KOPINIČ, Josip

KOPINIČ, Josip (Kopinić, Jože), političar (Radoviči kraj Metlike, 18. II. 1911 — Pula, 24. V. 1997). U Karlovcu 1928. završio Trgovačku školu, u Kumboru 1931. Mašinsku školu Ratne mornarice i služio na podmornici. Te godine pristupio KPJ, 1934. prema nalogu njezina CK otišao u Moskvu na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada i Međunarodnu lenjinsku školu, a odlukom Kominterne 1936. bio upućen u Španjolsku, gdje je vodio brodogradilište u Cartageni te djelovao u diverzantskoj postrojbi B. Maslarića, kao pomoćnik načelnika stožera pukovnije, prvi časnik na podmornici (u činu kapetana fregate), a 1938. bio zamjenik španjolskoga republikanskoga vojnoga atašea u Parizu. Na tom se položaju povezao s J. Brozom, čijom je preporukom povučen na obavještajno usavršivanje u Moskvu. Ondje je do 1940. radio u Kominterninu Izdavačkom institutu stranih radnika kao urednik za marksističku literaturu na »hrvatsko-srpskom«. Istodobno bio Brozov pouzdanik za vezu s G. Dimitrovom. U ožujku se nastanio u Zagrebu radi uspostave tajnoga središta za radijsku vezu KPJ i partija susjednih zemalja sa sjedištem Kominterne. Njime je upravljao od lipnja 1940. do lipnja 1944; poruke vodstva KPJ prenosio je do veljače 1942, a nakon ukidanja Kominterne 1943. radiograme je slao izravno sovjetskim oblastima. Kako sam tvrdi, kad je 1942. uhićen Ivan Srebrenjak, voditelj sovjetskoga obavještajnoga središta u Zagrebu, preuzeo je i tu dužnost (M. Doder ističe da je i prije pripadao NKVD). U pol. 1941, nakon njemačkoga napadaja na SSSR, Kominterni i Brozu predložio je smjenu vodstva KPH tvrdeći da unatoč naputcima nije započelo s onesposobljivanjem infrastrukturnih objekata, pa i da su R. Končar i drugi u dosluhu s njemačkom sigurnosnom službom. Raspolažući jedino njegovim izvješćima, Kominterna mu je naložila »prekinuti svaku vezu sa izdajničkim CK« i osnovati »novi centar« (dio nesklonih mu interpretatora doživio ga je kao KP NDH), čemu se usprotivio Broz. Za taj je naum u srpnju 1941. K. ipak pridobio zagrebački Mjesni komitet KPH, te su prema njegovoj osnovi mimo CK KPH pripremili bijeg zatočenika iz logora u Kerestincu. Nakon neuspjeha toga pothvata istražno povjerenstvo CK KPJ proglasilo ga je odgovornim za nemarnu organizaciju, širenje dezinformacija i pokušaj preuzimanja CK KPH, a od Kominterne je zatraženo da ga se zamijeni, čemu nije udovoljeno. Prebjegavši u lipnju 1944. na partizansko područje, bio je do 1945. predstavnik sovjetske vojne misije za teritorij sjeverno od Save djelujući u VŠ, glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske te 6. korpusu JA, najposlije u činu pukovnika. Nakon Kopiničeva saslušanja 1945. njegovu je smjenu od SSSR ponovo zahtijevao Politbiro CK KPJ, no kažnjen je samo strogim ukorom. Nakon rata bio jugoslavenski trgovački ataše u Turskoj 1947–48, pomoćnik ministra prometa u Vladi FNRJ 1950. te direktor pulskoga brodogradilišta »Uljanik« 1951–64. i ljubljanskoga poduzeća Litostroj od 1965. do umirovljenja 1972. Objavljeni su mu intervjui o brodogradnji u časopisu Ekonomska politika (Beograd 1963) te sjećanja na borbe u Španjolskoj i Jugoslaviji u zborniku Naši Španci (Ljubljana 1978). U literaturi (V. Cenčić) došle su do izražaja Kopiničeve neutemeljene i kontroverzne tvrdnje, nastojanje da opravda svoje postupke, pa i mistifikacije. Njima su se 1980-ih služili promicatelji jugoslavenskoga centralizma kao dokazom za nacionalistički kontinuitet u hrvatskih komunista, pa su na njih polemički reagirali V. Bakarić, I. Jelić, Doder, Z. Ivanković i Z. Komarica. Spominje se pod konspirativnim imenima Aleksander, Antun Kadić, Fridman, Glumčev, Ivan Kovačević, Mali, Marković, Roman Valdes, Stefan, Stevo, Vazduh i Vokšin.