JURKOVIĆ, Ivan

JURKOVIĆ, Ivan, geolog metalogeničar (Ogulin, 27. III. 1917). U Zagrebu završio gimnaziju 1935, diplomirao kemiju 1939. na Tehničkom fakultetu i geologiju 1943. na Filozofskom fakultetu te doktorirao 1956. na Tehničkom fakultetu tezom Mineralne parageneze u Srednjebosanskom rudogorju s osobitim osvrtom na tetraedrite. Na Rudarskom odjelu Tehničkoga fakulteta asistent je i viši asistent 1939–57, potom docent do 1959, kada je izabran za izvanrednoga, a 1963. i za redovitoga profesora na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. Umirovljen je 1987. Specijalizirao se u vrhunskih stručnjaka za rudna ležišta, A. Cissarza 1953–54. na Univerzitetu u Beogradu i P. Ramdohra 1957. na Ruprecht-Karl-Universität u Heidelbergu. Usporedno sa sveučilišnom karijerom obnosio je i mnoge stručno-znanstvene dužnosti: 1947–49. bio je direktor i glavni geolog Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu, 1949–51. glavni geolog Ministarstva crne i obojene metalurgije i rudarstva Jugoslavije, 1955–64. boravio radi istraživanja mineralnih sirovina u Burmi, Egiptu, Venezueli, Grčkoj, Tunisu, Indoneziji, Sudanu, Nepalu i Indiji. Kao ekspert sudjelovao 1965–68. u projektima UN u Tunisu, Maroku i Beninu te u drugim međunarodnim projektima, npr. ICSOBA (1963–88), SGA (1995–2001), PANCARDI i GEODE (2000–01). U znanstvenom se radu opredijelio za mineralogiju, petrologiju, geokemiju, rudna ležišta i metalogeniju, a stečene spoznaje i postignuća omogućili su mu da ostvari znatne rezultate u otkrivanju i istraživanju rudnih ležišta širom svijeta. Ističu se opis ležištâ i utvrđivanje njihova tektonskoga sklopa u dotad neistraženim i geološki neispitanim područjima sjeverne i srednje Burme, proučavanje metalogenije središnjega dijela Tunisa s ležištima olova, cinka i barita, otkriće ležišta željezne rude u Venezueli (jedno od najvećih u Južnoj Americi), ležišta cinka i olova u Egiptu, ležišta zlata i bakra na Sumatri i Celebesu. Istražio je mnoge rudne pojave u gotovo svim dijelovima tadašnje Jugoslavije, posebice u Hrvatskoj i Bosni. Postavio je hipotezu i dao rješenja o postanku i iskorišćivanju ležišta željeza u ljubijskom rudniku, razriješio je metalogeniju cijeloga Srednjobosanskoga rudogorja, kao i baritnih ležišta u Dinaridima te napravio prvu sistematizaciju rudnih ležišta i pojava u okviru geosinklinalne teorije Hrvatske. Istraživao je i olovno-cinkovo područje Zletovo—Kratovo te pegmatitska ležišta Selečke planine u Makedoniji, olovno-cinkova ležišta na Kosovu te bakronosni pojas Bora i Majdanpeka u Srbiji. Objavio je oko 160 radova u časopisima Vesnik (Beograd 1953–54), Geološki vjesnik (1954, 1957–65, 1978, 1986–90; Geologia Croatica 1994, 1997), Geološki glasnik (1956, 1958, 1960, 1962, 1986–90), Tehnika, rudarstvo i metalurgija (Beograd 1959), Kemija u industriji (1960), Neues Jahrbuch für Mineralogie (Stuttgart 1960), Acta geologica (1965, 1975, 1998–99), Zbornik radova Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta (1970; Rudarsko-geološko-naftni zbornik, 1989–90, 1992–95, 1997–99), Bulletin of the Geological Society of Greece (Atena 1993), Vijesti Hrvatskog geološkog društva (2000), International Journal of Earth Sciences (prije Geologische Rundschau, Stuttgart 2001), Nafta (2001), Schweizerische mineralogische und petrographische Mitteilungen (Zürich 2002), prigodnim publikacijama Spomenica Miše Kišpatića (Zagreb 1953) te u zbornicima domaćih i inozemnih stručnih i znanstvenih skupova. Radovi su mu objavljeni u izdanjima UN (New York 1966, 1968) te u ediciji Encyclopedia of European and Asian Regional Geology (London 1997), a tijekom sveučilišne karijere objavio je 1946–86. više skripata iz mineralogije i rudnih ležišta. Član je European Union of Geosciences (EUG, Strasbourg), Society for Geology Applied to Mineral Deposits (SGA, Freiberg), International Committee for Study of Bauxite, Alumina and Aluminium (ICSOBA) i njegov predsjednik 1983–88. Od 1969. redoviti je član JAZU (HAZU). Rektor Sveučilišta u Zagrebu 1978–82.