KARIHMAN, Ferid

KARIHMAN, Ferid, publicist i pjesnik. Prema navodima koje nije bilo moguće potvrditi, a preuzimaju se u literaturi, rođen u Vlasenici 14. XI. 1930, za II. svjetskoga rata izbjegao zbog četničkih progona i, nastanivši se u Turskoj, u Adani završio srednju školu, potom u SAD diplomirao poslovnu upravu i doktorirao; živio u zemljama Srednje i Južne Amerike. Prvi njegov rad, objavljen u Hrvatskoj reviji (München 1970; španj. inačica u Studia Croatica, Buenos Aires 1972; pretiskan u Soj i odžak ehli-Islama. München—Barcelona 1974, zbirci pjesama »o domu i rodu muslimana hrvatskog koljena i jezika«, koju je priredio i popratio biobibliografijama, te u izboru A. Selaka Sudbine i djela. Zagreb 1996) i nagrađen njezinom Jubilarnom književnom nagradom, svojevrstan je metodološki manifest o nacionalnom, pokrajinskom, jezičnom, kulturnom, pismovnom, vjerskom i teritorijalnom kriteriju za određivanje pripadnosti hrvatskoj književnosti, ujedno i pregled »hrvatskih književnika muslimana« od XVI. do XX. st. te poziv »neopredijeljenim« suvremenicima u BiH da osvijeste svoje hrvatsko podrijetlo. Spajajući biografski pristup (uključivo ocjenu ćudoredne i vjerske sastavnice autorove osobnosti) sa slobodnijim estetskim i strožim stilističkim prosudbama, tematikom proširenom na kulturno i političko područje bavio se poslije u tom časopisu (1971–72, 1974, 1984, 1987–90) te zborniku Hrvatski razgovori o slobodi (München—Barcelona 1972, 1974²) u studijama, ogledima ili prigodnim osvrtima (o H. A. Bjelevcu, Mehmedu Alajbegoviću, A. Nametku, H. Kreševljakoviću, A. Muradbegoviću, M. Ć. Ćatiću i M. Dizdaru, prijevodu Kurana, izdanju Džamija poglavnika Ante Pavelića i zastupljenosti »Hrvata–Muslimana« u HBL), ali i u odgovorima osporavateljima s bošnjačke (A. Zulfikarpašić) i hrvatske strane (Ivan Rumora). Razvijajući svoja gledišta, posebno nakon popisa pučanstva 1971, isticao je u svezi s nacionalnim osjećajem u BiH nedostatke primjene »metode ankete« pod »diktatorskim velikosrpskim režimom«, a bez upoznavanja ispitanika sa »znanstvenim rezultatima genetičke metode«, također i neprimjerenost – prema njegovu sudu – »retroaktivna« prenarođivanja nerijetko i »očitovanih islamskih Hrvata« (primjerice, u djelima Atifa Purivatre, S. Balića, Muhsina Rizvića i M. Hadžijahića). S druge strane, već u prvoj pol. 1970-ih prihvatio je naziv Musliman (poslije i Bošnjak, ali samo u regionalnom smislu), držeći kako je to »etnološko-etnografska« oznaka posebne »hrvatske grupe« poput Šokaca i Bunjevaca, čije izjašnjavanje temeljem liberalnih postavka treba uzeti u obzir. Uz osudu pojedinih pripadnika ustaškoga pokreta (napose V. Luburića) podsjećao je na znatno sudjelovanje Muslimana u oblastima NDH, a slijedom svojih shvaćanja, za slučaj očekivane demokratizacije i raspada SFRJ kao najbolje rješenje promicao autonomnu BiH u sastavu Hrvatske, sa zajamčenim pravima srpske manjine (Studia Croatica, 1985). U cjelini, iako ima činjeničnih propusta i jednostranih tumačenja, djelomice obezvrijeđen zbivanjima 1990-ih (u kojima se više nije javljao), njegov publicistički opus (glavnina kojega je prikupljena i s predgovorom D. Jelčića te manjim izmjenama tiskana u Zagrebu 1996. u knjizi Hrvatsko-bošnjačke teme) pretežno je temeljito bibliografski opremljen i još uvijek koristan uvodni prinos zapostavljenu području. — Pisao je i pjesme u slobodnom stihu, uglavnom domoljubno-nostalgičnih motiva, objavljene u Hrvatskoj reviji (1978–80, 1984, 1986, 1988) te antologijama Hrvatska iseljenička lirika (Rim 1974) i Autobiografski Zagreb (Zrcalo, 1994, 2). Sedamnaest Karihmanovih pisama V. Nikoliću (1970–89) čuva se u NSK, a gradivo u svezi s pokušajima da se utvrdi njegov prijeporni identitet u arhivu HBL.