KARAGIĆ, Antun

KARAGIĆ, Antun, pučki dramatičar i kazališni djelatnik (Gara, 2. VI. 1913 — Pečuh, 12. XII. 1966). Završio četverogodišnju pučku školu na mađarskom jeziku u Gari te nakon očeve smrti preuzeo upravljanje velikim obiteljskim gospodarstvom. God. 1941. uhićen je i interniran, 1942. kao emigrant u Zagrebu polazi tečaj za redatelje kazališnih dobrovoljaca u organizaciji HNK. Svršetak rata dočekuje među vojvođanskim partizanima, potom živi u Mađarskoj; od 1949. deset godina zatočen u staljinističkom logoru u Recsku kraj Paráda. Odgojen na bunjevačkoj ikavici, obrazovao se čitanjem hrvatskih knjiga, napose izdanja zagrebačkoga Društva sv. Jeronima, kojega je bio povjerenik. U Gari 1930. utemeljio Društvo bunjevačkih kazališnih dobrovoljaca, koje je prvi put nastupilo 1931 (I. Petreš, Dva bila gavrana). Za potrebe kazališnih amatera prvotno prevodio s mađarskoga (Á. Berczik, Gospođica seljakinja), potom pisao dramske tekstove s motivima bunjevačkoga sela, režirao ih i o svojem trošku scenografski i kostimografski opremao za pozornicu. U kalendaru Danica (Budimpešta) objavio veselu igru Zaručnici (1937) i igrokaz Zloba (1941), a u nakladi garskoga Društva igrokaze Svijest i Šepa 1943 (izvedeni 1940; nagrada na natjecanju Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca 1942. u Zagrebu) te Kasina, Katica, Rastatkinja i Ženina ljubomornost (svi 1944). Izvođeni, ali za autorova života neobjavljeni ostali su Anka Berićeva, Bogataševa sluškinja, Gospojica Zorka, Odjednom se razboljela i Pošteni varalica. Spretnim vođenjem dramske radnje K. uspijeva poučiti, duhovitim dijalozima zabaviti. Likove oblikuje kao prepoznatljive tipove, bez izgrađivanja osobnih značajka. Piše mješavinom bunjevačke ikavice i hrvatskoga standarda. O kazališnom amaterizmu, kao jedinom obliku hrvatske prosvjete u Mađarskoj, pisao u Subotičkim novinama (Seosko kazalište Bunjevaca – Hrvata u Mađarskoj, 1940) i u budimpeštanskom kalendaru Danica (Položaj diletantskog pozorišta Bunjevaca u Mađarskoj, 1940). Uoči uhićenja 1949. u pismu ministru prosvjete predlagao osnutak stalnoga južnoslavenskoga kazališta u Baji. U poraću zakratko nastavlja kulturno-prosvjetnu djelatnost, piše igrokaze o sudbinama seljaka za dvaju totalitarnih režima ili o novoj vladajućoj klasi (Iznenađenje, 1946; Općinski načelnik i Švajcarka, 1947; Faun, 1966), koji se ne izvode i ne objavljuju. U pripovjednoj prozi protkanoj naturalističkim elementima tematski je vezan uz isto podneblje i mentalitet kao i u dramskim tekstovima. Pripovijetke su mu objavljene u knjizi sabranih djela Kazališni komadi i novele (2003). Prvo profesionalno Hrvatsko kazalište osnovano 1992. u Pečuhu u povodu 80. obljetnice njegova rođenja izvodi Rastatkinju (1993), potom Katicu (1995). Karagićeva rukopisna ostavština pohranjena je u Odsjeku za povijest hrvatskoga kazališta HAZU i u NSK u Zagrebu.