Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KATIČIĆ, Radoslav, filolog, indoeuropeist i književni povjesničar (Zagreb, 3. VII. 1930). Sin pravnika Natka. Klasičnu gimnaziju završio 1949. u Zagrebu, gdje je 1954. na Filozofskom fakultetu diplomirao klasičnu filologiju, a 1959. doktorirao tezom Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije. Radio kao honorarni knjižničar u fakultetskom seminaru za klasičnu filologiju, 1958. postao asistentom na katedri za poredbenu indoeuropsku gramatiku, 1961. docentom indoeuropske i opće lingvistike i pročelnikom novoosnovanoga Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije, koje je u nas i utemeljio, 1966. izvanrednim i 1972. redovitim profesorom. Od 1977. do umirovljenja 1998. redoviti profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču. Usavršivao se 1956–57. u Ateni te kao stipendist Humboldtove zaklade 1960–61. u Tübingenu i 1968–69. u Bonnu. — Kao filolog osobito je zaslužan, uz B. Lászlóa, za rad Zagrebačkoga lingvističkoga kruga i promicanje strukturalne lingvistike i drugih modernih metoda u nas. Autor je petnaestak knjiga i četiristotinjak rasprava, članaka, ogleda, knjižnih ocjena i drugih prinosa, posebno iz hrvatske filologije. Baveći se istraživački klasičnom i bizantskom grčkom filologijom, osobito područjima koja se odnose na hrvatsku filologiju, te služeći se opsežnom filološkom, arheološkom i povijesnom literaturom, u raspravama objavljenima ponajviše u Godišnjaku Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH (1965, 1968, 1970, 1972–73, 1976, 1980, 1988–89; skupljeno u knjizi Illyricum mythologicum, 1995), obrađuje vijesti o Balkanskom poluotoku u antičkih pisaca, navodi, prevodi i tumači vrela i predaje, od kojih neke potječu iz mikenskoga doba. Raspravljajući o predgrčkim jezicima na tlu kasnije helenske kulture, u knjizi The Ancient Languages of the Balkans (1976) drži da je u proučavanju grčkoga jezika nezaobilazno sagledavanje njegova odnosa prema predgrčkomu lingvističkomu sloju u egejskom području, što tvrdi i za albanski, hrvatski i srpski prema ilirskomu, za bugarski prema tračkomu te za rumunjski prema dačkomu. Također objavljuje podatke o starim balkanskim jezicima i njihovu povijesnom i jezičnom kontekstu: o makedonskome i o jezicima Peonaca i Epiraca te o tračkom i ilirskom jezičnom sklopu. Raščlanjujući, pak, ilirsku antroponimiju, razlikuje sjevernojadranski tip (venetsko-histarsko-liburnski), delmato-panonski i pravi ilirski na jugu te područje keltske antroponimije na sjeverozapadu. U nizu Povijest svjetske književnosti (2. Zagreb 1977) napisao je poglavlje Bizantska književnost, obradivši razdoblje grčke poslijeklasične književnosti od prijevoda Biblije, Septuaginte i Evanđelja te od crkvenih otaca do grčkih učenjaka u humanističkoj Italiji nakon pada Carigrada. U djelu Stara indijska književnost (1973) obuhvaća vedsku, sanskrtsku epsku i budističku književnost na paliju i na sanskrtu, đinističku književnost na prakrtima i na sanskrtu te sanskrtsku klasičnu i stručnu književnost, a u razmatranju povijesti europske indologije i indoeuropeistike posebnu pozornost posvećuje hrvatskomu sudioništvu, počev od I. F. Vesdina i njegove prve europske sanskrtske gramatike 1790. Istraživanja iz indoeuropeistike i poredbenoga jezikoslovlja, započeta u doktorskoj tezi, nastavlja u knjizi A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics (1970), u kojoj, primjenjujući nove teorijske modele na poredbeno jezikoslovlje, oblikuje teoriju jezične raznolikosti. Odredivši srodnost kao ograničenje raznolikosti, ustvrdio je da ona može biti tipološka, genetska i kontaktna te da postoji posve određen suodnos između ustroja povijesti jezika i ustroja po kojem se jezik ponaša kao sustav (propis, kod), pa mu je teorijsko povezivanje dijakronijske i sinkronijske lingvistike strukturalističkim opisom bitan jezičnoteorijski prinos. Izravno se suvremenim lingvističkim teorijama i njihovim pojmovima bavi u sveučilišnom udžbeniku Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967), gdje raspravlja o mjestu lingvistike među znanostima i tumači pojmove glavnih strukturalističkih škola, artikulaciju jezika, oprjeke taksonomske i generativne lingvistike, komplementarnost gramatike i rječnika, dubinski i površinski ustroj te daje uzorke za opis jezika i leksika. U knjizi Jezikoslovni ogledi (1971) bavi se pojmovljem strukturalističkoga jezikoslovlja, normativnom naravi jezika, sintaksom, jezičnim razvojem i oblicima jezične srodnosti, tezom o zajedničkoj prošlosti Indijaca i Slavena u svjetlu jezika te jezikom u književnosti, polemizira sa shvaćanjem M. Riffaterrea da nepretkazivost stilema karakterizira umjetnost riječi, odn. lijepu književnost. Njegova stajališta o bitnoj razlici između obične obavijesti, koja nešto priopćuje u izvanjskom svijetu, i književne obavijesti, koja dočarava unutarnji svijet djela (Nastava književnosti u školama drugog stupnja. Zagreb 1966; Umjetnost riječi, 1968, 1970) znatno su odjeknula u hrvatskoj znanosti o književnosti. U zbirci Novi jezikoslovni ogledi (1986) jasno izriče sumnju u strukturalističku pretpostavku o jednoznačnom preslikavanju jednoga jezičnoga sustava (lingvistički pojam) u jednu jezičnu sposobnost (psihološka činjenica) u pripadnika jedne jezične zajednice (društvena činjenica), ističući da živi i pravi govornici u povijesnim zajednicama najčešće moraju birati među više jezičnih sustava; »izvorni govornik« nije više jednoznačan idealni konstrukt, a jezična se zajednica nalazi pred izborom između više jezičnih znakovnih sustava. Pišući o identitetu jezika, razlikuje opisni ili tipološki identitet te povijesni ili rodoslovni i vrijednosni, držeći da njihov odnos nije jednoznačan; istomu rodoslovnomu identitetu mogu odgovarati različiti tipološki i vrijednosni identiteti, a jednomu vrijednosnomu različiti rodoslovni identiteti. U ogledima o književnom jeziku govori o purizmu kao kulturnom opredjeljenju i njegovu odnosu prema jezičnoj kulturi te o samoj jezičnoj kulturi, pri čem jezičnu normu ograničava na pravopis i osnovna gramatička područja; jezična norma određuje što je u standardnom jeziku neutralno, a jezična se kultura sastoji od poznavanja jezika i svega što u njem nije neutralno. Navezujući se na prinose D. Brozovića i Z. Vincea, u studijama o postanku suvremenoga jezičnoga standarda hrvatskoga i srpskoga ističe da hrvatska novoštokavska standardizacija počinje u XVIII. st. na području od Dalmacije do Slavonije te se, nastavljajući se s ilircima, naposljetku stilizira s hrvatskim vukovcima na prijelazu XIX. u XX. st. Drži da je V. Stefanović Karadžić radikalni ograničavatelj hrvatske književne osnovice standarda te da se u proučavanje stilističkih i kulturnih vrijednosti, koje su se polarizirale u varijantama dvaju (triju-četiriju) književnih jezika mora uključiti i latinsku, staroslavensku (i stariju) književnost u Hrvata, arapsko, perzijsko i tursko književno stvaralaštvo muslimanskih Bošnjaka te staroslavensku i rusku književnost u Srba i Crnogoraca. Među sintaktičkim studijama ističu se one o kategoriji gotovosti u glagolskim oblicima i o četirima vrstama pogodbenih rečenica u hrvatskom jeziku; slijede studije o teoriji prevođenja, indoeuropeističkoj izobrazbi Đ. Daničića, opsegu povijesti hrvatskoga jezika, određenju književnoga djela kao jezične umjetnine te o odnosu paleobalkanistike i nacionalne povijesti balkanskih naroda. U Gramatici Bartola Kašića (Rad JAZU, 1981, 388) raspravlja o mogućim uzorima, E. Álvaresu, A. Manuziju i J. Gretscheru, te pokazuje kako se ta gramatika temelji i na čakavskom i na štokavskom narječju te kako je Kašić zacrtao pristup opisu hrvatskoga jezika odredivši bitna načela za njegovo normiranje. O jeziku Kašićeva prijevoda Biblije govori u izdanju Biblia sacra (II/2. Paderborn—München—Beč—Zürich 2000). U Sintaksi hrvatskoga književnog jezika (1986), ostajući pri strogoj pojmovnoj analizi i verbalnoj formalizaciji cjelovite jezikoslovne intuicije u ustroj jezika, uspio je proizvesti cjelovitu generativnu i pretvorbenu skladnju hrvatskoga jezika. Temeljeći korpus na kojem je opisan sintaktički sustav hrvatskoga jezika na odabranim tekstovima iz hrvatske književnosti, humanističkih znanosti i novinstva, uključio je i novoštokavske pisce XVIII. st. poput A. Kačića Miošića i M. A. Relkovića i obuhvatio znatno više novijih hrvatskih autora nego prethodne gramatike. Određujući sintaksu u užem smislu kao skladnju rečenice, rečenice razglobljuje prema obavijesnomu (informacijskomu), sadržajnomu (semantičkomu) i gramatičkomu (sintaktičkomu) ustroju, ne smatrajući sintaktički, gramatički ustroj rečenica univerzalnim, nego držeći da je obavijesni ustroj možda najbliži univerzalnoj logičkoj formi sudova, sadržajni univerzalnoj semantičkoj formi jezičnih izričaja, a gramatički posebnomu ustroju rečenice u pojedinom jeziku; u sustavnoj gradnji viših katova sintaktičkih gradnja izvedenih na preoblikama, svaki sljedeći razred preobličenih gramatičkih ustroja (nesložene rečenice, diskurs, složene rečenice, složene rečenice s nerečeničnim preoblikama) postaje rečenična zgrada za kat viša preoblika od prethodne. Zbog jasne utemeljenosti Sintakse u hrvatskom korpusu te iskazana stajališta o hrvatskom jeziku sudjelovanjem u sastavljanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967), K. je bio predmetom napada srpskih lingvista te je u više radova namijenjenih međunarodnoj znanstvenoj javnosti tematizirao odnos hrvatskoga, srpskoga i bošnjačkoga književnoga jezika i neovisnosti hrvatskoga o srpskome (Das jugoslawische Desaster, Wiesbaden 1995; Slavia, Prag 1995; Undoing and Redoing Corpus Planning, Berlin—New York 1997). Među njegovim kroatističkim studijama izdvajaju se filološke o najranijem srednjovjekovlju – Uz početke hrvatskih početaka (1993) i Na ishodištu (1994) – te posebno, kao sinteza svih istraživanja, sveučilišni udžbenik Litterarum studia (1998; nagrada MH za znanost 1999), u kojem ocrtava civilizacijske pretpostavke hrvatske kulture i književnosti, kulturološko nasljeđe doseljenih Hrvata, materijalni okvir ranosrednjovjekovne kulture te sve oblike ranosrednjovjekovne hrvatske pismenosti i književnosti, kulture knjige i duhovne kulture u razdoblju do XII. st. Zbirka, pak, studija Na kroatističkim raskrižjima (1999) obuhvaća teme o hrvatskoj književnosti i njezinoj povijesti u rasponu od pitanja o etnogenezi Hrvata do pisaca XX. st. Pisao je i o pretpovijesnoj kulturi Hrvata i Slavena te objavio priloge na području rekonstrukcije formula praslavenske i balto-slavenske vjerske i pravne usmene predaje (Wiener slavistisches Jahrbuch, 1987–94, 1996, 1998, 2001; Studia ethnologica, 1989, 1991). Uspio je rekonstruirati elemente balto-slavenske pretkršćanske religije i mitova, bitne za razumijevanje duhovne baštine koju su Slaveni, i posebice Hrvati, odn. Hrvatima nazvani Slaveni i poslavenjeni Hrvati, donijeli pri doseobi u svoju sadašnju domovinu te ju na mnogo mjesta upisali i u njezine toponime, oronime i hidronime. Među rezultatima se ističe rekonstrukcija formula iz mitova o sukobu Peruna i Velesa, o svetoj svadbi Perunova sina i kćeri te o odnosu vrhovnoga boga i njegove žene, velike božice (Die Hauswirtin am Tor, 2003). Objavio je i knjižicu Učitelji s Visovca (Lepuri 2002), raspravu Hrvatski jezični standard (Zagreb 2004) te bio suautor knjige Dva tisućljeća pismene kulture na tlu Hrvatske (1987). Surađivao u izdanjima Živa antika (Skoplje 1954 –60, 1962–66, 1969, 1971, 1977), Epetiris Hetaireias byzantinōn spudōn (Atena 1957, 1959–60), Filologija (1957, 1963, 1967, 1973, 1978, 1982–83, 1985–86, 1988, 1992–95, 2003–05), Slovo (1957, 1976, 1986, 1989–90), Wiener Studien (1957, 1994–95), Umjetnost riječi (1960, 1968–71, 1977), Beiträge zur Namenforschung (Heidelberg 1961–62, 1965–66, 1970, 1973), Književnik (1961), Jezik (1963–66, 1968, 1970–71, 1973, 1975, 1981, 1986 –87, 1989, 1993–98, 2004), Suvremena lingvistika (1963–64, 1967, 1972, 1974–75, 1992, 1996–97), Kratylos (Wiesbaden 1964, 1966, 1979–80), Die Sprache (Beč 1964, 1970–73), Current Anthropology (Chicago 1965), Forum (1966, 1968–72, 1981–83, 1987–90, 1993–94, 1998–2001, 2004), Indogermanische Forschungen (Berlin 1966–67, 1970), Kolo (1967–70, 1997), Ljetopis JAZU (1967, 1979), Senjski zbornik (1967–69), Kritika (1968–69, 1971), Rad JAZU (1968), Hrvatski znanstveni zbornik (1971), Književna smotra (1972, 1976, 1984), Zbornik Zagrebačke slavističke škole (1974, 1976), Jezik in slovstvo (Ljubljana 1976–77), VIII. međunarodni slavistički kongres (Zagreb 1978), Studia Slavica Hungarica (Budimpešta 1979, 1990, 1997), Wiener slavistisches Jahrbuch (1980–82, 1985, 1989–91, 1995, 1998–99, 2001, 2003), Onomastica Jugoslavica (1982), Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku (Novi Sad 1984–85), Revue des études slaves (Pariz 1985, 1987), Zbornik u čast Petru Skoku (Zagreb 1985), Jagićev zbornik (Zagreb 1986), Republika (1986–87, 1989), Starohrvatska prosvjeta (1986–90, 2003), International Social Science Journal (Oxford 1988), Revue internationale des sciences sociales (Pariz 1988), Studia ethnologica (1989–91), Iz indijske predaje i filologije (Zagreb 1990), Scientia Yugoslavica (1990), Homo – imago et amicus Dei (Rim 1991), Most (1991, 1999), Radovi LZ Miroslav Krleža (1991, 2000), Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (1992), Knjiga Mediterana (Split 1994), Croatica (1995), Dubrovnik (1995, 1997), Folia onomastica Croatica (1997 –99), Hrvatska i Europa (1. Zagreb 1997), Mogućnosti (1997), Zvonimir, kralj hrvatski (Zagreb 1997), Hrvatski jezik (Opole 1998), Prvi hrvatski kralj Tomislav (Zagreb 1998), Historijski zbornik (1999), Književna revija (1999), Umijeće interpretacije (Zagreb 2000), Zbornik o Pavlu Posiloviću (Šibenik—Zagreb 2001), Dometi (2002), Hrvatska i svijet (Zagreb 2002), Hrvatski putopis (Zagreb 2002), Südost-Forschungen (München 2002–03), Zbornik o Tomi Babiću (Šibenik—Zagreb 2002), Zbornik o Dragutinu Prohaski (Zagreb 2003), Jezik na križu – križ na jeziku (Zagreb 2005), Raukarov zbornik (Zagreb 2005), Zbornik o Jeronimu Filipoviću (Zagreb 2005) i Zbornik o Milanu Rešetaru (Zagreb 2005). Napisao je studije i poglavlja u priručnicima i knjigama Uvod u književnost (Zagreb 1969), Etnogeneza Hrvata (Zagreb 1995), Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika (Zagreb 1999), Historia Salonitana (Split 2003) i Povijest Hrvata (Zagreb 2003) te surađivao u leksikonu Strani pisci (Zagreb 1961, 1968), Školskom leksikonu (Zagreb 1965), izdanjima LZ (Enciklopedija Jugoslavije, Hrvatska enciklopedija, HBL, Osmojezični enciklopedijski rječnik). Urednik je Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (9–10. Zagreb 2002–2005) te izdanja Composing a Tradition. Concepts Techniques and Relationships i Stages and Transitions. Temporal and Historical Frameworks in Epic and Purānic Literature (DICSEP, 1, 2; Zagreb 1999, 2002), suurednik Slavenske poredbene gramatike S. Ivšića (Zagreb 1970), Sedmerojezičnoga rječnika P. Lodereckera (Zagreb 1982, 2005). Za njegova je uređivanja časopis Suvremena lingvistika (1972–81) stekao međunarodni ugled. Uvršten je u niz Pet stoljeća hrvatske književnosti (161. Zagreb 1984). Od 1973. izvanredni je i od 1986. redoviti član JAZU (HAZU), od 1981. dopisni i od 1989. pravi član Austrijske akademije znanosti, od 1984. član ANUBiH, od 1987. Norveške i od 1991. Europske akademije. God. 2005. imenovan je predsjednikom Vijeća za normu hrvatskoga jezika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Dobio Nagradu grada Zagreba (1994), Nagradu »Stjepan Ivšić« (1999) i Nagradu za životno djelo (2007). Jedan je od najistaknutijih međunarodno priznatih hrvatskih znanstvenika u području humanističkih znanosti.

DJELA: Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije. Zagreb 1967. — A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics. Hague—Paris 1970. — Jezikoslovni ogledi. Zagreb 1971. — Stara indijska književnost. Zagreb 1973. — The Ancient Languages of the Balkans. Hague—Paris 1976. — Novi jezikoslovni ogledi. Zagreb 1986, 19922 (dopunjeno). — Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Zagreb 1986, 19912, 20023. — Dva tisućljeća pismene kulture na tlu Hrvatske (suautor). Zagreb 1987 (prijevod na njem. 1987, engl. i tal. 1990). — Uz početke hrvatskih početaka. Split 1993. — Na ishodištu. Zagreb 1994, 20052. — Illyricum mythologicum. Zagreb 1995. — Ein Ausblick auf die slawischsprachige Völkerwelt im Südosten. Wien 1996. — Litterarum studia. Zagreb 1998, 20072 (njem. izd. Literatur- und Geistesgeschichte des kroatischen Frühmittelalters. Wien 1999). — Na kroatističkim raskrižjima. Zagreb 1999. — Die Hauswirtin am Tor. Frankfurt am Main 2003. — Popis radova i lit. u: S. Damjanović, Radoslav Katičić. Zagreb — Osijek 1999.
 
LIT.: P. Šimunović: Radoslav Katičić, Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija. Onomastica (Wrocław—Warszawa—Kraków), 12(1967) 1/2, str. 371–374. — M. Križman: Radoslav Katičić, A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics. Suvremena lingvistika, 1972, 5/6, str. 85–86. — (O knj. Jezikoslovni ogledi): M. Mitkov, Literaturen zbor (Skopje), 19(1972) 2, str. 75–81. — M. Samardžija, Telegram, 2(12)(1972) 12. V, str. 16. — M. Peti, Suvremena lingvistika, 1973, 7/8, str. 80–82. — D. Škiljan, Teka, 1973, 2, str. 416–418. — R. Kren: Vodič kroz staru indijsku književnost. Književna smotra, 6(1974) 17, str. 107–109. — Z. Škreb: Jezična postava i književno djelo. Umjetnost riječi, 21(1977) 4, str. 355–361. — (O knj. The Ancient Languages of the Balkans): R. Ismajli, Oko, 6(1978) 162, str. 17. — M. Križman, Suvremena lingvistika, 1980–81, 21/22, str. 73–76. — F. Locher von Huttenbach, Die Sprache (Wiesbaden), 1980, 26, str. 64–67. — J. Untermann, Beiträge zur Namenforschung (Heidelberg), 15(1980) 2, str. 205–208. — S. P. Novak: Mjesto i značenje Radoslava Katičića u hrvatskoj književnoj historiografiji. Republika, 40(1984) 10/12, str. 144–152. — S. Babić: Katičićeva Sintaksa – visok domet naše i svjetske lingvistike. Forum, 27(1988) 3/4, str. 325–333. — Isti: Nekoliko napomena uz prikaze Sintakse. Jezik, 36(1988) 1/2, str. 54–56. — M. Ježić: Jezični sustav i kulturni kontekst u Sintaksi. Ibid., str. 18–48. — J. Melvinger: Suvremena lingvistika u Sintaksi. Ibid., str. 9–18. — I. Nyomárkay: Jedna nova, funkcionalna Sintaksa. Ibid., str. 48–53. — I. Pranjković: Nešto napomena o Sintaksi. Ibid., str. 3–8. — Umjesto životopisa. Šezdesetogodišnjica Radoslava Katičića (s bibliografijom). Most, 1990, 4, str. 4–25. — M. Križman: Od Lavoslava Geitlera do Radoslava Katičića. Suvremena lingvistika, 1990, 29/30, str. 61–73. — (O knj. Uz početke hrvatskih početaka): M. Moguš, Forum, 33(1994) 1/2, str. 133–136. — P. Šimunović, Ibid., str. 137–140. — M. Žagar, Republika, 49(1994) 4/6, str. 208–228. — Trag i razlika. Zagreb 1995. — J. Užarević, Filozofska istraživanja, 15(1995) 1/2, str. 325–326. — (O knj. Na ishodištu): S. Damjanović, Vjesnik, 55(1994) 12. XI, str. 26. — V. Štimac, Dubrovnik, 6(1995) 4, str. 275–277. — M. Žagar, Encyclopaedia moderna, 16(1996) 46, str. 106–111. — N. Ivić: Philologist mythistoricus. History and Philology in the Works of Radoslav Katicic. Znakolog (Bochum), 4(1996) 6/7, str. 199–220. — (O knj. Illyricum mythologicum): Z. Kudelić, Časopis za suvremenu povijest, 28(1996) 3, str. 465–467. — B. Kuntić-Makvić, Encyclopaedia moderna, 17(1997) 47, str. 91–94. — S. Perić Gavrančić, Folia onomastica Croatica, 1997, 6, str. 209–213. — S. Damjanović: Otkrivanje zasute baštine. Erasmus, 1996, 15, str. 85–89. — Isti: Filološka plovidba. Vijenac, 7(1999) 137, str. 32. — M. Majstorović: Latinski je materinski jezik hrvatske književnosti (razgovor). Hrvatski obzor, 5(1999) 10. VII, str. 32–35. — (O knj. Litterarum studia): B. Matejčić, Vjesnik, 59(1998) 23. XII, str. 19. — L. Auburger, Südost-Forschungen (München), 58(1999) str. 581–587. — A. Birin, Povijesni prilozi, 18(1999) str. 431–435. — S. Damjanović, Kolo, 9(1999) 2, str. 531–547. — N. Ivić, Zarez, 1(1999) 2. IV, str. 40. — M. Jurišić, Večernji list, 43(1999) 28. II, str. 14. — J. Lisac, Vjesnik, 60(1999) 8. I, str. 3–5. — D. Dukić, Zeitschrift für slavische Philologie (Heidelberg), 60(2001) 1, str. 181–186. — S. Damjanović: Mi bismo to olako (razgovor). Vijenac, 7(1999) 28. I, str. 3–5. — Ž. Morić: Katičićevo promišljanje kroatistike. Vjesnik, 60(1999) 20. IX, str. 16. — S. Damjanović: Filološki razgovori. Zagreb 2000. — D. Fališevac: Na kroatističkim raskrižjima. Republika, 57(2001) 7/8, str. 241–244. — V. P. Nikčević: Radoslav Katičić o etimologiji imena Hrvat. Zadarska smotra, 51(2002) 1/3, str. 209–218.
 
Mislav Ježić (2009)