JURJEVIĆ, Gabrijel

JURJEVIĆ, Gabrijel (Jurievich, Gabriel), pjesnik (Varaždin, o. 1620 — Varaždin, 1704?). Potječe iz varaždinske plemićke obitelji. Pretpostavlja se da je gimnaziju polazio u Varaždinu, gdje je 1646–63. obavljao službu zaprisegnutoga gradskoga bilježnika te bio nagrađen od Gradskoga poglavarstva (1650. i 1652) zemljištem i kućom. Bio je tajnik bana N. Zrinskoga 1660, nadzornik u gradskom Tridesetničkom uredu 1667, tajnik varaždinske gradske Bratovštine Presvete krvi Isusove 1678–81. i 1682–89. njezin rektor. Prema visokim pravničkim dužnostima koje je obavljao, može se zaključiti da je stekao pravničku izobrazbu izvan Hrvatske. Umro je najvjerojatnije 1704, o čem svjedoče dokumenti od 6. I. i 8. II. 1705, prema kojima izvršitelji njegove oporuke raspolažu legatima te prodaju zemlju i vinograd. Autor je kajkavske zbirke pjesničkih poslanica Listi heroov, to je velikeh na glasu ljudih (1675), koje poznate osobe iz svjetovne ili crkvene povijesti upućuju drugim znamenitim osobama. U njima se, u duhu asketsko-moralističke novolatinsko-njemačke isusovačke poezije s kraja XVI. i poč. XVII. st., nadahnute spoznajom o prolaznosti života i nestalnosti sreće, tematiziraju četiri posljednje čovjekove stvari: smrt, sud, pakao i raj. Djelo je opremljeno bakrorezima Tobiasa Sadelera, među kojima je i lik Adama Zrinskoga kojemu je djelo posvećeno. Prema mišljenju F. Fanceva prijevod je ili preradba latinskoga predloška Heroum epistolae, libri tres (Antwerpen 1630) njemačkoga isusovca J. Bidermanna. Kao i latinski izvornik, podijeljeno je na tri zaokružene cjeline (Vu človeka poslednih vse se dokončaju, Osebujne nekojeh nevolje plaču, Zmesna imaju, vu kojeh poveda), koje odgovaraju Bidermannovoj podjeli (Liber I. In hominis novissimis totus consumitur; Liber II. Privatas quorundam calamitates deplorat; Liber III. Miscellanea continet, in quibus narrat). Usporedbom Jurjevićeva i Bidermannova teksta Fancev zaključuje da je J. ostao vjeran latinskomu izvorniku, ali je na više mjesta izostavio mitološke i manje poznate likove, a latinsku šesteračku dikciju pretočio u hrvatski kajkavski dvanaesterac s rimom aa, bb, cc, bez stalne cezure u sredini stiha. Premda se na mnogim mjestima nije uspio osloboditi nategnutih rima i latinski predložak prenijeti na kajkavski jezik, njemu prirodan i blizak način izražavanja, pokazao je »vještinu i okretnost u jeziku« te solidno poznavanje zakona poetike. U uvodnom dijelu Opomenek posebno je zanimljiva napomena o napjevima za pjevanje »listova« uz koju su zabilježeni i početni stihovi triju poznatih pjesama kajkavskoga duhovnoga pjesništva XVII. st. Hore mile, Premilo tužita dva Vugra viteza i Ovo vmira vete svet vu velikom grehu (u cijelosti sačuvana u rukopisnom Pavlinskom zborniku iz 1644).