranost likova i pouzdanost bili su poslovični. Prema riječima dirigenta N. Bareze mogao je pjevati sve i to je uvijek činio na najbolji mogući način, s istim zalaganjem i na jednako visokoj razini, na svečanoj premijeri ili đačkoj matineji. Nikada nije otkazao nastup i nikada nije zakazao, a prihvaćao je i zamjenu ako je bilo potrebno. Umjetničkom i pjevačkom svestranošću dosegnuo je vrhunce operne umjetnosti i obilježio jedno razdoblje u povijesti hrvatskoga opernoga kazališta. Pojedine njegove uloge snimljene su na LP pločama tvrtki »London« (Čarobna frula), »Orfeo« (Die Liebe der Danae), »Jugoton« (Glasovi zagrebačke Opere, Ero s onoga svijeta, Vatroslav Lisinski Porin, izbor, Josip Gostić – operne arije) i na CD tvrtke »Orfej«.

LIT.: L. Šafranek-Kavić (L. Š. K.): Prodana nevjesta. Gostovanje Josipa Gostića. Obzor, 73(1932) 37, str. 3. – Z. Grgošević (Z. G.): Gostovanje tenora Josipa Gostića. Ibid., 76(1935) 50, str. 2. – I. Brkanović: Madame Butterfly. Prvi nastup novoangažiranog tenora Josipa Gostića. Hrvatski dnevnik, 2(1937) 493, str. 12. – S. Stražnicki (S. S.): Madame Butterfly. Gostovanje Josipa Gostića. Novosti, 31(1937) 118, str. 8. – L. M. Škerjanc (L. M. Š.): Koncert tenorista Gostiča in pianista Lipovška. Jutro, 18(1937) 72, str. 7. – B. Ivakić (Dr. B. I.): Dva nastupa u operi »Carmen«. Jutarnji list, 27(1938) 9664, str. 11. – L. Šafranek-Kavić (L. Š. K.): »Tosca« – djelomice nova podjela uloga. Ibid., 9359, str. 7. – V. Ciprin (C-in): Nova uloga Josipa Gostića u Manonu. Večer, 20(1939) 5502, str. 6. – Isti: Parsifal – priredba Hrvatskog narodnog kazališta u Velikom tjednu. Ibid., 5511, str. 3. – Isti: Gostovanje altistice bečke Državne opere u »Carmen«. Ibid., 5698, str. 7. – B. Ivakić (Dr. B. I.): Nanovo uvježbani Werther. Jutarnji list, 28(1939) 9840, str. 9. – H. Pettan (H. P.): G. Donizetti, Lucija Lammermoorska. Obzor, 79(1939) 132, str. 2. – S. Stražnicki (S. S.): R. Wagner, Parsifal. Novosti, 33(1939) 100, str. 11. – V. Ciprin (C-in): Aida s novim pjevačima. Veliki uspjeh tenora g. Josipa Gostića. Večer, 21(1940) 5814, str. 8. – N. Polić (nip.): Vokalni koncert Marijane Radev (sopran) i Josipa Gostića (tenor). Primorske novine, 6(1940) 1478, str. 3. – V. Ciprin: Gostovanje Hrvatske državne opere u Italiji. Hrvatska pozornica, 1941–42, 34, str. 2–4. – I. Brkanović: »Prodana nevjesta«, Srebrenka Jurinac i Josip Gostić u glavnim ulogama. Hrvatski narod, 5(1943) 882, str. 5. – Veliki uspjeh Josipa Gostića u Dresdenu. Hrvatska pozornica, 1943–44, 38, str. 4. – E. Roethel: Gostić – Grozaj – Šoštarko. Deutsche Zeitung in Kroatien, 4(1944) 294, str. 4. – B. Skrehunetz: Wiener Oper und kroatisches Ballett. Ibid., 25, str. 5. – N. Turkalj: Premijera opere »Otello«. Narodni list, 6(1950) 1632, str. 2. – F. Pomykalo: Osvrt na novu izvedbu »Lohengrina« na pozornici zagrebačke Opere. Ibid., 8(1952) 2056, str. 2. – L. Županović (lž): Muzički život u proteklom tjednu. Vjesnik, 15(1954) 2765, str. 5. – N. Turkalj: Verdijev »Otello« s mađarskom sopranisticom Marijom Matyas i Josipom Gostičem. Narodni list, 12(1956) 3412, str. 6. – V. Hribar: Ususret novim ulogama. Vjesnik, 20(1959) 4512, str. 7. – A. Reiching: Priznanje velikoj umjetnosti. Narodni list, 15(1959) 4319, str. 4. – S. Samec: Ob smrti Josipa Gostiča. Gledališki list Opere (in baleta) SNG v Ljubljani, 1963–64, 4, str. 60–62. – N. Turkalj: Zapisi o jednom velikom umjetniku. Telegram, 5(1964) 10. I, str. 3. – M. Prawy: Die Wiener Oper. Wien 1969. – S. Samec: Scela odrski umetnik. Delo (Ljubljana), 16(1974) 19. I. – P. Cindrić: Svijet osvojen glasom. Vjesnik, 46(1985) 20. VIII, str. 9. – M. Barbieri: Naši pjevači na svjetskim scenama. Vjesnik, 50(1989) 31. III, str. 12. – H. Hoyer: Chronik der Wiener Staatsoper 1945 bis 1955. Wien–München 1995. – N. Batušić: Iz Lenucijeve potkove. Vijenac, 5(1997) 87, str. 27. – A. Golob: G. Jože Gostič. Homec (zapis iz župske Kronike) 1998. – M. Barbieri i M. Mrak: Josip Gostič. Homec 2000.
 
Marija Barbieri (2002)