HRŽIĆ, Drago

HRŽIĆ, Drago, pjevač, bariton (Zagreb, 2. II. 1896 — Zagreb, 21. XI. 1978). Sin Milana, vinogradarskog i voćarskog stručnjaka. Pjevanje učio u M. Vuškovića i S. Jastrzebskog u Zagrebu i 1917/18. na Novom konzervatoriju u Beču u Ranieri-Horbowskog; usavršavao se u F. Steinera. Debitirao 1919. u HNK u Zagrebu ulogom Daka u operi Povratak (J. Hatze), bio odmah angažiran te kao solist Opere nastupao do umirovljenja 1945. Nastupao i pod pseudonimom Karl Drago. U pol. 1920-ih češće odlazio na gostovanja. Pjevao je u Bečkoj državnoj operi i Volksoperi te u nekoliko rumunjskih gradova, a nastupao je i na bečkoj radijskoj postaji. Nakon II. svjetskog rata nastupao je u zagrebačkom Gradskom kazalištu »Komedija«. Tijekom dugogodišnje karijere u zagrebačkoj je Operi pjevao gotovo sve lirske baritonske uloge repertoara i pokoju dramsku, a nadasve je bio cijenjen kao tumač Verdijevih likova. Nastupio je u mnogim prvim hrvatskim izvedbama temeljnih opera svjetskog repertoara i u nekoliko praizvedaba djela hrvatskih skladatelja. Najveće je uspjehe postigao kao Germont, Rigoletto, Renato, Grof Luna, Don Carlos, Amonasro, Simone i Falstaff (G. Verdi, Traviata, Rigoletto, Krabuljni ples, Trubadur, Moć sudbine, Aida, Simone Boccanegra i Falstaff) zatim Sharpless, Schaunard, Michele i Jack Rance (G. Puccini, Madame Butterfly, La Bohème, Plašt i Čedo zapada), Tonio (R. Leoncavallo, Pagliacci), Don Bartolo (G. Rossini, Seviljski brijač), Wolfram von Eschenbach (R. Wagner, Tannhäuser), Grof Almaviva, Masetto i Govornik (W. A. Mozart, Figarov pir, Don Juan i Čarobna frula), Petar (E. Humperdinck, Ivica i Marica), Arcenzije (E. d’Albert, Mrtve oči), Jelecki (P. I. Čajkovski, Pikova dama), Mizgir i Fjodor Pojarok (N. Rimski-Korsakov, Snjeguročka i Priča o nevidljivom gradu Kitežu), Šakloviti i Kum (M. P. Musorgski, Hovanščina i Soročinski sajam), Krušina, Budivoj i Chrudoš od Otave (B. Smetana, Prodana nevjesta, Dalibor i Libuša), Janusz (S. Moniuszko, Halka), Valentin i Capulet (C. Gounod, Faust i Romeo i Giulietta), Albert (J. Massenet, Werther), Federico (L. Delibes, Lakmé), Veliki Dagonov svećenik (C. Saint-Saëns, Samson i Dalila), Frane (J. Hatze, Adel i Mara), Beg Pintorović i Prodan Turjanec (L. Šafranek-Kavić, Hasanaginica i Medvedgradska kraljica), Relja Krilati (P. Konjović, Ženidba Miloševa), Schubert (H. Berté, Tri djevojčice), Dr. Falke (J. Strauss, Šišmiš), John Cunlight (P. Abraham, Viktorija), Lotteringhi (F. Suppé, Boccaccio), Cindro (I. Tijardović, Maršal Marmont) i Georges Fripon (S. Albini, Bosonoga plesačica). Posjedovao je glas posebne boje, ujednačenih registara, uz to odnjegovanu vokalnu tehniku, uzorno fraziranje, jasnu dikciju te muzikalnost i stilsku kulturu pa je bio jednako cijenjen kao operni i koncertni pjevač. Priređivao je redovito koncerte ističući se interpretacijama njemačke solo-popijevke, posebno vokalnih ciklusa F. Schuberta i R. Schumanna; promicao je i popijevke hrvatskih skladatelja i bio često njihov prvi tumač (K. Baranović, A. Dobronić, Đ. Eisenhut, J. Gotovac, O. Jozefović, V. Lisinski, F. Livadić, V. Novak, K. Odak, B. Papandopulo, L. Šafranek-Kavić, I. Zajc). Među prvima je snimao za inozemne gramofonske tvrtke (Deutsche Grammophon Gesellschaft, Polydor i Edison Bell), i to operne arije uz pratnju Berlinske filharmonije i njemačke solo-popijevke. Režirao operete u zagrebačkom HNK (F. Lehár, Vesela udovica, 1941; E. Gloz, Tu je sreća, 1942 i Čar mjesečine, 1944).