Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ILOČKI (Újlaki), plemićka i velikaška obitelj u Slavoniji i Ugarskoj (XIV–XVI. st.). Članovi su joj tek u tri ili četiri posljednja naraštaja nosili pridjevak Iločki, odn. u izvorima »de Wylak«, »de Illoch«. Njim su postupno zamijenili ranije nazive, izvedene od imena drugih znatnijih posjeda diljem Ugarske, poglavito Palote u Županiji Veszprém i Galgóca u Županiji Nyitri (Freistadt, otuda pridjevak Fristacki; danas Hlohovec kraj Nitre u Slovačkoj). Prije stjecanja Iloka 1364. glavni im je pridjevak bio Orahovički, prema Orahovici u srednjovjekovnoj Križevačkoj županiji; genealoški se Iločki mogu opisati kao osamostaljena grana Orahovičkih. Najstariji im je poznati predak neki Gug (Göge) iz XIII. st., nepoznata podrijetla. Na temelju položaja najstarijih posjeda, mađarski povjesničari pretpostavljaju da je pripadao nekomu rodu iz Dubičke županije u »donjoj Slavoniji«. Jedan od trojice Gugovih sinova, Ivan, kao kraljevski povjerenik skupa s predstavnikom čazmanskoga Kaptola uvodi 1281. slavonskoga bana Petra od Dobre Kuće i njegova brata u neki posjed pokraj Ilove. Ivan je imao petericu sinova, među kojima se ističe Lovro (u. 1349), zvan Tót ili Sclavus (Slaven). On je vjerojatno od 1312. bio zastavnik kralja Karla I. Roberta, koji ga je 1328. postavio za kaštelana u svojoj tvrđavi Šintavi (Sempte) u Županiji Pozsony. U ljeto 1328. sudjelovao je u vojnom pohodu protiv njemačkoga kralja i austrijskoga hercega Fridrika III. Lijepoga i bio ranjen kraj Sieghartsa (na gornjem toku rijeke Thaye), a potom je 21. IX. sudjelovao u sklapanju mira. Na tom mu je pohodu poginuo brat Egidije, a brat Ugrin, koji se spominje 1350. kao kraljev zastavnik i varaždinski župan, bio ranjen. Slavonski posjedi Lovre Tóta i njegove braće nastradali su za pobune Gisingovaca, koji su mu nakon poraza morali nadoknaditi štetu u iznosu od 250 maraka. Bivši slavonski i hrvatski ban Ivan I. Babonić dao je 1328. Lovri i njegovoj braći u zalog svoju tvrđavu Zrin u Zagrebačkoj županiji. Kako novčana odšteta nikada nije bila isplaćena, Zrin je trajno prešao u Lovrin posjed. Zbog velikih zasluga za krunu, Lovru i sve njegove živuće rođake kralj je 1330. izuzeo iz sudske vlasti najviših velikaša i nadređenih županija. Službu kraljeva zastavnika Lovro posljednji put svečano obavlja pri pogrebu Karla I. Roberta 1342. Kao glavni tavernik (tu je službu obnašao 1344–46) branio je prava naseljenika u rudarskom gradu Smolníku nasuprot velikašima, među kojima je bio i zagrebački biskup Jakob iz Piacenze. God. 1340–48. bio je njitranski župan, a 1347–48. još i varaždinski, šopronski i vaški. God. 1347. prepustio je kralju Ludoviku I. tvrđavu Zrin u zamjenu za tvrđavu Orahovicu te neke posjede na području Bukovice, Viljeva i Jošave (u Križevačkoj i Virovitičkoj županiji). Naslijedili su ga sinovi Nikola, Lőkös (Lewkus) i Bartol. Oni su kraljevim darovnicama već 19. XI. 1349. stekli posjed Hlohovec, na kojem su ubrzo podignuli utvrdu, a 1350. i posjed Palotu s obližnjom tvrđavom Bátorkő u Županiji Veszprém, na kojem je u XV. st. podignuta tvrđava Palota. Bartol (u. 1352) bio je glavni peharnik 1351–52, a Lovro (u. 1359) glavni peharnik i glavni trpeznik 1352–59. Značenjem je braću nadmašio Nikola (u. 1367), prozvan Kont dok je sudjelovao u talijanskim vojnama Ludovika I. U prvoj vojni (1347–48) vodio je s Ivanom Gorjanskim prethodnicu vojske koja je zauzela Aquilu, a u drugoj (1350) ga je kralj tijekom opsade Averse imenovao glavnim zapovjednikom mjesto Stjepana Lackovića. U međuvremenu je, na poč. 1349, tražio od pape Klementa VI. dopuštenje za hodočašće u Svetu zemlju, koje po svem sudeći nije ostvario. Tada je bio glavni peharnik 1345–51, a poslije transilvanski vojvoda 1351–56. te napokon palatin 1356–67. Istodobno je bio župan mnogih županija, među ostalim Varaždinske 1349, a utemeljio je 1357–61. pavlinski samostan u Csatki (Županija Veszprém). Kao palatin zapovijedao je vojnim pohodima na Bosnu (1363) i Bugarsku (1365). Na saboru plemstva Županije Baranya izdao je 1364. povelju o stavljanju lopova lutalica izvan zakona. Pošto je izumrla iločka grana roda Csáka, kralj je 1364. grad Ilok darovao Nikoli Kontu i njegovu nećaku Ladislavu, Lőkösevu sinu. Nikolu su naslijedili sinovi Nikola II (u. prije 1397) i Bartol II (u. prije 5. VIII. 1393), a nadživjela ga je i udovica Klara (u. nakon 1400). Ta dvojica pripadaju manje istaknutomu naraštaju Iločkih. Bartol se spominje među velikašima koji 1380. pribivaju kao svjedoci ugovoru o braku Hedvige, kćeri Ludovika I, i Vilima, sina austrijskoga hercega Leopolda III. Obojica se javljaju s majkom 1389. u sporu s mačvanskim banom Nikolom II. Gorjanskim, čijemu su ocu bili za 7000 forinta založili neke posjede iz sklopa iločkoga vlastelinstva. Bartol je imao dvojicu sinova, mačvanske banove 1410–18. → LADISLAVA i Emerika (u. vjerojatno 1417/18), pristašu Žigmunda Luksemburgovca i župana baranjskoga, srijemskoga, tolnskoga, bodroškoga i vukovskoga, te kćer Martu (spominje se 1426–42). Posjedovno su donekle bili odijeljeni od svojih rođaka Orahovičkih, a kad oni oko 1430. izumru, Iločki će preuzeti i njihove posjede. Ladislav je imao trojicu sinova, Ivana (spominje se 1407–24), Stjepana (u. 1430), mačvanskoga bana 1429–30, te → NIKOLU, slavonskoga bana i bosanskoga kralja. Nikola je imao kćeri, Katarinu, Eufrozinu, Jeronimu i Uršulu, a od trojice sinova Stjepan i Bernard umrli su u ranoj mladosti (svakako prije 1471), jedino je → LOVRO, iločki herceg, naslijedio ugled i moć roda Iločkih, čija se povijest završava njegovom smrću 1524.

LIT.: G. Fejér: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, IX/1. Budae 1833, str. 475–477, 652–653; IX/2, str. 591–594; IX/3. 1834, str. 396–397; IX/5, str. 379. – I. Nagy: Magyarország családai czímerekkel, 11. Pest 1865, 389–394. – T. Botka: Kont Miklós nádor téves sarjadéka a budavári emléktáblán. Századok (Pesten), 4(1870) 3, str. 139–154. – G. Wenzel: Codex diplomaticus Arpadianus continuatus, 9. Pest 1871, 292–294. – I. Nagy, I. Nagy i D. Véghely: Codex diplomaticus domus senioris comitum Zichy de Zich et Vasonkeő, 3. Pestini 1874, 236–238. – I. Nagy: Codex diplomaticus Hungaricus Andegavensis, 2. Budapest 1881, str. 463–467; 5. 1887, str. 339–342; 6. 1891, str. 573–574. – A. Pór: Tót Lőrinc, a királyi tárnokok és zászlótartók mestere. Századok, 25(1891) 5, str. 347–377. – M. Wertner: Nikolaus von Ilok (Ujlak) »König« von Bosnien und seine Familie. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, 8(1906) str. 250–273. – T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 6. Zagreb 1908; 9. 1911; 11. 1913; 16. 1976. – L. Thallóczy: Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter. München–Leipzig 1914. – Gj. Szabo: Spomenici prošlosti u Srijemu: Ilok. Savremenik, 12(1917) str. 18–23, 29. – I. Rengjeo: Novci Nikole Iločkog. Prilog hrvatskoj numizmatici. Napredak (kalendar), 19(1930) str. 98–99, 105. – E. Reiszig: Az Újlaki-család. Turul (Budapest), 57(1943) str. 1–13, 56–65. – E. Mályusz: Zsigmondkori oklevéltár, I. Budapest 1951, 126; III. 1993; V. 1997. – A. Kubinyi: Pitanje bosanskog kraljevstva Nikole Iločkog. Županjski zbornik, 1973, 4, str. 48–57. – V. Klaić: Povijest Hrvata, 3. Zagreb 1982, str. 99, 173; 5. 1985, str. 110–120, 123–124. – N. Klaić: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987. – G. Kristó: Az Anjou-kor háborúi. Budapest 1988, 66–76, 109–125, 151–155. – J. Thuróczy: Chronica Hungarorum. II. Commentarii, 2. Budapest 1988. – F. Döry, G. Bónis, G. Érszegi i S. Teke: Decreta regni Hungariae, 1458–1490. Budapest 1989. – L. Korčmaroš: Nepoznat dinar Nikole Iločkog. Numizmatičke vijesti, 31(1989) 42, str. 47–50. – P. Engel: Magyarország világi archontológiája 1301–1457, 1–2. Budapest 1996. – S. Andrić: Potonuli svijet. Rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju. Slavonski Brod 2001.
 
Stanko Andrić (2005)