HUNYADI, Ivan

HUNYADI, Ivan (Hunyadi János; Hunjadi Janko, Sibinjanin Janko, Jankul; Iancu de Hunedoara), ugarski namjesnik i vojskovođa (?, 1407? — Zemun, 11. VIII. 1456). Najstariji sin Vojka (Vajka), vlaškog doseljenika u Ugarsku (Erdelj), koji je onamo došao oko 1395. te ubrzo, zahvaljujući pripadnosti plemićkom staležu, postao vitez kraljeva dvora (miles aule). God. 1409. kralj je Žigmund Luksemburgovac Vojku i njegovoj braći poklonio tvrđavu Hunyadvár (Hunedoara, danas u zap. Rumunjskoj) te se rod od tada naziva de Hunyad. Sa ženom Elizabetom Szilágyi H. je imao sinove Ladislava i Matiju Korvina. Do 1430. služio je kao familijar ili paž u više velikaša (Stjepan Csáky, Franjo Čanadski, srpski despot Stefan Lazarević, L. Iločki, D. Čupor). God. 1430. postaje miles aule, vitez u pratnji kralja Žigmunda, kojeg iduće godine prati u Italiju (gdje ostaje dvije godine u službi milanskog vojvode Filipa Viscontija), a 1434. na koncil u Baselu; u kraljevskoj je sviti sve do Žigmundove smrti 1437. God. 1438–39. proveo je u Češkoj, u pratnji novoizabranoga kralja Alberta V. Habsburgovca. U jesen 1439, mjesec dana nakon turskog zauzeća Smedereva, Albert ga postavlja za severinskog bana i povjerava mu obranu granice na Dunavu, s tvrđavama Orşova, Turnu-Severin (Szörényvár) i dr. Nakon nenadane kraljeve smrti 27. X. 1439. izbio je prijepor oko nasljedstva i građanski rat između pristaša Vladislava I. Jagelovića i onih Albertova sina Ladislava Postuma. S drugim severinskim banom N. Iločkim H. je pobjedom kraj Bátaszéka (vjerojatno na poč. 1441) izvojevao prevagu Vladislavove stranke. Za nagradu je 1441. imenovan erdeljskim vojvodom, beogradskim kapetanom, sekeljskim županom (te časti držao je do 1446) te tamiškim županom (do smrti). U ljeto i ranu jesen 1441. H. je vojsku smederevskog bega Isaaka odbio od Beograda, ključne tvrđave koju je sultan Murat II. neuspješno opsjedao 1440. U ožujku 1442. uništio je Mezîd-begovu vojsku koja se vraćala s pljačkaškog pohoda u Erdelj; potom je provalio u Vlašku te na mjesto turkofilskoga kneza postavio ugarskog saveznika Basaraba II. U rujnu 1442. on i Nikola Iločki pobijedili su u dolini rijeke Jalomiţe snage rumelijskog beglerbega Šehabeddin-paše. Sljedeći Hunyadyijev vojni uspjeh sa znatnim odjekom jest zimska vojna (»duga vojna«) od listopada 1443. do siječnja 1444, na kojoj ga je djelomice pratio kralj Vladislav i tijekom koje je turska vojska potučena kraj Niša, Sofije i u klancu Kunovica. Vojna nije donijela teritorijalne dobitke, ali je potaknula življu međunarodnu protutursku aktivnost. »Poslije desetljećâ obrambenih djelovanja, ugarske su postrojbe zalazile u neprijateljski teritorij; Hunyadi je postao idolom plemstva« (J. Bak). U kolovozu 1444. H. je u Velikom Varadinu (Oradea Mare) u ime ugarske strane prisegnuo na sporazum o desetogodišnjem miru, prijetvorno sklopljen s poslanicima sultana Murata II (ugarski se kralj, naime, već prije obvezao svojim kršćanskim saveznicima da će napasti Turke). Istaknuo se u bitki kraj Varne 10. XI. 1444, u kojoj je nadmoćna Muratova vojska raspršila kršćanske čete nanijevši im velike gubitke i ubivši kralja Vladislava. Hunyadija je pri povlačenju u Vlaškoj zarobio knez Vlad II. Dracul, ali ga je pustio nakon prijetnje ugarskih velikaša. Time su bile zaokružene »odlučujuće godine njegove karijere« (P. Engel), tj. razdoblje 1440–44. u kojem je H. stekao europsku slavu protuturskog vojskovođe, koja mu je u preostalim godinama osigurala prvenstvo u velikaškoj ligi Hunyadi–Gorjanski–Iločki i time premoćan politički utjecaj u Ugarskoj. Hoteći pokazati odlučnost da unatoč svemu nastavi rat protiv Turaka, H. je već 1445. u suradnji s brodovljem burgundskog vojvode poduzeo operacije na donjem Dunavu bez opipljiva učinka. Pošto je sabor kraljevstva u travnju 1445. izabrao dječaka Ladislava V. za kralja, a njegov ga skrbnik car Fridrik III. odbio izručiti (kao i ugarsku krunu sv. Stjepana), sabor je 5. VI. 1446. proglasio Hunyadija gubernatorom, namjesnikom kraljevstva. Kada su 1445, nakon smrti bana M. Talovca, grofovi Fridrik II. i Ulrik II. Celjski silom prigrabili slavonski banat i vranski priorat, H. je – u skladu s odlukom sabora u Stolnom Biogradu u ožujku 1446 – napao njihove glavne posjede i tvrđave. Okončan bez pobjede, taj je pohod natjerao Celjske da se odreknu vranskog priorata, a Hunyadiju donio prijekore njihova zaštitnika Fridrika III. Sukob s Fridrikom kulminirao je potkraj 1446. Hunyadijevim napadajem na Austriju i Beč, kojim je uspio jedino preoteti grad Győr iz carevih ruku (potvrđeno mirom u Radgoni 1. VI. 1447). U drugoj pol. 1448. H. je pokrenuo novu križarsku vojnu protiv Turaka, okupivši vojsku od oko 35 000 vojnika sastavljenu od ugarsko-hrvatskih te vlaških, čeških i njemačkih četa. Sa Zapada je dobio jedino križarske oproste od pape Nikole V, a srpskog despota Đurđa Brankovića, vjernoga miru s Turcima sklopljenom 1444, nije mogao pridobiti za rat. Zacijelo u nakani da se spoji sa Skenderbegovim albanskim snagama, na koje je Murat II. upravo bio poveo veliku ofenzivu, H. se s vojskom našao na Kosovu polju i u trodnevnom boju sa sultanovim postrojbama 18 – 20. X. 1448. pretrpio težak poraz. Pri povlačenju pao je u ruke despotu Brankoviću, koji ga je zatočio u Smederevu zbog nasiljâ ugarske vojske počinjenih pri prolasku Srbijom. S despotom se sporazumio 29. XI. 1448. u Petrovaradinu pristavši da mu stariji sin Ladislav oženi despotovu unuku i kćer Ulrika Celjskog, Elizabetu, te da do tada bude talac. Nezadovoljan takvim raspletom, H. je 1450. ishodio papinsku osudu despotova držanja i razrješenje od dane prisege te je, s odobrenjem velikaškog vijeća, oduzeo despotu dio njegovih ugarskih posjeda i s vojskom se pojavio na granici Srbije. Despot je oslobodio Ladislava, a 7. VIII. 1451. sklopljen je pomirbeni ugovor u kojem se despot obvezao da će Elizabeta Celjska poći za mlađeg Hunyadijeva sina Matiju ili će u protivnom sve svoje ugarske posjede predati Hunyadiju. Istodobno je H. od 1447. na sjeveru kraljevstva bez uspjeha ratovao s vođom čeških plaćenika, kapetanom Janom Jiskrom od Brandysa. Nakon poraza kraj Lučeneca (7. IX. 1451) Hunyadijeva je ratna slava potamnjela te je izgubio ulogu predvodnika ugarskog plemstva. Na saboru u Požunu u siječnju i veljači 1453, kojemu je predsjedao kralj Ladislav V, H. je kralju prisegnuo na vjernost, a taj mu je, mjesto naslova gubernatora, dao naslove vrhovnoga kapetana kraljevstva, upravitelja kraljevskih prihoda te trajnoga kneza (comes perpetuus) Bistriţe i uz to ga obdario novim posjedima (i u Križevačkoj županiji) i novim grbom (lav s krunom u pandži). Te je godine Hunyadija napustio diplomat i odgojitelj njegovih sinova, velikovaradinski biskup Ivan Vitez od Sredne, koji je postao kancelarom Ladislava V. Nakon pada Carigrada 1453, obnove turske prijetnje srpskoj despotovini te ratnih priprema na budimskom saboru u siječnju 1454, ugarska je vojska pod Hunyadijevim zapovjedništvom u ljeto 1454. odvratila sultana Mehmeda II. od opsade Smedereva, a potom u protunapadu 2. X. 1454. uništila vojsku Fîrûz-bega kraj Kruševca i na povratku spalila Vidin. Na saborima u Győru i Budimu (lipanj-kolovoz 1455) te u Budimu (siječanj 1456), H. je izlagao planove o ofenzivi protiv Turaka te se javno mirio s Ulrikom Celjskim, koji ga je ocrnjivao u kraljevim očima. Bez pomoći kralja, suparnika Celjskog i glavnine ugarskih velikaša, H. je organizirao obranu Beograda koji je u lipnju 1456. opsjela golema vojska Mehmeda II. Posada tvrđave, Hunyadijeve čete te oko 30 000 križara pod vodstvom Ivana Kapistrana odoljeli su opsadi i izvojevali pobjedu 22. srpnja. Suvremeni kroničar Dursun-beg tim povodom naziva Hunyadija »ugarski kralj, prokleti Janko«. Ubrzo nakon te najglasovitije pobjede u svojoj ratničkoj karijeri obolio je od zaraze što je izbila na bojištu i umro u Zemunu. Prema ranije iskazanoj želji, pokopan je u katedrali u Erdeljskom Biogradu (Alba Iulia); sačuvani su fragmenti njegova reljefima ukrašena sarkofaga.