KOHN, Marija

KOHN, Marija, glumica (Lopud, 7. VIII. 1934). U Dubrovniku završila gimnaziju 1952, diplomirala na zagrebačkoj ADU 1957. Od 1949. nastupala u dubrovačkim predstavama Omladinskoga kulturno-umjetničkoga društva »Marin Držić« (Pera, M. Držić, Dundo Maroje) i Narodnoga kazališta (Ninočka, I. Cankar, Kralj Betajnove), a od 1954. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (poslije Dramsko kazalište »Gavella«). Već u prvim ulogama (Djevojčica, F. García Lorca, Krvava svadba; Betty Parris, A. Miller, Vještice iz Salema; Mary Tilford, Lillian Hellman, Djevojačka škola; Agnès i Gillette, J. Giraudoux, Apolon iz Bellaca i Za Lukreciju) izdvojila se izgledom i interpretativnom sugestivnošću glasa. Antologijske su njezine interpretacije Antigone (J. Anouilh, 1956) i Rože (S. Kolar, Svoga tela gospodar, 1956, nagrada na Sterijinu pozorju, 1957), u ulogu koje je unijela duboku tragikomičnu osjećajnost naglašenu dotjeranim kajkavskim izričajem. Od 1957. angažirana u »Gavelli« u poetički različitim ulogama: Ana Frank (F. Goodrich i A. Hackett, Dnevnik Ane Frank, 1957), Nell (S. Beckett, Svršetak igre, 1958), Djevojka (W. Saroyan, Ljudi u spilji, 1959), Ofelija (W. Shakespeare, Hamlet, 1964), Prva glumica (L. Pirandello, Šest lica traže autora, 1965), Mamica (M. Krleža, Kraljevo, 1970), Marija Lukjanova (N. R. Erdman, Samoubojica, 1971) i Sofija Jegorovna (A. P. Čehov, Drama bez naslova, 1973). Tumačeći Gospođu Pernelle i Elisu (Molière, Tartuffe, 1964. i Škrtac, 1965) pokazala je sklonost intelektualnoj komici, a lik Mare u jednočinki R. Tomovića Koncert za ženski glas i hrkanje (1975, Nagrada »Vladimir Nazor« 1976) odglumila je u skali interpretativno promjenjivih, iskričavo duhovitih, ali psihološki logično povezanih pojedinosti. Ulogom Eve u Krležinu Vučjaku (1977, Nagrada grada Zagreba) suvereno je protumačila odnos značenja književne riječi i njezine scenske ekspresivnosti. Kao slobodna umjetnica (1982–87) u Satiričkom je kazalištu »Jazavac« igrala Mariju u komediji M. Grgića Volim Njofru (1982), pojačavajući situacijsku komiku intonacijom glasa i neposrednom mimikom. Od 1987. angažirana je u »Jazavcu« (Gospođica Vestić, I. Brešan, Nečastivi na filozofskom fakultetu, 1989; Kaja, Grgić, Split 3, 1990), a od 1990. do umirovljenja 1999. u zagrebačkom HNK, gdje je među ostalim glumila Hekubu (Euripid i Eshil, Trilogija o Agamemnonu, 1995, Nagrada »Mila Dimitrijević«), u kojoj je skupila iskustvo dugogodišnjega proučavanja likova žena patnica, istodobno dramski tradicionalnih i suvremenih. Na Dubrovačkim ljetnim igrama (DLJI) kao studentica je odglumila Maru u Robinji H. Lucića (1954, režija B. Gavella), potom Babu, ponešto u ironijskom odmaku, i Mater u Tri farse N. Nalješkovića (1967). Osobito se istaknula u Držićevim komedijama: u Skupu kao Gruba (1959, »Gavella«), naglašujući dnevne tegobe nezaštićene, a poželjne sluškinje, zatim Dobre (1974, »Gavella«, i 1997, DLJI), koju je prikazala kao osobu bogata iskustva što oštro zagovara stečene nazore, te Variva (1986, DLJI), strpljiva i ustrajna čuvarica ognjišta; kao Omakala (Grižula iliti Plakir, 1973, DLJI) povezala je realističnost dramske situacije s prpošnošću i slobodnom naravi lika te je iz njegovih poetičkih naznaka iznijela duhovite bravure; Petrunjelu (Dundo Maroje, 1981, DLJI) prikazala je kao naivnu mladicu, ali i mudru udavaču. Bliskost vlastitih korijena i izričaja s likovima dubrovačkih dramatičara prenijela je i u tumačenja Vojnovićevih protagonistica iz Dubrovačke trilogije, Pavle (Suton, 1965, DLJI), Ide i Gospođe Mare (Na taraci, 1967. i 1999, DLJI), interpretacijom koje je otkrila suptilne psihološke nijanse zamorene ženske duše, te Jele u istoimenoj monodrami (prema Ekvinociju, 1978, »Gavella«). Gostovala 1955. u Studentskom kazalištu »Ivan Goran Kovačić« kao Satir i Jeđupka (Držić, Novela od Stanca i Tripče de Utolče), Teatru &TD kao Erminija u dramatizaciji romana Mirisi, zlato i tamjan S. Novaka (1974), ulogom kojom je ostvarila jedan od vrhunaca karijere unijevši u komediografske sastavnice dramskoga lika gorak okus žala i prolaznosti, te kao Louise Rafi (E. Bond, More, 1974), Nadja (T. Stoppard, Travestije, 1980) i Baba (S. Mrożek, Pješice, 1982, Prvomajska nagrada Udruženja dramskih umjetnika 1983), kojom komičnost nesporazuma u komunikaciji uspjelo zamjenjuje tragičnim ironiziranjem vlastite društvene nemoći. Sklonost pučkomu komičnomu izrazu otkrila je u tumačenju Marije Trkulje Gazivode (F. Hadžić, Ljubav na prvi pogled, 1982) u Teatru u gostima, u kojem je nastupala i kao Danica Čvorović (D. Kovačević, Balkanski špijun, 1983) i Mildred Roper (J. Mortimer i B. Cooke, Kad mačke odu, 1986). U 1990-ima ulogama Luce (Grgić, Sveti Roko na brdu, 1994, Zagrebačko gradsko kazalište »Komedija«), Kate Labudan (Kolar, Breza, 1996, »Gavella«) i Erne (W. Schwab, Predsjednice, 1997, Teatar &TD) propituje smisao egzistencije, Bakom Grandmother (Ivan Vidić, Bakino srce, 1999, Teatar &TD) promeće ljubav i brižnost u agresivnu posesivnost i destrukciju, a u liku Gospođe Frole (Pirandello, Tako je, ako vam se čini, 1999, HNK u Osijeku) pokušava razriješiti relativnost spoznavanja ljudskih vrijednosti. Odigrala je glavne uloge u filmovima Svoga tela gospodar (F. Hanžeković, 1957, II. nagrada u Puli; adaptacija kazališne predstave iz 1956) i Noći i jutra (Pjer Majhrovski, 1959) te više manjih (N. Tanhofer, H-8…, 1958; B. Bauer, Tri Ane, 1959. i Doći i ostati, 1965; V. Kljaković, Kužiš, stari moj, 1973; B. Žižić, Kuća, 1975; Rajko Grlić, Bravo maestro, 1978; Hadžić, Ambasador, 1984; Davor Žmegač, Zlatne godine, 1992; A. Vrdoljak, Duga mračna noć, 2004; Matija Kluković, Ajde dan prodji, 2006). Nastupala i u radijskim i TV dramama (I. Hetrich, Tonkina jedina ljubav, 1969) te serijama i serijalima (J. Marušić, U registraturi, 1976; K. Golik, Inspektor Vinko, 1984; Goran Kulenović, Bitange i princeze, 2005–07). Dobitnica je Nagrade hrvatskoga glumišta za životno djelo 1999.