Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BABONIĆI (Babonegi, Babonezi, Babonezići, Babonezovići, Babonežići), plemićki rod (XIII–XVI st.). U izvorima pojedini članovi roda dolaze pod različnim oblicima (Baboneg, Babonigh, Babunik, Boboneg, Babunio, Babonic, Babuna, Babanich, Wabonik, itd). Podrijetlo njihova imena se u literaturi različno izvodi. L. Thallóczy nalazi ga u deminutivu od imena Babo, koje se u srednjem vijeku javlja na području Akvilejskog patrijarhata (Pabo, Babo, Popoo), K. Hörmann upozorava na srodnost s nazivom babuni za bogumile, a P. Skok ga izvodi »od starog slavenskog dvočlanog tipa Baboněg (npr. Bratoněg)«. Iz izvorne građe jedino se može pretpostaviti da je prvi po imenu poznati član ovog roda Stjepan I (kraj XII st. – na početku XIII st.) nosio nadimak Babon (ili Babun), pa da se njegov nasljednik naziva Babonek, tj. sin Babona – Babonić. Posjedi Babonića nalazili su se na teritoriju srednjovjekovne Slavonije, i to na desnoj obali Kupe između današnjeg Karlovca i Siska. Tu se širila plemenska župa Gorica s goričkim gradom, u čijoj je blizini sagrađen grad Steničnjak (danas Sjeničak). Najstariji im je posjed bila Vodica u donjoj Slavoniji blizu Dubice. Tijekom stoljeća B. su proširili svoje posjede na lijevu obalu Kupe u Podgorje ispod Plješevice, pa u južnu Kranjsku, gdje su posjedovali mjesto Mehovo i Kostanjevicu. Za sinova Stjepana I, vodičkih knezova Babonega I i Stjepana II, može se govoriti o jačanju Babonića. Oni se spominju i u drugoj falsificiranoj povelji iz 1218 (prva je iz 1200), potvrđenoj od kraljeva Ludovika I (1352), Žigmunda (1406) i cara Maksimilijana (1571). Baboneg I (umro nakon 1269) ostavio je sinove Petra, Matiju, Jakova i Kristana (Risčan, Thallóczy) koji su morali i pismeno braniti svoj posjed Vodicu. Istaknutija je bila politička uloga Stjepana II i njegovih izravnih nasljednika, koji su zadržali gorički posjed. God. 1241. Baboneg I i Stjepan II bili su pohvaljeni od kralja Bele IV za vojne zasluge i oslobođeni plaćanja kunovine i upletanja bana čitave Slavonije u upravljanje njihovim posjedima (Belina darovnica od 23. IX 1241. sačuvana je u prijepisu zagrebačkog Kaptola od 11. II 1350). Moguće je da su i oni kralju pomagali pri povlačenju pred Tatarima iz Austrije preko Zagreba do jadranske obale. U originalnoj povelji iz 1243. javlja se Stjepan kao primorski ban (1243–1249) sa svojim bratom knezom Babonegom i njihovim plemenima (generaciones): Ratetići, Ladikovići, Koraničanići, Hutinjani i Bonjani (Banjani, Thallóczy). U istoj listini pored izraza »generationes« Babonega i Stjepana dolazi i izraz »generatio« za ova dva brata, tj. pleme, koje se sukobilo sa Senjanima, pri čemu je posredovao ban Stjepan zaključivši koliko koji od njihova plemena ima dati »vraždu« u novcu. Prvo pleme (ili rod) Ratetić pojavljuje se i u izvorima od XIII do XV st., Ladikovići u XV i XVI, Koraničanići od XIII do XVI st., Hutinjani u XIII, a Bonjani u XV st. Prema tome, »generationes« ili »generatio« ove braće označuje plemena ili pleme, kojemu su uz Baboniće pripadali i ostali, ubrojeni u »nobiles ultra Gozd«, tj. u plemiće Slavonije. Dok su kralj Bela IV i rijegov sin herceg Bela bili naklonjeni Babonegu I i Stjepanu II te njihovim sinovima, za kralja Stjepana V (1270–1272) i Ladislava IV Kumanca (1272–1290) jačaju rodovi Gisingovci (Német-Ujvár) i Gut-Keled, koji dolaze u sukob s Babonićima i isprva preuzimaju izmjenično bansku čast nad čitavom Slavonijom. Posredovanjem napuljskoga kralja Karla I i magistra templarskog reda za »Ugarsku i Slavoniju«, Gisingovci 20. IV 1278. sklapaju mir s Babonićima (sa Stjepanom III, sinom vodičkoga kneza Stjepana II, koji nastupa u ime svoje, svoga brata Radoslava I i Nikole, sina također svoga brata Babonega II), posebno o taocima i zarobljenicima te o vraćanju posjeda. Na molbu napuljskoga kraljevskog dvora i uz suglasnost hercega Andrije, Ladislavova brata, Gisingovci daju banu Stjepanu III Baboniću i njegovoj braći, rođacima i saveznicima obje župe Pset, župu Goricu, Gaj, Drežnik, Novigrad i Petrinju. Ugovor je 21. VIII 1278. potvrdio i napuljski kralj Karlo I. Prema ovlaštenju kralja Ladislava, odabrani suci, crkveni i svjetovni velikaši, na čelu s biskupom Timotejem, uglavili su u Zagrebu mirovni ugovor između sinova bana Stjepana Gut-Keleda i bana Stjepana III Babonića, brata mu Radoslava I i Nikole i Stjepana, sinova kneza Babonega II, pri čemu su Gut-Keledovci Stjepanu III prepustili Steničnjak, a on njima posjed Zlat. Ali sukobi između Babonića i Gisingovaca ponovno su izbili i nisu prestajali usprkos prijetnjama varadinskog biskupa da će ih izopćiti. Tek posredovanjem kralja Ladislava pomire se 30. IX 1280. u Ozlju. Iako su Gisingovci i dalje bili jaki i banovi »čitave Slavonije«, već 1287/1288. slavonskim banom postaje Radoslav I Babonić, a 1288. i njegov brat Stjepan III. U to vrijeme Babonići proširuju svoje zemlje u većini kupnjom (Ostrožac, Lipovac, posjedi u Pounju). Iako su i sinovi Babonega II bili bogati, najveći posjednik i najmoćniji Babonić bio je ban Radoslav I. Prvorođeni sin bana Stjepana III ženidbom dobiva od bosanskoga bana župu Zemljanik (1297). Nakon ubojstva kralja Ladislava (1290) Slavonijom istovremeno vladaju kao banovi i Gisingovci, braća Nikola i Henrik, i Babonići, braća Radoslav I i Stjepan III, koje im časti priznaje i papinski dvor. Takvo kaotično stanje u tom dijelu Hrvatske pojačalo se dolaskom na prijestolje zadnjega Arpadovića Andrije III Mlečanina (1290–1301). Među slavonskim feudalcima, pristašama Karla Martela Anžuvinca, našla su se i braća Babonići, Radoslav I i Stjepan III, pa Radoslav šalje svoga nećaka Radoslava II s velikom pratnjom u Napulj. Karlo Martel, sin Karla II, 1. XII 1292. potvrđuje Radoslavu I za uzvrat sve posjede. Radoslav I počeo je za sve to činiti usluge i kralju Andriji III, dovevši njegovu majku Tomasinu Morosini u Slavoniju. Za to je od Andrije kao nagradu dobio grad Želin, a uskoro (1293) potvrdio mu je Andrija i druge posjede (Vrbas, Glaž, Petrinju, Vinodol, Samobor i dr.). Kako se kolebljivi Radoslav opet priklanjao napuljskoj vladarskoj kući, Tomasina Morosini, od 1295. »ducissa tocius Slavonie«, nazvala ga je »nevjernikom«. Međutim, njegov brat Stjepan III, ban »čitave Slavonije«, pristaje uz Andriju III, koji ga je 1292. obdario posjedom Drežnik. Nakon sukoba između braće i njihove pomirbe (1294), iz političkog života nestaje Stjepan III (nakon 1295; sačuvan je njegov pečat s grbom iz 1295. na kojem se naziva banom »tocius Sclavonie«). Uvodeći 1299. svoga ujaka Albertina Morosinija u »dukat čitave Slavonije«, Andrija III pomiri se sa Stjepanom IV, Ivanom, Radoslavom II i Otom, sinovima kneza Babonega II, i imenuje Stjepana IV banom »čitave Slavonije«. B. pak vraćaju vladaru kraljevske gradove Susjed, Vrbas i Glaž, a za uzvrat on im potvrđuje sve ostale posjede sa svim pravima. S druge strane, te je godine braću Baboniće, na čelu sa Stjepanom IV, nadario i Karlo II Anžuvinac. Posjede im je potvrdio i nekoliko mjeseci kasnije, a 14. V 1300. Karlo daruje Babonićima dio Slavonije od »Teutonije do Bosne i od rijeke Save do planine Gvozda«, tj. teritorij, kako kralj navodi, koji su ti knezovi i prije držali. Još im daruje i Medvedgrad kod Zagreba. Međutim, usprkos tim vezama Babonića s napuljskim dvorom, i dalje im je sklon Andrija III. Od sinova Babonega II veliku su ulogu odigrali ban Stjepan IV, Ivan I i Radoslav II, ističući se u doba prvoga vladara iz anžuvinske dinastije, Karla I Roberta (1301–1342), među prvim velikašima u Slavoniji (»magni comites Sclavonie«, 1309). Oni su pružali vojnu pomoć i Habsburgovcima. Stjepan IV Babonić, »ban čitave Slavonije« (od 1310. do smrti 1316), diči se u ispravi iz 1310. prijateljstvom mletačkoga dužda i mletačkim trgovcima dopušta slobodu trgovanja u svojim zemljama. God. 1316. njemački vladar Fridrik Lijepi Austrijski zove ga »dux Sclauonie«. Za svoga banovanja Stjepan IV vratio je Zagrebačkoj biskupiji Medvedgrad uz uvjet da njime upravlja kao kaštelan (1313). Na molbu Babonića zagrebački biskup Augustin Kažotić posreduje dvaput (1313. i 1314) pri diobi njihovih obiteljskih imanja i dohodaka. Prema ispravi od 12. V 1314, ban Stjepan IV dobiva gornjoslavonske dohotke od posjeda oko Steničnjaka i još nekih mjesta, Ivan dobija južnoslavonske oko Zrina, a Radoslav II dohotke od imanja uz rijeku Sanu. Stjepana IV naslijedio je u banskoj časti (1316–1323) brat Ivan (umro nakon 1334), koji je baštinio i novi rat s Gisingovcima, s Ivanom i Petrom, sinovima bana Henrika, protivnicima Karla Roberta. U tim sukobima bio je Ivan i ranjen podsjedajući njihov grad Zdence (castrum Zdench), koji je nakon poduže opsade zauzeo. Karlo Robert mu je za nagradu dao grad Moslavinu te posjede Međurječje, Položnicu u Goričkoj župi i još neka mjesta i gradove koje je sâm ban bio preoteo buntovnicima i odmetnicima. Ne zna se zbog čega knez Mladen II Bribirski, »princeps Croatorum et Bosne«, traži 1316. od Trogira 100 vojnika protiv Stjepana IV Babonića i braće mu. No već 1319. Mladen se zajedno s banom Ivanom Babonićem bori protiv srpskog vladara Stefana Uroša Milutina. Ban Ivan, koji nije imao muških potomaka, favorizirao je svoje nećake, od kojih je Ivana posinio. Umirivši svoju banovinu Slavoniju, Ivan je snagu svoje banske moći pokazao na saboru koji je sazvao u Zagrebu. Tada je kao sudac dao osjetiti općini Gradec da je »bansko dostojanstvo najuzvišenije u kraljevini Ugarskoj« (1321). Svoju moć pokazao je Ivan i kad je sa svojom braćom i banovima Bosne provalio preko Gvozda u donju Hrvatsku, gdje je mnogo pridonio porazu Mladena II Bribirskog u bitki kod Blizne u Poljicima (1322), nakon čega je imenovan banom »čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije«. Kako nije imao uspjeha u obnavljanju kraljevske vlasti u Hrvatskoj, već iduće godine izgubio je bansku čast i ubrzo se sukobio s kraljem. Kada su se 1326. pobunili i sinovi Stjepana IV, novi ban »čitave Slavonije« Mikac Mihaljević (1325–1343) oduzeo im je djedovski Steničnjak. Doduše, u zamjenu im dade grad Donju Moslavinu (1327), što i kralj Karlo odobri 1328. oprostivši im neposlušnost, ali Babonići nikad više nisu dobili svoj djedovski grad. Iste godine Ivan, sin Babonega II, »magister kraljičinih tavernika« (1326–1333) predaje tvrdi grad Zrin. Sinovi Stjepana IV, Dionizije i Pavao (umro 1382), nisu imali potomaka. Takvo srozavanje gospodarske i političke moći u Slavoniji prisililo je Baboniće da se odreknu težnje kako bi ponovno postali nasljedni banovi »čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije«. — Nakon pada kneza Ivana i gubitka Steničnjaka, vodeća uloga prešla je na knezove Blagajske. Sinovi Radoslava II, Nikola III i Dujam, ponovno su proširili obiteljske posjede. Napose se istaknuo Nikola kad je u borbi protiv vlaškog vojvode Basaraba spasio život Karlu Robertu. U znak zahvalnosti vladar je tada Babonićima proširio posjede nekim kraljevskim selima duž rijeke Une do grada Krupe, nasuprot Blagaju. Ali dok je Stjepan IV još 1336, nosio naziv »de Stenischnach«, što su nosili i njegovi sinovi, njegov brat Radoslav II, a onda i Radoslavovi sinovi Nikola i Dujam, imali su pridjevak »de Blagay«. Kako je Nikola umro bez potomaka, Dujam je postao osnivač obitelji Blagajskih. Proširivši uvelike svoj feud u Sanskoj župi, Dujam, koji je umro prije 1370, svojim je sinovima Ivanu III, Nikoli IV, Stjepanu VII, Babonegu III i Tomi, uz titulu »de Blagay«, ostavio u nasljedstvo slobodan pristup na kraljevski dvor, veliki imetak i ugled. Dujmovim stopama pošao je njegov sin Nikola. Nastojeći se osloboditi podložnosti banu, on je uspio da mu Ludovik I potvrdi 26. II 1352. falsificiranu povelju iz 1218. i da mu je dopuni novim privilegijima za zasluge koje su Dujmovi sinovi, knezovi Nikola IV i Ivan III »miles« i »magister«, stekli pod Zadrom, Canossom i Aversom (gdje je u bitki pao Ivanov sin Petar). Tako su Blagajski postali vazali, podložni izravno vlasti samoga kralja. Upravljajući nakon smrti svoga oca zajednički golemim imetkom, Blagajski proširuju svoje posjede u Dubičkom arhiđakonatu, koji je pripadao Zagrebačkoj biskupiji. Tu je njihov brat Stjepan bio kanonik, vrlo utjecajan i neobično spretan pravnik. — Za velikoga pokreta ugarskih i hrvatskih feudalaca protiv tzv. ženske vladavine kraljice Marije i zatim kralja Žigmunda Luksemburgovca (1387–1437), Blagajski su uz ove priznajući ih zakonitim vladarima. Na takvu njihovu politiku utjecao je i njihov brat kanonik Stjepan, protivnik zagrebačkog biskupa Pavla Horvata, jednoga od vođa toga pokreta. Stjepan je pazio na obiteljske posjede, dok je njegov brat Nikola ratovao po Vlaškoj za Žigmundove interese. Unatoč tome, morala su braća Žigmundu izručiti Ostrožac i Krupu (prvi su grad dobili natrag nakon 40 godina, a drugi nikada više). Nikolini sinovi Ladislav, Antun I i Ivan IV, nastavili su očevim i stričevim tragom. Knez Ladislav Blagajski ratovao je za Žigmunda u Turskoj, Bosni, Italiji, Njemačkoj i Češkoj. Bori se i protiv Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji je pljačkao posjede knezova Blagajskih. Od Hrvoja je za veliku svotu novaca otkupio zarobljena brata Ivana IV. Nakon uspješna ratovanja protiv Venecije u sjevernoj Italiji, Žigmund udovoljava njegovoj žalbi i prisili Hrvoja da vrati njegovu rodu Sansku župu. Ladislav je Žigmunda pratio na crkveni sabor u Konstancu, a zatim se uspješno borio protiv husita u Češkoj te u Vlaškoj protiv vojvode Radula. Umro je bez potomaka 1437. i pokopan je, prema predaji, u podnožju grada Blagaja. Njegova braća Antun I i Ivan IV, branila su svoju baštinu od Turaka, a želeći povećati političko značenje, krivotvore (1432) povelje u kojima ističu svoje tobožnje rodbinske veze s rimskom obitelji Orsini i izuzimanje od banske vlasti. To im je imalo poslužiti u borbi s grofovima Celjskim i knezovima Krčkim, a samo krivotvorenje je u duhu humanističkoga XV. st. Krivotvorene listine nisu Blagajskima mnogo koristile i oni, budući da više nisu dali istaknutih ljudi, postupno propadaju i među hrvatskim plemstvom imaju sporedno mjesto. Za vladavine Matijaša Korvina (1458–1490) Blagajski su na njegovoj strani, a zatim se priklanjaju Vladislavu II (1490–1516). God. 1493. dva su brata Blagajska pala u bitki na Krbavskom polju. Poslije toga, da bi sačuvali svoje posjede, pregovaraju Blagajski s pograničnim turskim begovima i puštaju tursku vojsku preko svojih posjeda. God. 1503. Antun II i Grgur, sinovi Stjepana VIII Blagajskoga, u prisutnosti vojvode Ivaniša Korvina optuženi su u Zagrebu za krivotvorenje nekih dokumenata i osuđeni na gubitak svojih posjeda. Među oduzetim imanjima bio je i Blagaj, zatim Brubno, Ostrožac i druga mjesta. Uskoro među braćom dolazi do svađe koju je okončao sam kralj (1507). God. 1512/1513. Turci silno poharaše imanja Blagajskih, a tada je i grad Blagaj bio prvi put razoren. U tim teškim vremenima ističe se Grgurov sin Stjepan IX, koji pristaje uz nadvojvodu Ferdinanda Habsburgovca, pretendenta na ugarsko-hrvatsko prijestolje. On je sudjelovao i pri izboru Ferdinanda za hrvatskoga kralja u Cetingradu (1. I 1527). God. 1543. sa slunjskim knezovima Frankapanima, svojim rođacima, pobjeđuje Turke kod Otočca i od Ivana Ungnada kupuje Kočevje i Friedrichstein u Kranjskoj. Kad je Stjepan IX umro (1547), naslijedio je njegove posjede sin jedinac Franjo, vrlo obrazovan čovjek i poznavalac jezika. On se istaknuo u borbama s Turcima, koji su postupno zauzimali posjede Blagajskih, a nakon ženidbe napustio je svoje posjede u Slavoniji i odselio se u Kranjsku. Od 1582. Franjin sin Georg Blagajski (umro 1590) ubraja se u red kranjskih staleža. Drugi Franjin sin Stjepan sudjelovao je u bitki s Turcima kod Siska (23. VI 1593) i poginuo kod Karlovca (1598). Tako je iz hrvatske povijesti nestalo obitelji koja je gotovo tri stoljeća znatno na nju utjecala, ne samo u političkom nego i u kulturnom životu. Njihova politička moć i tipično feudalno ponašanje, sjaj njihovih dvorova i visoka naobrazba nekih njezinih članova svrstavaju Baboniće među najuglednije hrvatske velikaške rodove. Zadnji potomak Babonića bio je grof Ludvig Blagajski (umro u Ljubljani 26. II 1898). Bogat arhiv Babonića, koji je otkupio Mađarski narodni muzej u Budimpešti, znamenit je izvor za hrvatsku povijest.

LIT.: Lajós Thallóczy i S. Barabás: Codex diplomaticus comitum de Blagay. Budapest 1897. — Lajós Thallóczy: Historička istraživanja o plemenu goričkih i vodičkih knezova. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 9(1897) VII/IX, str. 333–397. — Ćiro Truhelka: Slavonski banovci. Ibid., I/III, str. 1–160. — Lajós Thallóczy: Die Geschichte der Grafen von Blagay. Wien 1898. — Vjekoslav Klaić: Hrvatski bani za Arpadovića (1102–1301). Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva, 1(1899) str. 129–138, 231–243. — Isti: Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, 1. Zagreb 1899. — Tadija Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2–16. Zagreb 1904–1976. — Milan Šufflay: Iz arkiva ug. narodnog muzeja. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva, 8(1906). — Radoslav Lopašić: Bihać i Bihaćka krajina. Zagreb 19432, 163–168, 186–189, 191. — Ferdo Šišić: Povijest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića, 1. Zagreb 1944. — Nada Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976.
 
Stjepan Antoljak (1983)