Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KARAMAN, Srećko, pjesnik (Jesenice, 16. II. 1909 — Buenos Aires, 21. I. 1964). Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio u Splitu 1929, diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1936. Isprva službovao u Bosni, za Banovine Hrvatske i za NDH u Dalmaciji (Makarska, Imotski). God. 1941. uhitili su ga Talijani, 1945. partizani kraj Bleiburga te 1946. Britanci u Italiji. Nakon posljednjega bijega neko je vrijeme proveo u talijanskim izbjegličkim logorima, a 1947. otišao u Argentinu. Radio kao mornar na rijekama La Plata i Paraná, potom kao službenik u građevinskom poduzeću u Buenos Airesu. Pjesme, novele i feljtone objavljivao je u novinama i časopisima Mladost (1927–28), Euharistijski glasnik (1928), Luč (1929–31, 1938–39), Hrvatska straža (1930, 1933–34, 1936–38), Jadranska vila (1930), Selo i grad (1930–31, 1933), Jadranska pošta (1933), Omladina (1933–35), Hrvatski dnevnik (1936), Hrvatska smotra (1937–38), Obitelj (1938), Dom i svijet (1940), Spremnost (1944–45), a nakon 1945. u buenosaireškima Hrvatska (1947–48), Sloboda (1949), Hrvatska revija (1951–53, 1955, 1957, 1960–63) i Vidici (1954). U zbirci Jedro na pučini (Buenos Aires 1951) skupio je pjesme nastale nakon odlaska iz domovine (dio pjesama iz te zbirke objavljen je u Zagrebu 1993. u knjizi Tri zbirke – tri sudbine). Pisao je sugestivnu poeziju, ponajviše u nevezanom ritmiziranom stihu, i lirsku prozu, u kojima prevladavaju slike mora, domoljubni i autobiografski motivi izbjegličkoga života prožeti osjećajem prolaznosti i neispunjenosti. Posmrtno su mu pjesme objavljivane u zborniku Dobrojutro more (1997–99, 2001), a zastupljen je u antologijama 45 hrvatskih emigrantskih pisaca (1991), Skupljena baština (1993), Cvrčak u boriku (1996), Mila si nam ti jedina (1998), Hrvatska božićna lirika (2000), Hrvatska uskrsna lirika (2001) i Hrvatski Odisej (2002), izdanima u Zagrebu. Za gimnazijskih dana potpisivao se pseudonimom Pripalski, a pretpostavlja se da je autor pjesama objavljenih pod pseudonimom Jadranski u skupnoj zbirci Knjiga bezimenih (1947; Zagreb 1990).

LIT.: B. Kadić: Srećko Karaman, Jedro na pučini. Hrvatska revija (Buenos Aires), 2(1952) 1, str. 78–80. — (Nekrolog). Ibid., 14(1964) 1, str. 102–107. — B. Kadić: Ljudski i književni profil Srećka Karamana. Ibid., 4, str. 410–424. — A. Gazzari: Srećko Karaman. El poeta y el mar. Studia Croatica (Buenos Aires), 25(1984) 92/93, str. 27–32. — 290 godina Klasične gimnazije u Splitu (1700–1990). Split 1990, 549. — S. Mijović Kočan: »Bezimeni« su poznati. Vjesnik, 50(1990) 22. VI, str. 7. — V. Grubišić: Hrvatska književnost u egzilu. Barcelona—München 1991. — A. Novaković: Srećko Karaman. Mosorska vila, 1(1991–92) 3/4, str. 27–32. — A. Kadić: Srećko Karaman (1909–1964). Poljica, 18(1993) 18, str. 241–248. — J. Mandić: Tri prešućena pjesnika. Vjesnik, 54(1993) 6. VIII, str. 13. — Z. Kordić: Otkrivanje izbrisanih pjesnika. Hrvatska obzorja, 2(1994) 4, str. 957–960. — V. Božić: Pokop prešućenog pjesnika na rodnoj grudi. Večernji list, 44(2000) 12. VII, str. 22. — N. Mihanović: Poljički Parnas. Priko 2005, 97–106.
 
Sanda Lucija Udier (2009)