Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

JAMOMETI (Jamometići; Giamometorichi, Giamometovich, Iamomet, Jammomethi, Jamometich, Yamometi), hrvatsko pleme (XII–XV. st.). Pripadali su savezu »dvanaestero hrvatskih plemena« zabilježenu 1350. Ubrajaju se u niže plemstvo. Njihove prvotne posjede trebalo bi tražiti u širem zadarskom zaleđu na području Lučke županije ili tvrdoga grada Ostrovice (Nada Klaić), ali im sjedište nije poznato. Tek od 1240. diplomatičko izvorno gradivo navodi ih u Lučkoj županiji, a poslije su stjecali posjede, položaje i službe i u drugim dijelovima Hrvatske južno od Gvozda, u Ninu, Zadru, Pounju, vjerojatno i u Humskoj zemlji i Konavlima. Prvi po imenu poznati njihov predak bio bi župan Ivan »de genere Jamometorum«, koji se spominje u Qualiteru kao jedan od plemenskih prvaka koji su navodno s ugarskim kraljem Kolomanom sklopili 1102. sporazum poznat kao Pacta conventa. N. Klaić odbacuje taj podatak o županu Ivanu te dovodi u pitanje njegovu historičnost kao Kolomanova suvremenika i praoca Jamometa, a S. Antoljak ističe da se na temelju podatka iz 1240. sa sigurnošću može zaključiti kako su J. kao takvi postojali i u XII. st. Te se godine spominju Pripko i Dobran, za koje F. Šišić pretpostavlja da su braća ili rođaci, a navedeni su kao svjedoci u parnici oko nekoga zemljišta koju su vodili Petrica de Forto i Robert, opat samostana sv. (Kuzme i) Damjana u Gorici kraj Biograda. Oni su tada bili nastanjeni u Lučkoj županiji i još nisu imali plemstvo. Do potkraj 1270-ih J. su stekli posjede na zadarskom području, gdje je u Selcima Mistihna imao posjed koji su obrađivali njegovi kmetovi. On je vjerojatno živio u Zadru kao običan građanin (civis). Suvremenik mu je bio Borislav (u. prije 27. II. 1303), koji je također živio u Zadru i ondje se oženio Dobroslavom. Nije imao djece, a njegova je udovica potkraj veljače 1303. dala sastaviti oporuku. Iz toga je podatka N. Klaić zaključila kako su J., kao i drugi hrvatski slobodnjaci, rado prelazili u dalmatinske gradove u kojima su mogli udobnije živjeti negoli na hrvatskom selu. U drugoj pol. XIII. st. neki su već bili nastanjeni u Ninu, stekli status ninskih građana i u gradu zauzeli istaknute položaje. Među ninskim građanima, koji su potkraj 1284. pred zadarskim sudcem izmiriteljem Paškom Varikašom prisegnuli na mir između Ninjana i Rabljana, spominje se i Mojša (Moyssa), sin Hranka, koji je prema N. Klaić najvjerojatnije tada bio član gradskoga vijeća. Njegov otac Hranko mogao bi biti identičan s istoimenim ninskim građaninom koji se 1292. spominje kao vlasnik solana na Pagu. Kao suvremenik i suradnik bana Pavla I. Bribirskoga istaknuo se Vučeta, koji je bio oženjen banovom sestrom, vjerojatno Jelenom. Dužnost načelnika u Ninu obnašao je 1284–1302, a u Splitu 1304–07. Kao banov izaslanik boravio je 1293. na anžuvinskom dvoru u Napulju. Imao je sinove Mihovila (u. prije 15. VIII. 1321) i Nikolu (u. nakon 15. VIII. 1321). Nikola je posjedovao zemlju u Draganiću kraj Krbavacluga dok ju nije prodao istoimenim plemićima. Zbog te zemlje vođena je poslije parnica s braćom Draganićima, Miroslavom i Borislavom. Mihovil je bio ninski načelnik 1306–07. Više puta pojavljivao se u pratnji banova Pavla I. i Mladina II. te nosio naslov viteza, što njegovo zanimanje dovodi bliže u svezu s vojničkim pozivom. Ostavio je sina Ivana, protiv kojega su 1321. pred banom Mladinom II. Draganići podignuli tužbu zbog spornoga zemljišta u Draganiću, ali se Ivan zbog malodobnosti nije morao pojavljivati pred sudom. Pad bana Mladina II. 1322. utjecao je na sudbinu Jamometa, koji otad gube svoj utjecaj te o njima u izvorima neko vrijeme nema nikakvih podataka. Na ninskom području spominje se potkraj XIII. st. i neki Harbonja (Herbonja) Budčić koji je imao zemlju na Bertaličinu rtu. Na njega bi se imao odnositi podatak iz 1322. u ispravi bana Mladina II. o neimenovanim Budkovim baštinicima. Posjedovali su zemlju Krnicu kraj Krbavacluga. U Lučkoj županiji su 1312. posjedovali zemlju zvanu Jarane, gdje su im susjedi bili knezovi Bribirski. J. su od pol. XIV. st. postali »pravi kraljevski plemići u lučkoj županiji« (N. Klaić). Radoslav, sin pokojnoga Zarnuka iz Krbavacluga (a ne kako se prije mislilo da je bio stanovnik Krbavske županije), stekao je darovanjem 1351. zemlju u Poričanima. Nikola »Cherbouig« iz Nina kupio je 1366. zemljište i vinograd u Prahuljama u ninskoj okolici. Zatim se 1373. spominju braća Hlapac i Radoslav Pribišević kao stanovnici sela Maglinâ između Radovina i Ražanca. Oni su bili u sporu s braćom Nikolom i Andrijom iz Nina zbog neke zemlje na području Sopota (u blizini Maglinâ) koju su im bespravno bili oduzeli i pred ninskim Kaptolom vratili vlasnicima. Bogdan pokojnoga Bude spominje se 1390. kao zemljoposjednik u okolici Podlužja (zapadno od Perušića) u Lučkoj županiji. U prvoj pol. XV. st. J. su ostavili više traga u izvornom gradivu. God. 1412. spominje se Ostoja Novaković kao ninski građanin. Lovro pokojnoga Dražmila bio je zadarski građanin i posjednik zemljišta u Biljanima u Ostrovičkoj županiji koje je 1425. prodao Vlahi Milovaciju Bilojeviću. Lovro je trgovao tkaninama i 1436. stekao zemlju u selu Kamenjanima, a 1441. kupio je posjed u Turnju za 1600 dukata te uložio 1500 dukata u trgovačku udrugu (collegantia). Nelipac i Bogoslav spominju se 1426. Franjo Dražmilić prodao je 1481. Grguru Civalelliju četiri ždrijeba zemlje u Veternićima sa dva kmeta na jednom njezinu dijelu. God. 1433. i 1440. spominje se Vukašin Ančić, tada rotni sudac Lučkoga stola, odn. suda u Podgrađu (danas Benkovac). Jamometima se drže i Posedarski. Njihovo iščezavanje s političke pozornice u svezi je s gubitkom gospodarske moći i rasprodajom zemljišnih posjeda, što su činili i 1481. Tim se podatkom u zadarskoj okolici posljednji put spominju u povijesnim vrelima. — Spominjanje Jamometa u Pounju povezuje se s ispravom hrvatsko-ugarskoga kralja Karla I. Roberta, koji je 9. XII. 1330. Dujmu i Nikoli III, sinovima Radoslava II. Babonića, potvrdio već prije kupljene zemlje te im za vjernu službu darovao »neka kraljevska sela i rodove« u okolici Ostrošca, a među njima i selo Jamovec (Yamowech – L. Thallóczy i S. Barabás), koje je Ć. Truhelka protumačio kao Jamomet. Ti posjedi Babonića navode se poslije u ispravi kralja Matije Korvina kojom im je 1486. potvrdio tamošnja imanja, a među njima i posjed Jamomet koji te godine spominje i ban Matija Gereb. U kraljevoj ispravi spomenute su prethodne povlastice Babonića, pa i ona iz 1330. Od Jamometa kao vlasnici zemlje u okolici Ostrošca spomenuti su 1486. Burić i Juraj Mitković. Njihov suvremenik u službi Franje Babonića bio je Petar, koji se u veljači 1481. spominje kao kaštelan tvrdoga grada Thoron, koji Thallóczy smješta u Zagrebačku županiju. — Od poč. 1330-ih javljaju se J. u izvornom gradivu i na području Humske zemlje, ali se ne može pouzdano utvrditi njihovo možebitno srodstvo s istoimenim hrvatskim plemenom u Lučkoj županiji kao ni s onima koji se u to doba spominju u Pounju. Vukoslav, spomenut prvi put u izvorima 1333, oteo je 1336. s Miltenom Draživojevićem neku stoku Dubrovčanima u Žapskoj. Osim tih podataka, o humskim Jamometima nema vijesti do 1389, kad se spominje Raško Radoslalić, a 1423. i njegov sin Dragiša. Njihova kuća bila je u dobrim odnosima s Dubrovčanima, koji su njezinim članovima dopustili 1427. da mogu podignuti sve što su zasijali na svojim posjedima u Konavlima. Drugi Vukoslav, vjerojatno unuk prvospomenutoga humskoga velikaša, spominje se prvi put 1417. U više dokumenata navode se njegovi ljudi u Stjenici, Raptu, Popovu i Kamenu. On je 1436. postao vojvodom, a 1439. Dubrovčani su mu dopustili da svoju stoku s čuvarima i pastirima može skloniti na Pelješac. Humskim Jamometima pripadaju Hlapac s braćom, kojima su Dubrovčani dopustili 1417. da obitelji i dobra, bez oružane pratnje, mogu poslati u Ston, zatim Radonja, koji je 1453. imao svoje ljude u Stjenici te Tvrtko i njegov brat Dragić, koji se spominju 1466. Tvrtko je tada nosio naslov vojvode. Petar, se 1423. spominje u svezi s odbjeglom robinjom Živkom. Nju su pronašli Dubrovčani te je vratili »počtenomu prijatelju Petru Jamometu«, obavijestivši o tom i kralja Tvrtka II. Nije pouzdano je li Petar pripadao humskim Jamometima, ali je, prema M. Diniću, boravio u pravoj Bosni i bio u službi bosanskoga kralja. U kraljevoj službi bio je i tobožnji Velimir Jamometović, koji se navodi među svjedocima krivotvorene isprave kralja Tomaša iz 1446. u kojoj su sadržani zaključci državnoga sabora u Konjicu. Velimir se tu pojavljuje kao upravitelj srpske države u ime bosanskoga kralja. Suvremena povijesna vrela ne potvrđuju njegovu historičnost, a funkcija koju je navodno imao odražava političke odnose između dviju država potkraj Tomaševe vladavine. — J. su imali svoj grb, kojega je crni štit podijeljen na dva polja zlatnom gredom s krunišnim rezom. U svakoj su polovici po tri prema gore okrenuta srebrna polumjeseca postavljena jedan iznad drugoga. Grb je urešen okrunjenim crnim Tritonom koji zlatnim lukom odapinje strijelu.

LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, 68. — M. Pucić: Spomenici srpski od 1395. do 1423, 1. Beograd 1858, 173. — I. Kukuljević Sakcinski: Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, I/1. Zagrabiae 1861, 24. — Đ. Daničić: Rječnik iz književnih starina srpskih, 3. Biograd 1864, 502. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih izmedju Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 1. Zagreb 1868, str. 184; 9. 1890. — G. Wenzel: Codex diplomaticus Arpadianus continuatus, 9. Pest 1871, 414, 416. — M. Brašnić: Župe u hrvatskoj državi za narodne dinastije. Rad JAZU, 1873, 25, str. 39. — I. Kukuljević Sakcinski: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 2. Zagreb 1875. — F. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagrabiae 1877. — Isti: Notae Joannis Lucii. Starine, 1881, 13, str. 220. — R. Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 1890, 237. — Š. Ljubić: Libellus Policorion, qui Tipicus vocatur. Starine, 1890, 23, str. 196. — F. Rački: Thomas Archidiaconus, Historia salonitana. Zagrabiae 1894, 59. — I. Kukuljević Sakcinski: Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII. Starine, 1896, 28, str. 123–124, br. 1381. — V. Klaić: Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347. Zagreb 1897, 58, 71. — Isti: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća. Rad JAZU, 1897, 130, str. 16–17, 68–69, 84. — L. Thallóczy i S. Barabás: Codex diplomaticus comitum de Blagay. Budapest 1897, 113, 389, 396, 404, 419, 423. — I. Bojničić: Der Adel von Kroatien und Slavonien. Nürnberg 1899, 75 i tablica 54. — Ć. Truhelka: Naši gradovi. Nada, 8(1902) 20, str. 274. — Isti: Naši gradovi. Sarajevo 1904, 24–25. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2. Zagreb 1904; 4. 1906; 8–9. 1910–1911; 12. 1914. — F. Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije, I/1. Zagreb 1914, 462, 484, 493, 503, 514, 528, 652. — V. Klaić: Acta Keglevichiana annorum 1322.–1527. Zagreb 1917. — F. Šišić: Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb 1925. — A. V. Solovjev: Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmućević. Glasnik Skopskog naučnog društva, 1932, XII/6, str. 98, 120. — Lj. Stojanović: Stare srpske povelje i pisma, I/2. Beograd—Sremski Karlovci 1934, 6. — G. Praga: Atti e diplomi di Nona (1284–1509). Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 11(1936) XXI/121, str. 21; 123, str. 112; 124, str. 138. — Lj. Hauptmann: Podrijetlo hrvatskoga plemstva. Rad HAZU, 1942, 273, str. 96. — M. Barada: Postanak hrvatskog plemstva. Časopis za hrvatsku poviest, 1(1943) 3, str. 204, 210. — Lj. Hauptmann: Hrvatsko praplemstvo. Razprave SAZU (Ljubljana), 1950, 1, str. 85, 95. — O. Mandić: Bratstvo u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Historijski zbornik, 5(1952) 3/4, str. 265, 286. — V. Valčić: Granice ninske županije. Rad JAZU, 1952, 288, str. 111. — G. Novak: Povijest Splita, 1. Split 1957. — N. Klaić: Postanak plemstva »dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske«. Historijski zbornik, 11–12(1958–59) str. 150–151, 154. — O. Mandić: »Pacta conventa« i »dvanaest« hrvatskih bratstava. Ibid., str. 182. — M. Zjačić: Spisi zadarskih bilježnika Henrika i Creste Tarallo 1279.–1308. Zadar 1959. — S. Antoljak: Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 9(1962) str. 57–58, 65–66, 73–74, 88, 95, 97, 101, 104, 108–109. — M. Dinić: Humsko-trebinjska vlastela. Beograd 1967. — M. Zjačić i J. Stipišić: Spisi zadarskih bilježnika Ivana Qualis, Nikole pok. Ivana, Gerarda iz Padove 1296…1337. Zadar 1969. — B. Gušić: Starohrvatsko naseljavanje Ravnih Kotara. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 18(1971) str. 171, 182, 188. — T. Raukar: Zadar u XV stoljeću. Zagreb 1977. — S. Antoljak: Pacta ili Concordia od 1102. godine. Zagreb 1980. — N. Klaić: O porijeklu hrvatskog dominikanca Andrije Jamometa (1420/30–1484) znamenitog borca za reformu. Croatica Christiana periodica, 11(1987) 19, str. 1–8. — P. Ćošković: Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443–1446. Banjaluka 1988. — A. Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb 19902. — S. Antoljak: Hrvati u prošlosti. Split 1992. — F. Smiljanić: Teritorij i granice Lučke županije u ranom srednjem vijeku. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 35(1995–96) 22, str. 220, 224, 228. — J. Barbarić, J. Marković i dr.: Diplomatički zbornik. Dodaci, 2. Zagreb 2002. — T. Raukar: Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb 2002, 43, 54, 59.
 
Pejo Ćošković (2005)