Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KOKOTOVIĆ, Nada, plesačica, koreografkinja i redateljica (Zagreb, 2. IV. 1944). U Zagrebu završila klasičnu gimnaziju 1963, Srednju baletnu školu 1967. te diplomirala filmsku i TV režiju na ADU 1991. Na Accademia Chigiana u Sieni 1960–65. polazila plesne tečajeve u A. i Clotilde Sakharoff. Plesala u Zagrebačkom pionirskom kazalištu 1958–64, profesionalno u Komornom ansamblu slobodnoga plesa (KASP) 1962–69, ansamblu Opera da camera di Milano 1965. i Baletu HNK u Zagrebu 1967–71. Od 1970. koreografirala u zagrebačkim kazalištima, 1974–76. kao stipendistica bila asistentica G. Balanchinea u New York City Ballet te režirala u kazalištima (Off-Off-Broadway, Allice Tully Hall). S Lj. Ristićem 1978. osnovala i do 1991. vodila višejezični i multietnički kazališni pokret KPGT (Kazalište, Pozorište, Gledališče, Teatar), u sklopu kojega je režirala i koreografirala u kazalištima po SFRJ te gostovala u Australiji, Meksiku, SAD, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji i Saveznoj Republici Njemačkoj, uz to 1985–91. vodila Narodno pozorište u Subotici (NP). U Novom Sadu ravnateljica Baleta Srpskoga narodnoga pozorišta (SNP) 1989–90. i 1991. redateljica na TV. Od 1992. živi u Njemačkoj. Afirmirala se koreografijama modernih baleta (I. Malec, Lied, Muzički biennale Zagreb, MBZ, 1971; I. Kuljerić, Nakupljanje, i L. Lebič, Korant, 1974) u zagrebačkom HNK i predstavom Pan – plesne slike (N. Devčić, festivalski ansambl, 1977) za MBZ. Usporedno koreografirala u predstavama D. Radojevića (M. Krleža, Kraljevo, 1970) u Dramskom kazalištu »Gavella«, B. Violića (I. Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, 1971), V. Gerića (I. Stravinski, Priča o vojniku, 1971; G. Büchner, Woyzeck, 1972), T. Durbešića (E. Ionesco, Macbett, 1972) i I. Kunčevića (Ionesco, Kakav kupleraj, 1977) u Teatru &TD, M. Carića (Euripid i Carić, Kako je Odisej susreo Kiklopa) i W. Gaskilla (Sofoklo, Kralj Edip) na Dubrovačkim ljetnim igrama 1976, Ristića na Splitskom ljetu (Krleža, Michelangelo Buonarroti, 1977; D. Jovanović, Vojna tajna, 1983), u zagrebačkom (S. Šnajder, Kamov. Smrtopis, 1978, Držićev san, 1980) i splitskom HNK (W. Shakespeare, Hamlet, 1980; I. Tijardović, Ristić i M. Smoje, Tijardović, život i vrijeme, 1983; S. Bombardelli, Bakonja, 1988) te Jovanovića u NP (T. Prošev, Aretej, 1990). Kao redateljica i koreografkinja s Ristićem ostvarila niz inovativnih koreodrama, među kojima su Tosca, Prolog, Epilog (L. Illica i G. Giacosa te V. Zuppa, Teatar &TD, 1978), 1918 – Miroslavu Krleži (Krleža i Borka Pavićević, HNK u Splitu, 1979) i Bloody Mary (G. Lengyel, R. Šerbedžija, N. Kokotović i Ristić, NP, 1988). Samostalno režirala i koreografirala koreodrame Lizistrata (Aristofan i S. Foretić, 1982) u splitskom HNK, vlastitu Anita Berber (1987), Otelo (Shakespeare, 1986), Pukovnik (G. García Márquez, 1986), Saigon (Marguerite Duras, 1986), Long Play (G. Stefanovski, 1988) i Plavobradi (B. Balasz, 1990) s ansamblom NP te U potrazi za izgubljenim vremenom (M. Proust) s ansamblom SNP 1990. Koscenaristica je filma Luda kuća (Ristić, 1980). Kao koreografkinja u predstavama J. Ulricha Carmen (1993) i Goya (1995) surađivala u ansamblu Tanz-Forum Köln. God. 1995. s N. Osmanom osnovala Koreodrama Theater Exit Unna (A. Strindberg, Julie, koreodrama), od 1996. koreodramsko i romsko kazalište TKO (Theater Kokotović Osman) Köln, gdje postavlja pretežno angažirane predstave s egzistencijskim pitanjima suvremenoga čovjeka, poput Belgrader Trilogie (Biljana Srbljanović, 1999), Zebrastreifen (N. Kokotović, 2002), Quartett (H. Müller, 2003) i Courage: Überlebensstrategien von Müttern (B. Brecht, 2003). Redateljica i koreografkinja (katkad i scenografkinja) četrdesetak dramskih i opernih predstava te koreodrama u gradskim i državnim kazalištima u Stuttgartu (H. Zender, Don Quijote, 1993), Unni (Müller, Hamletmaschine, 1994), Braunschweigu (S. Beckett, Molloy’ Schwester, 1995), Konstanzu (Euripid i Müller, Medea, 1996; J. Genet, Die Zofen, 1999; Filip Šovagović, Cigla, 2001; C. Monteverdi, L’Orfeo, 2007), Frankfurtu na Majni (N. Kokotović, Mein Engelchen, mein Äugelein, mein Stern, 1999), Saarbrückenu (A. Burgess, Clockwork Orange 2004, 2000; Müller, Philoktet, 2001; R. Thomas, Acht Frauen, 2005), Tübingenu (Coline Serreau, Sommersalon, 2002) i Würzburgu (Shakespeare, Macbeth, 2005). Svojim je radom utjecala na razvoj modernoga plesa i koreodrame u nas. Dobitnica je nagrade Hrvatskoga instituta za pokret i ples za zasluge u razvoju suvremenoga plesa 1991.

LIT.: S. D.: Dodeljene nagrade »sedam sekretara SKOJ-a« i »nagrada SKOJ-a«. Mladost (Beograd), 16(1971) 781, str. 28 –29. — (Intervjui): Polja (Novi Sad), 30(1984) 320, str. 392 –393. — B. Krilović, Nin (Beograd), 51(2001) 2614, str. 38–39. — D. Vrgoč, Vjesnik, 62(2001) 25. IV, str. 15. — M. Đurinović, Vijenac, 10(2002) 223, str. 35. — B. Krilović, Scena (Novi Sad), 42(2006) 4, str. 26–28. — Repertoar hrvatskih kazališta 1840 –1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. — Repertoar hrvatskih kazališta, 3. Zagreb 2002. — A. Milosavljević: Portret Nade Kokotović. Scena, 38(2002) 2, str. 58–63. — I. Slunjski i M. Broš: Prodor novih tendencija u hrvatsku plesnu umjetnost. U: 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj. Zagreb 2002, 126 –128. — D. Klaić: Subotička anamneza. Scena, 42(2006) 4, str. 90–95.
 
Nataša Leverić Špoljarić i Marijana Pintar (2009)