Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BABIĆ, Ljubo, slikar i povjesničar umjetnosti (Jastrebarsko, 14. VI 1890 — Zagreb, 14. V 1974). Sin Antuna, suca, i Milke, rod. Kovačić. Nećak književnika Ljube Babića (Ksavera Šandora Gjalskog). Pučku je školu polazio u Podravskoj Slatini, Glini i Jastrebarskom, gimnaziju započeo u Bjelovaru i završio u Zagrebu, gdje se 1906. nastanila obitelj. Istodobno je pohađao privatnu slikarsku školu M. Cl. Crnčića i B. Čikoša Sesije, a 1907/1908. novoosnovanu Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt. Nakon gimnazije upisao se 1908, po očevoj želji, na zagrebački Pravni fakultet, ali ga je napustio. Dobivši Pejačevićevu stipendiju, studirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Münchenu (Die Akademie der bildenden Künste) kod Angela Janka 1910/1911. i Franza von Stucka 1911–1913. te u Parizu u Academie de la Grande Chaumikre. Uoči I svjetskog rata vratio se u Zagreb. Potkraj ljeta 1914. upoznao je Miroslava Krležu s kojim ga je vezalo dugo prijateljstvo. God. 1915. otvorio je privatnu slikarsku školu u svom atelijeru, Ilica 52. Sljedeće godine postao je nastavnik na Umjetničkoj školi (poslije Akademija likovnih umjetnosti), a 1940. redoviti profesor. Sudjelovao je u osnivanju Društva za podizanje radionica i domova mladim umjetnicima, te je bio njegov predsjednik 1919–1926. God. 1920. osnovao je Teatar marioneta u Zagrebu, a iste je godine putovao po Španjolskoj. Zatim je 1927. postao stalni honorarni scenograf HNK. Od 1928. je dopisni a od 1950. redoviti član JAZU. God. 1930. studirao je organizaciju umjetničkih nastavnih ustanova u Njemačkoj i Švicarskoj te preuzeo umjetničku referadu u časopisu Književnik. Dvije godine poslije (1932) diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1947. bio je direktor Strossmayerove galerije starih majstora JAZU (potkraj ljeta 1951. putovao je u SAD), a 1956. postao je rektor Akademije likovnih umjetnosti. Bio je i glavni urednik Bulletina JAZU, Odjela VII za likovne umjetnosti (od 1957). — Babićevo likovno djelovanje započinje potkraj prvog desetljeća XX st. u doba hrvatske moderne. Više karakterističnih struja toga razdoblja obilježuje njegove rane radove: realističke tendencije izrazite u zagrebačkom likovnom krugu, posebice u Crnčićevu shvaćanju pejzaža (Morska uvala, 1909; Pogled s Plasa, 1910), elementi simbolizma (Iz münchenskog atelijera, 1911; Notturno, oko 1911) te monumentalizam (Ženidba Kraljevića Marka, 1910; Udovice, 1912). Drugo razdoblje karakterizira ekspresionizam, koji traje od I svjetskog rata do sredine 20-ih godina, te intenzivna suradnja s Miroslavom Krležom (Crna zastava, 1916; Golgota, 1916, 1917. i 1919; Portreti Krleže, 1917, 1918. i 1919, Crveni stjegovi, 1919). God. 1916. sudjeluje u osnivanju Hrvatskoga proljetnog salona. Na putovanju po Španjolskoj, kao putne bilješke nastaju 1920. formatom mali, ali dragocjeni Babićevi akvareli. Krajem 1920. radi pod utjecajem »Neue Sachlichkeit« (Hrvatski seljak, 1926; U gostioni, 1927–1928; Ilica 1928, 1928). God. 1928. sudjeluje u formiranju Grupe četvorice (s kojom izlaže u novootvorenom Salonu »Bačić«), a 1929. Grupe trojice, značajne za kulturni život Hrvatske između dva rata. Početkom 30-ih godina redovito sudjeluje na izložbama Grupe trojice djelima u kojima je jasno obilježen kolorizam i tematika krajolika, pretežno iz Dalmacije (Iz Orebića, 1930, 1931, 1933; U baštinama, 1932, Zlarin, 1935), ali i iz srednje Hrvatske (Sa Mrežnice, 1931, 1932). Taj kolorizam gubi intenzitet oko 1933/1934; žar i sočnost boja prelazi postupno u sivosmeđi ton mirnih jesenjih pejzaža (Saldun, 1936; Jesen na Čiovu, 1936; Sa Čiova, 1936). Zasebnu cjelinu toga desetljeća čine zagorski pejzaži nazvani »Moj rodni kraj« u kojima je B. realizirao kompleksne stvaralačke težnje. Slike su građene sintetički, monumentalno, a uvijek poetski i lirski (Proljetni pejzaž – Šestine, 1933; Zagorski pejzaž – novembar, 1937; Rodni kraj – pred večernicu, 1938; Rodni kraj – rano proljeće, 1939). Usporedo s temama krajolika radi mrtve prirode, portrete i ponovno uvodi folklorne teme, koje su se javljale od početka njegova djelovanja. U pejzaž ulaze seljaci, B. ih portretira, studira narodnu nošnju (Rodni kraj – pogreb, 1938; Pred crkvom, 1939). Zaokupljenost pučkim izrazom najintenzivnija je krajem četvrtog desetljeća te u doba II svjetskog rata prelazeći i u poratno razdoblje (Studija šestinske narodne nošnje, 1948). Tada započinje i posljednja faza, u kojoj se B. ošjećajem napuštenosti i beznadnosti sve više veže za svoj dom, atelijer, vrt te oni postaju i motivi slika (Kuća, proljeće i ja, 1953; Iz mog vrta, 1956). Najvredniji su neki od njegovih mnogobrojnih pejzaža rađenih pastelom ili kredom (Dubrovnik, 1951; Paklenica, 1961; Krk, 1962; Orebić, 1964; Mrežnica, 1969). Babićev rad u kazalištu traje uz prekide i različit intenzitet više od četrdeset godina (1918–1959). Radio je nacrte za scenu, često i za kostime (gotovo dvije stotine predstava). Najvrednije rezultate postiže 20-ih godina u suradnji s Krležom i Gavellom, kad je opremio prve izvedbe Krležinih drama (Golgota, 1922; Vučjak, 1923; Michelangelo Buonarroti, 1925; Adam i Eva, 1925; Gospoda Glembajevi, 1929; Leda, 1930) i niz drugih predstava, među kojima se ističu inscenacije djela W. Shakespearea (Kralj Rikard III, 1923; Na tri kralja, 1924). U 30-im godinama oprema više od stotinu predstava, pokazuje manje sklonosti eksperimentu, ali zato virtuoznost i zrelost u koncepciji cjeline (Imbrek z nosom K. Baranovića, 1935; Macbeth W. Shakespearea, 1938; Sin domovine A. Cesarca, 1940; Večeras improviziramo L. Pirandella, 1941). Scenografski rad zaključuje inscenacijom prve izvedbe Krležina Areteja, 1959. Radio je i plakate od kojih već rani impresioniraju poimanjem bitnih osobina plakatskog oblikovanja (More – pogled s Plasa, 1910; III dječji dan, 1910), dok plakati za Krležine časopise Plamen (1919) i Književnu republiku (1923) pripadaju najboljim ostvarenjima hrvatskog plakata. Posebnu skupinu čine slovni plakati namijenjeni izložbama 30-ih godina (Grupa trojice i Grupa hrvatskih umjetnika), no i neka figurativna rješenja (Dan hrvatske seljačke kulture, 1939). Zapaženo Babićevo poslijeratno ostvarenje je plakat za izložbu o srednjovjekovnoj umj. naroda Jugoslavije u Parizu 1950. Pluralistički duh moderne prožima i prvu fazu njegova rada na opremi knjiga, tendencijama simbolizma, Jugendstila, monumentalizma (ilustracije za Pjesme S. S. Kranjčevića, 1908; Začuđene svatove E. Kumičića, 1910; Pripovijesti M. Lisičara, 1910; roman U registraturi A. Kovačića, 1911; Antologiju novije srpske lirike B. Popovića, 1911; Hrvatske kraljeve V. Nazora, 1912). Iz vremena plodne suradnje s Krležom datiraju opreme Krležinih djela (Pan, 19I7; Pjesme I, 1918; Pjesme II, 1918; Hrvatska rapsodija, 1918. i 1921; Hrvatski bog Mars, 1922; Vučjak, 1923; Vražji otok, 1924), vrlo uspjela naslovna stranica časopisa Plamen (1919) te Cesarčeve Careve kraljevine (1925). Zanimljiva su i rješenja korica u kojima Babić polaže težište na vrstu i odnose slovâ s likovnim prikazom svedenim na minumum (Dunja u kovčegu, 1921. i Božji čovjek, 1924. M. Begovića, Čitanke S. Čajkovca, Računice A. Cuvaja). U tom razdoblju nastaju Nazorovi Hrvatski kraljevi (1931) te slovna rješenja Krležinih časopisa Danas (1934) i Pečat (1939–1940). Poslije II svjetskog rata ponovno se intenzivno bavi opremom knjiga (Djela M. Krleže, 1946–1950; Smrt Smail-age Čengića I. Mažuranića, 1947; Sabrana djela W. Shakespearea, 1947–1960; Hrvatska književna kritika, 1950–1962; Matoševa Sabrana djela, 1953–1955). Posebnu bibliofilsku cjelinu čine uvezi u koži koje je po Babićevim nacrtima izvela Anka Martinić. B. je održao niz javnih predavanja, te postavio i organizirao mnoge izložbe. Već 1919. kao prvi kustos zagrebačke Moderne galerije utemeljuje njezinu prvu postavu, a trideset godina kasnije razrađuje je u petnaest reprezentativnih dvorana prvoga kata Palače Vranicani (1948). Vodio je reorganizaciju, rekonstrukciju i rad na novoj postavi Strossmayerove galerije starih majstora (1947) a pripremao je i postave drugih muzeja (npr. Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku) i izložbi (Izložba jugoslavenske knjige, Leipzig, 1927; Izložba umjetnog obrta, New York, 1939; Izložba srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, Pariz 1950. i Zagreb 1951). — Babićevo književno djelo obuhvaća mnoga zbivanja i područja likovne kulture. Pisao je povijesne prikaze, eseje, putopise, kritike. Objavio je nekoliko knjiga i tekstove u novinama i časopisima, od kojih su važniji: Hrvatski slikari od impresionizma do danas (Hrvatsko kolo, 1929, 177–193); Dijete i likovni život (Hrvatsko kolo, 1932, 284–293); Hrvatska grafika u XIX stoljeću (Hrvatsko kolo, 1936, 108–119); Leonardo (Hrvatsko kolo, 1940, 217–251); Nekoliko napomena o predavanjima povijesti umjetnosti (Pečat, 1940, III/13–15); Volumen i prostor (Hrvatsko kolo, 1941, 213–229). (Iscrpnija bibliografija u Katalogu izložbe Jelene Uskoković 1975. i Bibliografiji Likovne umjetnosti JLZ-a, knj. 12, Zagreb 1977.) Izlagao je samostalno u Zagrebu (1910, 1913, 1938, 1957, 1960, 1968), Nišu (1963), Varaždinu (1964), Zadru (1964), Osijeku (1965, 1970) i Rijeci (1965). Retrospektivna izložba održana je 1975/1976. u Zagrebu. Sudjelovao je i na većim skupnim izložbama npr. Izložba »Medulića«, Zagreb 1910; Esposizione di Roma, 1911; Četvrta jugoslovenska umetnička izložba, Beograd 1912; Münchener Jahresausstellung, 1912; Izložba Proljetnog salona, Zagreb 1916, 1917, 1922, 1923, Osijek 1917; Exposition des artistes yougoslaves, Pariz 1919; Exposition internationale des arts décoratifs et industriels modernes, Pariz 1925; International Theatre Exhibition, New York 1927; Internacionalna izložba knjiga, Leipzig 1927, Koln 1928; Exposicion Internacional, Barcelona 1929; Exhibition of Yugoslav Sculpture and Painting, London 1930; izložbe Grupe trojice, Zagreb 1930 do 1935, Ljubljana 1933, Sarajevo 1934, Split 1934; izložbe Hrvatskih umjetnika, Zagreb 1936, 1937, 1939, Varaždin 1937, Prag 1937; XXI Espositione Biennale D’Arte Internazionale, Venecija 1938; Pola vijeka jugoslavenskog slikarstva 1900–1950, Zagreb i dr. 1953; 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj, Zagreb 1961; Jugoslovenska grafika 20. veka, Beograd 1965; Treća i Četvrta decenija, Beograd 1967, 1971; Plakat u Hrvatskoj do 1941. godine, Zagreb 1974. (Iscrpnije o izložbama u Katalogu izložbe Jelene Uskoković.) Djela mu se nalaze u zemlji i inozemstvu u posjedu muzeja, galerija i privatnih vlasnika. U povodu 70-godišnjice života odlikovao ga je predsjednik Republike Tito Ordenom zasluga za narod I reda (1960). — Bogatstvo i raznolikost djelovanja likovnog radnika i povjesničara umjetnosti impresionira već kvantitetom, a lako su raspoznatljive i dimenzije njegova udjela u razvitku hrvatske kulture i umjetnosti. Mnogostrukost nije razbila koherenciju opusa jer su svagda prisutna dosljedno provođena načela, od kojih je kao temeljno stalno traženje vlastita izraza, što za njega znači našeg izraza, spoznavši da import nije i ne može biti nikakvo rješenje za umjetničko djelovanje. Promjene u njega nastaju iz autentičnosti situacije, na temelju povijesne nužde, iz uvida u bit problema. Krajolik, središnja tema njegova slikarstva, pobuđuje poseban interes. Njegova »poezija i danas govori više nego mnoge glasne slike tih davnih dana kada se Ljubo probijao sa Crnčićevom paletom od Plasa pa preko Pariza do svog zavičajnog kampanilizma u vinogradima svetojanskim, a pitamo se od tih njegovih motiva, na kraju puta, koji je de Segonzac bolji?« (M. Krleža). U scenografiji B. spaja plastično, arhitektonsko shvaćanje prostora sa slikarskim oblikovanjem scene, čime zrelo i superiorno sintetizira osnovne tendencije teatra XX st. Na tim je postulatima gradio vlastiti izraz, izraz hrvatskog ili još preciznije, zagrebačkog kazališta. Babićev je udio u povijesti hrvatskog plakata kvantitativno i kvalitativno relevantan. To vrijedi i za njegov rad na opremi knjige pri čemu poštuje tekstualni sadržaj i nalazi odgovarajuće likovne forme shvaćajući knjigu kao cjelovit predmet oblikovanja. Napisao je prvu historiju novije hrvatske umjetnosti (Umjetnost kod Hrvata), koju je muzeološki artikulirao postavom Moderne galerije. Taj Babićev rad zajedno s kompleksnim i raznolikim umjetničkim i pedagoškim djelovanjem ima za hrvatsku likovnu kulturu presudno značenje.

DJELA: Maestral. Zagreb 1931. — Umjetnost kod Hrvata u XIX stoljeću. Zagreb 1934, 19432. — Pod italskim nebom. Zagreb 1937. — Majstori preporoda. Zagreb 1943. — Boja i sklad. Zagreb 1943. — Oblici umieća. Zagreb 1944. — Zlatni viek španjolskog slikarstva. Zagreb 1944. — Honoré Daumier. Zagreb 1951. — Francusko slikarstvo XIX stoljeća. Zagreb 1953. — Između dva svijeta. Zagreb 1955. — Michelangelo Buonarroti. Zagreb 1965.
 
LIT.: -a.-ć.: Izložba slike »More sa Plasa«. Pokret (Zagreb), 7(1910) 17, str. 3. — Izložba Babić – Simonović. Obzor, 51(1910) 151, str. 2. — Antun Gustav Matoš: Povodom izložbe »Medulića«. Savremenik, 5(1910) 11, 803–812. — Vladimir Lunaček: Ilustrovane narodne pripovijetke. Strossmayer (kalendar), 5(1912) str. 77–82. — Isti: Izložba Ljube Babića mlađeg. Obzor, 54(1913) 241, str. 1–2. — Antun Gustav Matoš (A. G. M.): Legenda o Amisu i Amilu. Hrvatska, 8(1913) 570, str. 1–2. — Iso Kršnjavi: Malo umjetničke kritike. Hrvatski kritičar, 1(1914) 2, str. 2. — Kosta Strajnić (K.): Izložba Babićeve slikarske škole. Hrvatski pokret, 11(12!)(1915) 172, str. 3. — Vladimir Lunaček: Ljubo Babić. Savremenik, 11(1916) 1/2, str. 53–55. — Isti: Iz naših umjetničkih ateliera. Kod Ljube Babića. Obzor, 59(1918) 276, str. 3. — Miroslav Krleža: Marginalije uz slike Petra Dobrovića. Savremenik, 16(1921) 4, str. 193–205. — Milan Begović: Premijera »Golgote« drama u pet činova. Novosti, 16(1922) 302, str. 5. — Milutin Cihlar Nehajev (Nehajev): Sjene. Fantastičko prikazivanje u dva djela od Ljube Babića i Božidara Širole. Jutarnji list, 12(1923) 4247, str. 5. — Vladimir Lunaček: William Shakespeare: Kralj Rikard III. Obzor, 64(1923) 289, str. 1–2. — Uno scenografo croato: Ljubo Babić. Comoedia (Milano), 6(1924) 8, str. 35. — Miroslav Krleža: Napomena o crtežu Lj. Babića »Franjo Ljuština u mrtvačnici«. Književna republika, 2(1924–25) I/1, str. 36. — Isti: Kriza u slikarstvu. Ibid., II/1, str. 22–28. — Veliki uspjeh našeg scenografa g. Ljube Babića. Hrvatska pozornica, 1925–26, 15, str. 262. — Julius Rodenberg: Die ausländische Buchkunst auf der Internationalen Buchkunstausstellung in Leipzig 1927. Offset-Buch-und Werbekunst (Leipzig), 1927, 7, str. 303–310. — Menci Klement Crnčić: Ljuba Babić. Ljetopis JAZU, 1928, 41, str. 108–109. — Walter Fuerst i Samuel J. Hume: XXth Century Stage Decoration. London 1928. — Slavko Batušić: Likovni život. Četvorica. Hrvatska revija, 2(1929) 2, str. 135–137. — Isti: Likovni život. Becić–Babić–Miše i »Zemlja«. Hrvatsko kolo, 12(1931) str. 339–346. — Isti: Babić–Becić–Miše i Pechstein. Hrvatska revija, 5(1932) 12, str. 771–773. — Stjepan Planić: Povodom ciklusa predavanja o savremenoj arhitekturi. Književnik, 5(1932) 4, str. 149–151. — Slavko Batušić: »Umjetnost kod Hrvata u XIX stoljeću«. Napisao Ljubo Babić. Novosti, 29(1935) 114, str. 11. — Izložba Ljube Babića u velikoj dvorani Hrv. Glazbenog zavoda. Obzor, 78(1938) 278, str. 2. — Ivo Hergešić (H.): August Cesarec: Sin domovine. Ibid., 80(1940) 144, str. 4. — Vladislav Kušan: Narodni motivi i »naš izraz«. Četiri poglavlja o jednom problemu. Hrvatsko kolo, 24(1943) str. 254–268. — Slavko Batušić: Hrvatska scenografska umjetnost. Vjesnik, 9(1949) 1370, str. 2–3. — Branko Gavella: O inscenaciji Shakespearea. Hrvatsko kolo, 1952, 6, str. 356–362. — Ž. G.: »Francusko slikarstvo XIX stoljeća«. Uz knjigu Ljube Babića. Vjesnik, 14(1953) 2635, str. 5. — Josip Pupačić: Između dva svijeta. Knjiga zapisa, uspomena i putopisa Ljube Babića. Narodni list, 11(1955) 3137, str. 5. — Josip Depolo (J. D.): Pasteli Ljube Babića. Vjesnik, 18(1957) 3729, str. 7. — Matko Peić: Predgovor (u katalogu izložbe: Ljubo Babić, kolekcija crteža i pastela 1950–1956). Zagreb 1957. — Blanka Batušić: Ljubo Babić o 40-godišnjici scenografskog rada. Teatar, 4(1958) 6, str. 13–20. — Branko Gavella: Ljubo Babić kao scenograf. Iskustva jedne dugogodišnje suradnje. (Prigodom sedamdesetogodišnjice života.) Telegram, 1(1960) 21, str. 5. — Miroslav Krleža: Slikar Ljubo Babić. Vjesnik, 21(1960) 4945, str. 7. — Matko Peić: Predgovor (u katalogu retrospektivne izložbe: Ljubo Babić). Zagreb 1960. — Vinko Zlamalik: Ljubo Babić. Zagreb 1960. — Jovan Konjović: Boja i oblik u scenskom prostoru. Stopedeset godina scenografije u Zagrebu 1784–1941. Rad JAZU, 1962, 326, str. 5–147. — Vanda Ekl: Španjolski ciklus Ljube Babića. Bulletin JAZU, 13(1965) 1/3, str. 189–192. — Matko Peić: Ljubo Babić. Matica, 15(1965) 5, str. 118–121. — Tonko Maroević: »U kazalištu«. Izložba pastela, tuševa i crteža Ljube Babića. Telegram, 9(1968) 445, str. 5. — Vinko Zlamalik: Ljubo Babić. Zagreb 1968. — Elena Cvetkova: Pola stoljeća u ustrajnoj borbi. Uz 80-godišnjicu života Ljube Babića. Večernji list, 14(1970) 3369, str. 10. — Zlatko Posavac: Estetika u Hrvata III. Kolo, 8(128)(1970) 9, str. 985–995. — Igor Zidić: Ljubo Babić sentimentalni portret (u: Tkalac na propuhu) Zagreb 1972. — Slavko Batušić: Viđenja Ljube Babića. Forum, 13(1974) 27, str. 5–42. — Božidar Gagro: Svijet između svjetova. Uspomeni slikara Ljube Babića (1890–1974). Odjek, 27(1974) 11, str. 6. — Zdenko Tonković: Kazališni scenograf Ljubo Babić. Prolog, 6(1974) 21, str. 75–92. — Renata Gotthardi-Škiljan: Plakat u Hrvatskoj do 1941 (katalog izložbe). Zagreb 1975. — Miroslav Krleža: Predgovor (u katalogu izložbe: Ljubo Babić Retrospektiva 1905–1969). Zagreb 1975. — Zlatko Posavac: Teorija umjetnosti slikara Ljube Babića. Prikaz i pokušaj interpretacije. Forum, 14(1975) 29, str. 83–101. — Jelena Uskoković: Ljubo Babić. 15 dana, 18(1975) 1/2, str. 4–13. — Ista: Ljubo Babić. Retrospektiva, 1905–1969 (katalog izložbe s iscrpnom bibliografijom do 1975). Zagreb 1975. — Andre Mohorovičić: Ljubo Babić (1890–1974). Ljetopis JAZU, 1978, 78, str. 533–535. — Zlatko Posavac. Ljubo Babić i pejzaž. Bulletin JAZU, 1979, 1(47), str. 5–37.
 
Jelena Uskoković (1983)