KANAVELIĆ

KANAVELIĆ (Kanavelović, Canavelli, De Canavellis, Kanaveli), plemićka obitelj. Prema rodoslovlju, sastavljenom na poč. XVIII. st., objavljenom 1892 (V. Vuletić Vukasović) i 1980 (Zlata Bojović), utemeljitelj obitelji bio bi Kanavel (Canavellus). Inačice prezimena nastale prema njegovu imenu mogu se u Korčuli pratiti od druge pol. XV. st. Obiteljski je grb (volovska glava iznad triju greda) jednak onima iz roda Piretića. Članovi obitelji isticali su se u upravnom, crkvenom, vojnom, gospodarskom i kulturnom životu otoka Korčule. God. 1553. među 22 su korčulanske obitelji kojima je potvrđeno plemstvo. Od prve matične knjige krštenih iz 1583. do potkraj XVII. st. spominju se u mnogobrojnim dokumentima, često kao kumovi. Prvi istaknuti član obitelji bio je Andrija, od 1423. arhiđakon korčulanske katedrale, 1426–41. korčulanski i stonski biskup. Isticao se u poticanju radova u prvostolnici sv. Marka i sklapanju ugovora s graditeljima. Sudjelovao je u narudžbi poliptiha od Blaža Jurjeva Trogiranina za korčulansku crkvu Svih svetih 1439, a te godine sastavio i akt kojim se Bogdanu Radičeviću odobrava izgradnja crkve sv. Jeronima u Blatu. Uspješno je organizirao prevenciju od kuge. Čini se da je sudjelovao na ekumenskom koncilu u Ferrari 1438. Nakon 1441.vjerojatno je otišao u Italiju. Neki stariji pisci (D. Farlati) drže ga Mlečaninom (Andrea Michaelis). Na glasu je bio drugi Andrija (u. 1453), redovnik augustinac, potom kanonik Kaptola u Korčuli te korčulanski i stonski biskup 1450–53 (ponegdje se navodi 1451–54). Za upravljanja Biskupijom osobitu je pozornost posvetio radovima na katedrali u Korčuli: zauzimanjem krbavskoga biskupa Vida Ostojića, rodom Korčulanina, obnovio je krov, postavio strop, podignuo propovjedaonicu, crkvu opremio novim namještajem te se brinuo oko izgradnje zvonika. Bio je cijenjen kao dobrotvor. Znatna je njegova uloga u smanjivanju napetosti između korčulanskoga klera i puka. Bez većih uspjeha nastojao je uvesti redovničku disciplinu u augustinskom samostanu na otočiću Spirito Santo kraj Venecije. Sačuvana je isprava iz 1453. kojom stanovnicima Čare priznaje patronatsko pravo nad tamošnjim crkvama sv. Petra apostola i sv. Marije u Polju. Pokopan je u korčulanskoj katedrali, gdje se od tada ustalila obiteljska grobnica. Pripadnici obitelji zabilježeni su kao soprakomiti korčulanske galije u sastavu mletačke ratne mornarice. Jakov je obnašao tu dužnost oko 1489, a iz 1502. sačuvana je dukala mletačkoga dužda (Arhiv Kapor, Korčula) kojom se Andriji, zapovjedniku 1502–07, nalaže da dođe u Veneciju radi preuzimanja galije. Prema dokumentima iz 1529. i 1543, Marin Mihovilov ponovo je sagradio crkvu sv. Sergija u predgrađu što su ju Korčulani bili srušili 1483. prigodom opsade napuljskoga brodovlja kako ne bi poslužila kao neprijateljsko uporište; možda je istovjetan s onim koji je 1531. oporučno ostavio 25 dukata za palu i ostale ukrase na oltaru sv. Jakova u katedrali. U vizitacijama korčulanskih biskupa u prvoj četvrtini XVII. st. navodi se Nikola kao nadarbenik dobara crkve sv. Vlaha u čarskom polju. U XVI. st. često se spominju Andrija, Jakov i Marin, sinovi Marka. Andrija, 1521. zabilježen kao sudac Velikoga vijeća i čuvar pečata korčulanske komune, možda je isti sa skrbnikom katedrale sv. Marka koji je 1556. bio nazočan potpisivanju ugovora za gradnju orgulja u katedrali. Jakov, nadstojnik župne crkve u Blatu, darovao je 1541. toj crkvi poliptih Svih svetih Girolama Santacrocea, koji se danas nalazi na glavnom oltaru. Članovi obitelji obavljali su različite dužnosti u korčulanskoj komuni. Članovi su Velikoga i Maloga vijeća, sudci, prokuratori, defensori, izaslanici. Osobito je to izraženo od doba Marinova sina Nikole te njegove djece odvjetnika Jakova (1601–1645) i Marina (1613–1649), zapovjednika korčulanske galije od 1646. i sudionika mletačkih protuturskih pohoda, koji je poginuo u Kandijskom ratu u bitki kraj otoka Tenedosa. Među Jakovljevom djecom istaknuli su se Nikola (1636–1690), književnik → PETAR i Andrija (1640–1669). Nikola i Petar imali su posjede kraj Splita i Trogira (selo Prapatnica) koje su naslijedili od Margarete Andreis. Nikola je višekratno boravio u Zadru zbog parnice oko nasljedstva sestre Margarete, udovice Ludovika Grisogona. Petar je imao samo nezakonitoga sina Ferdinanda (u. 1727), dominikanca u Dubrovniku, te je obitelj ostala bez potomaka. — Obitelj je u Korčuli posjedovala prostranu kuću unutar gradskih zidina, prolazom spojenu s crkvicom Navještenja, koja je služila kao kućna kapela. Kuću je proširio i hortikulturnim zahvatima definirao Petar, a naziv Kanavelićevi dvori, stečen u njegovo doba, zadržao se do danas. Osim u Korčuli, obitelj je posjedovala kuće, ljetnikovce, kaštele i konobe, vinograde, maslinike, šume i vrtove u Smokvici, Čari, Blatu, Veloj Luci, Prapratni, Prigradici, Pupnatu, Lumbardi i drugdje. Pripadnici obitelji bili su među vodećima na Korčuli u proizvodnji i prodaji vina (glavno spremište vina bila je čarska luka Zavalatica), slane ribe i koralja; svoje su proizvode uspješno plasirali u dalmatinske gradove i Veneciju. Veći dio imanja dobili su oporukom Nikole Pausa 1582, nakon dugotrajne parnice s predstavnicima obitelji Španić. Nakon smrti posljednjega člana obitelji, Petra, veći dio posjeda pripao je njegovoj drugoj ženi, Katarini, koja se ubrzo udala za Venecijanca G. Dolfina, a dio zemlje kraj Korčule i kuća u Veloj Luci pripali su dominikanskomu samostanu sv. Nikole u Korčuli. Podatci o istaknutijim članovima obitelji nalaze se u rukopisnim djelima lokalnih povjesničara (P. Dimitri, Vescovato, Descrizione di tutte le chiese ed altari che esistono nella città di Curzola; A. Paulini, Istoria ecclesiastico-profana di Corzola, NSK, sign. R 6310), u arhivima u Korčuli (Župni arhiv, Arhiv Kapor) te u zadarskom i dubrovačkom DA.