JANKOVIĆ DARUVARSKI, Julije

JANKOVIĆ DARUVARSKI, Julije (Julio, Julius), političar (Pakrac, 26. II. 1820 — Beč, 14. XI. 1904). Školovao se u Sopronu, Kőszegu, Nagykanizsi i Požunu, gdje je 1839. završio pravoslovnu akademiju. Obavljao potom sudačku praksu, a 1844. u Pešti stekao odvjetničku diplomu i položio prisegu. U Požeškoj županiji te godine postao bilježnikom i prisjednikom Sudbenoga stola, a 1845–48. bio podžupan. U studenom 1847. bio je jedan od zastupnika te županije na zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. Kao podžupan nastojao očuvati red te se u zbivanjima na poč. 1848. držao suzdržano, zbog čega je optuživan da radi protiv narodnih interesa. Nakon prohrvatskoga govora na sjednici gradske skupštine 31. III. 1848, izabran za požeškoga građanina. U proljeće 1848. odrekao se podžupanske časti i povukao na posjed u Stražemanu, potom u Ugarsku. Ostao u vezi s pojedinim narodnjacima, a u dobrim je odnosima bio s banom J. Jelačićem. On ga je postavio u povjerenstvo za Bansku Hrvatsku, koje je radilo na prihvaćanju Oktroiranoga ustava, te 13. IV. 1849. imenovao vrhovnim upraviteljem Požeške županije. Kao njezin predstojnik, za neoapsolutizma kritiziran iz Beča zbog nedostatne suradnje s oružništvom. Nakon uvođenja Općega građanskoga zakonika 1852, na poziv Jelačića i Banske vlade izradio prijedlog zakona o kućnim zadrugama; isticao tradiciju patrijarhalnoga života u Hrvatskoj te nemogućnost brzoga nestanka zadruga, ali se zbog modernizacije društva zauzeo za njihovo zakonsko uređenje i postupno ukidanje. Na Banskoj konferenciji 1860. prihvaćen je njegov prijedlog o slanju izaslanstva kralju, s preporukom da se ispune želje naroda o službenom hrvatskom jeziku, osnutku hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije, uređenju županija te o sjedinjenju hrvatskih zemalja. Nakon obnove županija, imenovan velikim županom Požeške županije i svečano ustoličen 18. II. 1861 (njegov prigodni govor tiskan je samostalno i u brošuri s pozdravnim govorima županijskih uglednika, Osijek s. a.). Vrhunac političke karijere postignuo je 1860-ih u Unionističkoj stranci, u kojoj su ga držali vođom. Izabran 1861. u Požegi za saborskoga zastupnika te s D. Kušlanom za potpredsjednika Hrvatskoga sabora. Zauzimao se za realnu uniju s Ugarskom, držeći je jamstvom ustavne neovisnosti Hrvatske prema Beču (u Zagrebu je 1861. tiskan njegov saborski govor o tom), ali i za nacionalnu posebnost Hrvatske. Vjerovao je da će Mađari priznati Hrvate kao politički narod te se zauzimao za zajedničko hrvatsko-ugarsko zakonodavstvo i samostalnu upravu. Podupirao je sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s Hrvatskom. S Ivanom Nepomukom III. Erdődyjem optužio narodnjačke zastupnike pred kraljem da žele uspostaviti južnoslavensku državu, a u jesen 1861. predvodio unioniste pri napuštanju Sabora. Kao član Odbora Banske konferencije za željeznice 1862. zauzimao se za prolazak zemunsko-riječke željeznice kroz Podravinu; 1872. s Arturom Nugentom dobio dopuštenje za početak radova na izgradnji uskotračne pruge od Virovitice preko Daruvara i Pakraca do Nove Gradiške. God. 1867. odbio otići na krunidbu Franje Josipa I. krunom sv. Stjepana držeći taj čin neustavnim. Na saborskim izborima 1868. izabran za zastupnika daruvarsko-pakračkoga kotara; u tom je saborskom sazivu, među ostalim, bio član kraljevinskoga odbora za pregovore o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi. S I. Brlićem, L. Hellenbachom i J. Živkovićem (umjerenim unionistima ili »klubom manjine«) glasovao 12. IX. 1868. protiv njezina usvajanja, obrazloživši to neprihvaćanjem financijskoga dijela Nagodbe, po kojoj Hrvatska nije imala nadzor nad svojim izravnim porezima i zakonodavstvom, te neslaganjem s načinom izbora kraljevinskih izaslanstava. Na toj sjednici položio zastupnički mandat, a uskoro napustio i stranku. U aferi oko isušivanja Lonjskoga polja, nakon koje je L. Rauch 1871. morao položiti bansku čast, svjedočio da mu je kao članu konzorcija bilo ponuđeno mito. God. 1873. odbio ponudu J. J. Strossmayera i Narodne stranke o preuzimanju banske časti (imenovan I. Mažuranić) te se povukao iz političkoga života. — Novčano pomogao osnivanje JAZU, Narodni muzej, Narodno kazalište, Zakladu bana Jelačića i izgradnju njegova spomenika u Zagrebu te kupnju knjižnice I. Kukuljevića Sakcinskoga. Podupro zakladu J. Haulika za izgradnju djevojačke škole u Požegi 1862, sufinancirao osnivanje realne gimnazije u Osijeku 1867. te škole milosrdnih sestara u Daruvaru. Kako bi se unaprijedila poljodjelska proizvodnja u Požeškoj županiji, utemeljio zaklade za školovanje učenika u Požegi i Zagrebu te u Gospodarskom učilištu u Križevcima. Od 1865. podupirao Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Darivao crkvene ustanove zemljištima i šumama. Studentima na Sveučilištu u Pragu darovao novac za sudjelovanje u osnivanju novoga češkoga kazališta. Kao vlasnik velikih obiteljskih posjeda u Daruvaru, Stražemanu i Pakracu, promicao gospodarstvo; počeo krčiti hrastove šume i naseljivati opustjela područja daruvarskoga i pakračkoga kraja Hrvatima i Srbima iz Gorskoga kotara i Like te Česima, Nijemcima i Mađarima. God. 1854. oženio se Lujzom Montbel, a 1857. obnovljen mu je grofovski naslov pretka Antuna i u obiteljski grb dodani heraldički elementi grba ženine obitelji (dvije tvrđave s tornjevima i kruništem). God. 1868. obnovio obiteljski dvorac u Daruvaru. Kao posljednji muški potomak obitelji, u razdoblju 1861–78. rasprodao obiteljske posjede u Hrvatskoj te se odselio u Austriju. L. Ilić Oriovčanin posvetio mu je djelo Narodni slavonski običaji (Zagreb 1846), a F. Ciraki zbirku pjesama Prve pjesme (Zagreb 1871).