BABIĆ, Toma

BABIĆ, Toma (Babich, Babych), vjerski pisac i gramatičar (Velim kod Skradina, oko 1680 — Šibenik, 31. VII 1750). Kao dječak dolazi u samostan na Visovcu gdje dobiva osnovnu i humanističku naobrazbu te 28. VI 1701. stupa u Franjevački red. Nakon završena novicijata 1702. odlazi u Budim na studij filozofije i teologije. God. 1708. postaje vikar visovačkog samostana. Više puta imenovan je gvardijanom na Visovcu (1711, 1714, 1732, 1735. i 1739) i Kninu (1713, 1726) te bio župnik u Polači (danas Morpolača) u Ravnim kotarima (1715–1718), u Skradinu (1719–1723) i Dubravicama (1724. i 1728). Za župnikovanja u Skradinu obavljao je dužnost zamjenika dvaju skradinskih biskupa, Nikole Tommasea i Vinka Bragadina. God. 1723. izabran je za vijećnika redodržave Bosne Srebrene, a kad je raščlanjivanjem te provincije 1735. osnovana dalmatinska provincija, B. postaje njezinim članom. Radi poslova provincije i tiskanja svojih knjiga dvaput je boravio u Veneciji (1735. i 1744). — Na otočiću Visovcu brinuo se za uređenje samostanskog imanja te sagradio sjeverni dio samostana, o čemu svjedoči natpis P. T. BABICH A. F. EREXIT A. D. 1741. Na gramatičkoj školi visovačkog samostana zacijelo je – premda izvori i biografi to ne spominju – obavljao i učiteljsku službu te je kao »magister juvenum« napisao latinsku gramatiku za »dicu bosansku« koja počinju učiti latinski. Gramatička pravila tumači latinskim i hrvatskim jezikom; sâm kaže da u tom djelu nema velikoga nauka ni mudrosti, »nego samo declinatione ili prigibanje od imen, conjugatione od verba ili riči i regule od isti«. Za prvo izdanje (1712) poslužio se djelima E. Alvaresa, M. A. Bonciarija i dr., dok je drugo izdanje (1745) veoma slično Šitovićevoj gramatici, što je očito i u hrvatsko-latinskom rječniku, koji je B. dodao na kraju gramatike. Posebno je odjeknula njegova knjiga Cvit razlika mirisa duhovnoga (1726), pučki nazvana »Babuša« koja je uz Kačićev Razgovor bila vrlo popularna u XVIII st. U prvom dijelu knjige su tumačenja kršćanskog nauka i različne molitve, a u drugom »Verši ili pisme duhovne«. Pri tiskanju drugog izdanja (1736) B. je sve te pjesme objavio i u zasebnoj knjižici Drugi dio Cvita razlike mirisa duhovnoga, a u knjižicu Pisme duhovne uvrstio je »za veću lakost štioca, pivaoca« samo deseteračke pjesme i poskočice. Kasnija izdanja Cvita – počevši od četvrtoga (1802) – proširivana su religioznim tekstovima u stihu i prozi drugih pisaca (S. Badrića, P. Kneževića, G. Ilijića Varešanina, P. Vuletića i F. Radmana). Tako je npr. Badrićevo Ukazanje istine postalo sastavni dio Cvita. Neke su pak Babićeve pjesme – u ponešto izmijenjenom obliku – uvrštavane u molitvenike te su ostale do najnovijeg vremena popularne među katoličkim življem Bosne i Dalmacije, npr. Pozdrav Tila i Karvi Isusove te Verše od Muke Isusove (objavljena 1969. u Šibeniku pod naslovom Muka Gospodinova i Gospin plač). Ovu potonju osmeračku poemu B. je sastavio služeći se Divkovićevom preradom srednjovjekovnog Plača. — B. najčešće nije originalan pjesnik već prerađivač nepoznatih hrvatskih srednjovjekovnih autora te M. Divkovića, S. Markovca-Margitića, J. Barakovića i L. Šitovića. On među prvima u obilnijoj mjeri uvodi »deseterac u umjetnu poeziju, te tako utire putove Grabovcu i Kačiću«, a njegovi su tekstovi odjeknuli u narodnim pjesmama, npr. u zbirci Luje Plepela (J. Šetka). Prema K. Kosoru, B. je »imao jasne poglede na hrvatski jezik, njegova narječja i govore«, a u štokavskom, čakavskom i kajkavskom narječju gledao je – poput F. Grabovca – jedan jezik.