Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BACH DRAGUTINOVIĆ, Guido, kemičar, tehnolog (Sarajevo, 28. IV 1921). Diplomirao je na Kemijskom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu 1960, doktorirao na Tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1965. disertacijom Acido-bazna funkcija kao intermolekularna kompenzirana redoksidacija kompleksne valentnosti. Nakon položena B-razdjela diplomskog ispita 1946, vodi Srednjoškolski kemijski laboratorij u Hrvatskomu prirodoslovnom društvu u Zagrebu. God. 1947/1948. nastavnik je fizike, termodinamike, fizikalne i anorganske kemije na Saveznoj srednjoj tehničkoj školi. Od 1948. do 1953. asistent je u Zavodu za opću, anorgansku i analitičku kemiju Farmaceutskog fakulteta u Zagrebu. Zatim je specijalizirao nuklearnu inženjeriju u Vinči, 1953–1959. radio pri Katedri za fiziku na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. God. 1960/1961. asistent je u Zavodu za opću i anorgansku kemiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, a od 1961. djeluje u Zavodu za Fizikalnu kemiju Tehnološkog fakulteta u Zagrebu, najprije kao asistent, zatim od 1964. kao predavač, od 1967. kao viši predavač te od 1971. kao izvanredni profesor. God. 1974/1975. bio je nastavnik na drugom stupnju studija na Tehničkomu univerzitetu u Dresdenu. Po povratku, na Tehnološkom fakultetu realizira sa suradnicima praktikum iz kemijskih mikroreaktora, prvi ove vrste na Sveučilištu u Zagrebu, a 1978. osniva Zavod za reakcijsko inženjerstvo i katalizu. Projektira i organizira laboratorij za Fizikalnu kemiju pri Visokoj tehničkoj školi Kopnene vojske JNA u Zagrebu. Bavio se istraživanjem sustava kemijskog nazivlja te bio jedan od osnivača i tajnik novoosnovanog odbora za kemijsku terminologiju i nomenklaturu pri Hrvatskomu kemijskom društvu u Zagrebu. Zalagao se za unifikaciju i internacionalizaciju znanstvenoga kemijskog nazivlja (Registrirano u Arhivu za kemiju, 1952. i Glasniku hemijskog društva, 1954). Radio je na temeljnim problemima opće i teoretske kemije te postavio matematičku formulaciju zakona periodnog sistema elemenata, konstruirao Prirodni elektronski sistem kemijskih elemenata (Kongresna izložba Čovjek i materija, Zagreb 1952; Izložba UNESCO-a Plastične mase, Zagreb 1953), smatrajući da su fizikalna kvantna svojstva karakterističnog elektrona u atomu primarna za uvrštenje elemenata u sistem, a da su kemijska svojstva i srodnosti sekundarno izvedive (Glasnik hemijskog društva, 1964). Glavnina njegova znanstvenog rada pripada području kemijskog, odn. procesnog inženjerstva. Bavi se primjenom kompjuterske tehnike i kibernetskih metoda u analizi procesa i kemijskih reakcija, dinamikom procesa u tehnološkim sistemima, znanstvenim osnovama kemijskog i procesnog inženjerstva, principijelnim pitanjima procesnog inženjerstva i procesnom ekonomikom (Kemija u industriji, 1976; Organizacija rada, 1976; II konferencija Saveza inženjera i tehničara Hrvatske o tehnološkom razvoju SR Hrvatske, Zbornik radova 2 i 3, Poreč 1977; Proceedings of the 2nd Yugoslav-Italian-Austrian Chemical Engineering Conference, Bled 1980). Također se bavi istraživanjem konstitucije i djelovanja tenzida (Jugoslavenski simpozij o tenzidima, Zbornik radova, Dubrovnik 1977; Tekstil, 1980). Sudjelovao je u radu više od 20 stručnih skupova u zemlji i u inozemstvu. Napisao je nekoliko skripata zadataka iz fizikalne kemije te popularnu knjižicu Znaš li, što je elektricitet? (Zagreb 1947; Beograd 1948).

LIT.: Spomenica u povodu proslave 60-obljetnice kemijsko-tehnološkog studija na Sveučilištu u Zagrebu. Zagreb 1980, 35, 74, 76.
 
Snježana Paušek-Baždar (1983)