Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KARINJANI, plemićki rod (XIV–XVI. st.). Grana su Lapčana, nazvani prema sjedištu Karinu. Suvremena vrela za njihove pripadnike navode da su »od plemena Karinjani«, de genere Carinorum, de genere Charin, de genere Chorin, de genere Quirinorum, de Quirino, generacio Karinorum, generatio Quirinich, generatio nobilium Karinani. Tako se počinju nazivati oni Lapčani kojima je 1360. kralj Ludovik I. Anžuvinac izdao potvrdu za zemlju Karin, a u XV. st. vrela ih uglavnom bilježe obiteljskim imenima. Osim na karinskom području, u XIV. st. držali su zemlje u Draginićima, Snojacima, Dobručavasi, Podnadinu (Dubčane, Vitorišćina, Butinci), Polači, Moklama, Tihlićima, a pojedini pripadnici roda i u selima Jagodno, Meljača, Lemeševo Hrašće, Kačina Gorica, Podbrižane, Visočane, Murvica, Kokićane, Sonković, Topolje, Slano, Vukšić, Blato, Karli, Borlić. Potkraj XV. i na poč. XVI. st. zbog sve veće turske opasnosti i poremećaja u društveno-gospodarskim odnosima napuštaju, čini se, šire područje Karina. Neki su povjesničari (F. Šišić, S. Antoljak, s ponešto izmijenjenim argumentima M. Barada 1954) držali da je praotac Karinjana zet kralja Zvonimira Vniha Lapčanin, o kojem je predaja zabilježena tek u XIV. st., ali vjerojatno čuva povijesnu jezgru (Nada Klaić 1971). Prema Qualiteru (XIV. st.) pak, Karinjani su jedno od 12 hrvatskih plemena koja su 1102. prihvatila Kolomana za hrvatskoga kralja. Tom se prigodom kao predstavnik Karinjana i Lapčana navodi »knez« Martin, kojega su stariji povjesničari (B. A. Krčelić, I. Švear, I. Kukuljević Sakcinski) poistovjećivali s tobožnjim karinskim knezom Martinom Lapsanovićem, kojemu je navodno kralj Koloman 1105. darovao Cetinsku županiju. Pitanje postojanja »kneza« Martina u suvremenoj je historiografiji povezano s različitim stajalištima istraživača prema Qualiteru. — U Vrani se 1350. spominju Ivan, sin Disoja, Jakov, sin Grgura, te Stjepan, sin Mrdeše i za sve njih kaže se da su iz Karina. Na plemićkom saboru u Podbrižanima 1351. zadarski plemić Franjo Draginić tražio je od Našmana (spominje se do 1361) pokojnoga Petra (Petruša; Petrišević) iz Karina i njegove braće dio posjeda u Draginićima koji je nekoć pripadao županu Draganu Draginiću, ali su ga Franjini predci založili Našmanovu djedu Jurislavu iz Karina. Bribirski knez Nikola dosudio je 1354. sporni dio posjeda Franji, a Našmana i njegovu braću odštetio dijelom svoje zemlje u Dobručavasi. Prema spomenutoj Ludovikovoj potvrdi prava na Karin iz 1360, pred kraljicu Elizabetu i kraljevski sud došli su u Zadar Našman, Jurislav (spominje se 1379–85), sin Slovinje, Radoslav (spominje se 1354–60), sin Marina, Ivan, sin Matije, Radoslav, sin Ivana, te Mladen, sin Grgura i svi su zabilježeni kao »nobiles de Lapuch«. Od njih je poteklo nekoliko grana Karinjana. Svoja posjedovna prava na zemlju Karin branili su pred sudom Zvonimirovom darovnicom njihovu pretku Vnihi Lapčaninu te tvrdnjom da su njegovi pravi baštinici i sljednici. Sud je presudio njima u korist, a kralj je potom izdao odgovarajuću ispravu kojom im je potvrdio prava na zemlju Karin, osim posjeda Kokićane, koji je u međuvremenu pripao samostanu sv. Krševana. — Našman je 1360. bio rotni sudac Kraljevine Hrvatske, a 1361. spominje se u svezi s uvođenjem opata Svetoga Krševana u posjed Kokićane. Čini se da je istodobno zadržao istaknutu ulogu i u Lapcu, gdje se u drugoj pol. XIV. i u XV. st. spominju njegovi potomci Našmanići. Njegov sin Ivan, pristav Lapačkoga stola 1396, zamijenio je 1410. neke zemlje u selu Snojaci za posjed u Tihlićima. Ivanov mlađi rođak Ivan, sin Jurja, posjedovao je 1456. zemlje u Snojacima. Vjerojatno je Našmanov brat bio Juraj, Petrušin sin, spomenut 1389. kao negdašnji vlasnik kurije u Dobručavasi. Sudac plemićkoga stola Lučke županije bio je 1379. njegov sin Vladiha (u. prije 1416), koji je posjedovao zemlju u selu Dubčane u Lučkoj županiji, a 1389. kupio kuriju u Dobručavasi (prije ju je posjedovao i njegov otac) i primio miraz za ženu Floru od tasta Marka pokojnoga Ture iz Pesara, stanovnika Zadra. Kao stanovnik Zadra kupio je 1390. zemlje u Polači, 1391. bio je zastupnik Margarite, udovice Šimuna Lasničića, prigodom prodaje neke Šimunove zemlje, a 1392. rođaku je dao pristanak za prodaju zemalja u selu Jagodno. Sklopio je 1394. ugovor o pomirbi i odricanju prava na vraždu s predstavnicima rodova Tiskovac i Strmičani te kupio zemlje u selu Meljača (villa Maglach). Te se godine spominje i kao rotni sudac stola u Podgrađu. Posjede u Lemeševu Hrašću imao je 1407, a u selima Polača i Ušćtipak 1412. Grani roda koja je potekla od Petrova sina Jurja vjerojatno su pripadali Grubonja »od hiže Jurjevića« i njegov sin Mrkša. Posljednji je 1440. bio sudac u Podgrađu, 1451. isplatio je osam ždrjebova zemlje u Polači, a 1453. prodao zemlju u Nadinu i Kačinoj Gorici. — U vrelima se mogu pratiti i potomci kneza Slovinje. Radoslava, žena Slovinjina sina Jurislava, kupila je 1357. posjede u selima Sonković, Topolje i Podbrižane. Na molbu Jurislavova sina Jakova (u. prije 1390) Ninski je kaptol 1367. prepisao potvrdu kralja Ludovika iz 1360. Jakov je 1381. imao zemlju u selu Kokićane (villa Chochichine). God. 1390. njegov je sin Grakonja prodao nekoliko čestica zemlje u Podnadinu u Butincima i selu Dubčane. Jakovljeva kći Jelena spominje se 1387. kao žena zadarskoga plemića Antuna Butovana. Jurislavovi sinovi Grgur i Borin spominju se kao plemići 1379, a Grgurova udovica Lipica u svezi sa zamjenom zemalja u Visočanima 1385. Borin je 1390. držao zemlju u Podnadinu u Butincima, 1392. prodao je četiri ždrijeba zemlje u Dobručavasi, a 1393. s Lipicom je zamijenio zemlju u Tihlićima za onu u Polači i te ju je godine prodao. Njegova žena Marija, kći Dujma Paladinića s Hvara, dala je kao udovica 1413. sinu iz prvoga braka Zaninu Galelliju posjed u selu Blato. Juraj pak, sin Jurja Borinića, prodao je 1505. zemlje u Tihlićima, Slanom i Vukšiću. — Radoslav, sin Marina iz Karina, prodao je 1354. petinu posjeda sela Murvice, koju je držao sa šogorima. Njegova majka Ruža prodala je oko 1381. unuku Ratku, sinu pokojnoga Martinuša, imanje u Karlima i sve što je držala u Borliću. Istodobno je prodala oranicu i vinograd u selima Kokićane i Butina. Ratko, stanovnik Zadra, prodao je 1389. ždrijeb zemlje u Tihlićima, a 1392. ondje i u selu Bruša dobio je zemlje kao naknadu za konja. God. 1395. nastupio je kao izaslanik pred sudačkim stolom u Podgrađu. Pri kupoprodaji 1389. spomenut je njegov brat Blaž. — Sinovi Ivana Matijina Dioniz i Juraj prodali su 1390. zemlje u Polači, a 1392. Juraj je prodao zemlje u selu Jagodno te 1411. držao zemlju u Dobručavasi. Njegova udovica Vlada kupila je 1416. zemlje u Vitorišćini u Podnadinu. Matijin pak sin Grgur prodao je 1381. neku zemlju. — Andrija (Jadro), sin Mrdeše, posjedovao je 1388. vinograd u Podnadinu, a 1390. zemlju u Podnadinu u Butincima te posjed u Polači, koji je poslije prodao. Spominje se 1391. u svezi s nekom novčanom posudbom te kao zastupnik prigodom kupoprodaje. God. 1404. u Zadru se spominje njegova udovica Dobra. — Vuk, sin Ivana Bumbića (nije jasno je li posrijedi istoimeni Radoslavov otac koji se 1360. pojavio pred kraljicom Elizabetom u Zadru), spominje se 1385. u svezi s nekom posudbom novca, a 1390. držao je zemlje kraj sela Praskvići. Jurko Bumbić spominje se 1410. u svezi s nekim dugom, a 1445. imao je zemlju u Moklama. Juraj pak Bumbić s pridjevkom »de Mohal« spomenut je kao svjedok 1490. — Karinjani su se u XV. st. podijelili na više grana, među kojima su Borinići (vjerojatno istovjetni onima koji su u XVI. st. boravili u Kašiću; N. Jakšić, R. Jelić) i Korlatovići. Među ovima se kao rotni sudac stola Lučke županije 1433. spominje Pavao Korlat, a među naručiteljima gradnje crkve u Tihlićima 1444. Mihovil Korlatović, možda Pavlov sin. S njima u srodstvu bio je knez plemenitoga stola u plemenu Mogorovića u Lici 1499. Juraj Korlatović (spominje se do 1536), koji je 1505. kupio zemlje u Tihlićima, Slanom i Vukšiću, 1512. bio bužanski župan, posjedovao kaštel Korlatović te zakupio kaštel Oporovac u Križevačkoj županiji (čini se 1513). Zbog Oporovca je ušao u dugotrajan spor s vlasnikom, benediktinskim samostanom sv. Margarete u Bijeloj. Pristao je uz Ivana Zapolju te u Hrvatskoj pridobivao plemstvo za njega. Prema mišljenjima u historiografiji, čini se da su se Korlatovići u XVI. st. trajno nastanili u Zadru (1563. ondje se spominje Jurjeva kuća). Kao ogranke Karinjanina vjerojatno valja promatrati Stipkoviće, Dražetiće, Božičkoviće i Oplanoviće (I. Anzulović), a možda i Dujmoviće (u Vukšiću se kao rotni sudac Lučkoga stola spominje 1490–92. Juraj Dujmović). Posljednji Karinjanin zabilježen u vrelima vjerojatno je Grgur Grgurić, koji se 1510. zauzimao da se sačuva kapela sv. Nikole u Cetinu. — Rodu je nedvojbeno pripadalo još nekoliko osoba upitne uže obiteljske pripadnosti: Gradina (sin pokojnoga Pribislava), koji 1390. posjeduje zemlju u Polači, Borin Borislavić, svjedok pri kupoprodaji 1390, Radoš (spominje se 1400), sin pokojnoga Budislava, Marin Slavutinić, rotni sudac stola Lučke županije 1411–43, Ivan (sin pokojnoga Marina), pristav stola Lučke županije 1433 (možda isti s predstavnikom sela Tihlići 1444. prigodom sklapanja ugovora o gradnji seoske crkve) i Ivan Pavlović, rotni sudac Lučkoga stola 1497.

LIT.: B. A. Krčelić: De regnis Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares. Zagrabiae 1770, 114. — I. Švear: Ogledalo Ilirie, 3. Zagreb 1840, str. 319; 4. 1842, str. 12. — I. Kukuljević Sakcinski: Pleme grofovah Oršićah. Zagreb 1846, 4–37. — Isti: Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 2. Zagrabiae 1862, 17–20. — Isti: Listine hrvatske. Zagreb 1863, 173–177. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 4. Zagreb 1874, str. 379–381; 6. 1878, str. 200–201; 9. 1890, str. 55–56, 134–135. — F. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagrabiae 1877, 146. — (J. Alačević): Note cronologiche e documenti raccolti da Giovanni Lucio Traguriense. Bullettino di archeologia e storia dalmata, 5(1882) 4, str. 56. — I. Kukuljević Sakcinski: Regesta documentorum regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII. Starine, 1890, 22, str. 235, br. 333; 1895, 27, str. 58–59, br. 884. — S. Zlatović: Topografičke crtice o starohrvatskim županijama u Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve. Starohrvatska prosvjeta, 1(1895) 2, str. 82–83. — V. Klaić: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća. Rad JAZU, 1897, 130, str. 1–19, 59–67. — Đ. Šurmin: Hrvatski spomenici, 1. Zagreb 1898, 361–362, 411–412, 417–420. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2. Zagreb 1904, str. 179–181, 186–187; 3. 1905, str. 2–3; 4. 1906, str. 46–47, 55–56, 59–60, 74–75, 81–83, 105–106, 115–119; 11. 1913, str. 566–567; 12. 1914, str. 259, 297–298, 422–423; 13. 1915, str. 69–71, 79–83, 86–89, 90, 102–103, 106–110; 14. 1916, str. 69–70. — E. Laszowski: Habsburški spomenici, 1. Zagreb 1914. — F. Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije, I/1. Zagreb 1914, 462, 502, 508. — P. Skok: Iz mojega »Glossariuma mediae et infimae latinitatis regni Chroatiae«. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 50(1928–29) (1932) str. 133. — V. A. Duišin: Stara hrvatska plemena. Glasnik heraldike, 1(1937) 3, str. 3–7. — M. Barada: Postanak hrvatskog plemstva. Časopis za hrvatsku poviest, 1(1943) 3, str. 210. — A. Oršić: Rod Oršića. Zagreb 1943, 6–7. — S. Antoljak: Miscellanea, 1. Zadar 1949, str. 18–19; 2–4. 1950–1952, str. 42–44. — S. Gunjača: Repertorium actuum domini Antonii de Zandonatis olim publici et iurati notarii Iadre. Starine, 1949, 42, str. 267, 332. — M. Barada: Lapčani. Rad JAZU, 1954, 300, str. 473–512. — N. Klaić: Noviji radovi na društvenoj problematici. Godišnjak Istoriskog društva BiH, 10(1959) str. 343–346. — B. Gušić: Starohrvatsko naseljenje Ravnih Kotara. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 18(1971) str. 150–152, 175–176. — N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 1971. — V. Mažuranić: Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, 2. Zagreb 1975, 1390–1391 (pretisak). — S. Gunjača: Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, 4. Zagreb 1978. — S. Antoljak: Pacta ili Concordia od 1102. godine. Zagreb 1980. — I. Petricioli: Prilog zadarskim graditeljima XIV i XV stoljeća. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 20(1980–81) 20(9), str. 31–32, 39–40. — R. Jelić: Novigradski distrikt. Radovi Zavoda JAZU u Zadru, 31(1989) str. 101, 122–123. — A. Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb 19902. — S. Antoljak: Hrvati u prošlosti. Split 1992. — A. Pavlović i E. Pavlović: Korlat, crtice iz povijest. Zadar 1993, 19–33. — M. Marinović: Karin – svadbeni vijenac Zvonimirove kćeri. Benkovački ljetopis, 2(1994) 2, str. 51–56. — F. Smiljanić: Teritorij i granice Lučke županije u ranom srednjem vijeku. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 35(1995 –96) 35(22), str. 220, 228, 231–256. — I. Anzulović: Područje sela Korlata u prošlosti. Zadarska smotra, 45(1996) 1/3, str. 241–298. — M. Marinović: Lišane Ostrovičke. Benkovački ljetopis, 4(1996) 5, str. 58–59. — N. Jakšić: Regesti zagubljenih zadarskih kaptolskih isprava na razmeđu XIV. i XV. stoljeća. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 40(1998) str. 81–96. — Isti: Benkovac i okolica u srednjem vijeku. Split 2000, 13, 24, 28. — Isti: Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi. Split 2000, 75, 122, 125–126, 129–130, 150, 163, 168. — J. Stipišić: Inventar dobara Mihovila suknara pokojnog Petra iz godine 1385. Zadar 2000. — J. Kolanović i R. Leljak: Andrija pok. Petra iz Cantùa. Bilježnički zapisi, 1. Zadar 2001, 454–457. — T. Raukar: Seljak i plemić hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb 2002, 37–41. — L. Margetić: Povezanost strukture hrvatskog društva i političkih odnosa u srednjem vijeku (do pojave staleža). Rad HAZU, 2003, 487, str. 127–129. — M. Ančić: Registar Artikucija iz Rivignana. Fontes, 11(2005) str. 79–313. — S. Andrić: Benediktinski samostan svete Margarete u Bijeli. Tkalčić, 9(2005) str. 83–100.
 
Ivan Majnarić (2009)